Privid dobrog dojma

Prvi dojam: Francuzi su ovo, kako se čini, dobili s pola snage

Zadnja izmjena: 9. rujna 2020.

Baš čudnu utakmicu smo gledali večeras na Stade de Franceu. Čudnu, nepredvidivu i ne baš osobito kvalitetnu, što se odnosi na obje strane. Dosta je bilo toga što će u regularnoj situaciji podići obrve jer ni Francuska, a ni Hrvatska nisu izgledale na visini zadatka.

Kod domaćina, svjetskih prvaka, nismo vidjeli ni izbliza onakvu kompetitivnu ‘glad’ kao koji dan ranije od Portugala, niti je njihova momčad pokazivala puno ambicija da iz pozicijskih napada nekakvim sistemskim rješenjima dođe do suparničkog šesnaesterca i izradi priliku za postizanje gola. Ekipa Didiera Deschampsa prepustila je Hrvatskoj debelu premoć u posjedu lopte i zadovoljila se svojim najubojitijim oružjem, a to je tranzicija. Ako to samo po sebi i nije bilo nešto neobično, jer igra na kontre je naprosto ono što radi najbolje i po čemu je prepoznatljiva, onda jest nonšalancija u obrani najprimjetnija kod obaju hrvatskih pogodaka.

Hrvati su naoko djelovali bolje nego u Portu i sigurno je to bilo dijelom bio zbog povratka Marcela Brozovića na poziciju zadnjeg veznog, čime se i postavka rasporeda mijenja iz 4-2-3-1 u 4-3-3. Broz, naravno, nije odigrao bajnu utakmicu, nije odigrao ni dobru utakmicu, ali je već kao sama figura i pojava u veznom redu barem ostavljao dojam nekakve kompaktnosti i zaštite ispred obrambene linije. No, kao i protiv Portugala, naprosto je u momčadi bilo previše slabih točaka, osobito, kako se i moglo očekivati, preko bokova.

Drugi razlog je vjerojatno i nekakav osjećaj krivnje ili grižnje savjesti nakon što su u prvom kolu Lige nacija deklasirani i osramoćeni, pa su sada odlučili zbiti redove. Protiv suparnika kao što je Francuska, koji ostavlja znatno više prostora, pa i vremena na lopti, suparnika koji ne napada konstantno i agresivno nego se zna ‘pritajiti’ pa onda sijevnuti naprijed, to je Hrvatima bilo i donekle olakšano.

Ali u biti je sve to bilo samo privid.

Problem s Ligom nacija nije toliko u tome da igrače nije jednostavno motivirati na nešto što je u osnovi ‘poluslužbeno’ natjecanje — zapravo, takvo što reći nije posve precizno. Problem je u tome što se iz utakmice u utakmicu čini da postoje razlike u motivaciji i ozbiljnosti shvaćanja između dvaju suparnika na terenu, tako da uvijek morate računati i s tim da će se jednima naprosto malo više ‘dati’ igrati nego drugima. Ako su u prvom susretu Portugalci tu sasvim sigurno prednjačili nad Hrvatima, ovaj put je dojam bio da su Vatreni pristupili s više želje i žara od domaćina.

I opet, rezultat je bio gotovo isti: 4-2. I opet nismo vidjeli previše u organizaciji igre prema naprijed i ono bitno svelo se na pojedinačne bljeskove. I opet smo svjedočili poroznoj i nestabilnoj obrani. I opet je primljen gol iz prekida, smiješan i neprihvatljiv za ovu razinu natjecanja.

Razlika je možda bila u tome da su Francuzi ovo, kako se čini, dobili s pola snage. Njima odgovara kad se igra pomalo i umrtvi, kao što je bio slučaj u prvom poluvremenu kad je šansi i udaraca bilo malo, upravo zato jer su tranzicijska ekipa koja vrlo brzo i spretno mijenja tempo i, kako bi se reklo, ubacuje u veću brzinu. I oni su primili podjedako neozbiljan gol iz kornera, a Josip Brekalo ih je napravio smiješnima svojom minijaturom u šesnaestercu, ali kao da se zbog toga nisu previše uzbuđivali nego su rutinski pospremili četiri komada i dobili utakmicu. Hrvatima je ostao privid dobrog dojma, barem u usporedbi s prethodnim susretom.

No, može li se primiti četiri komada i usto ostaviti dobar dojam? Što je gore i teže za prihvatiti — kad te netko silnom energijom i dobrom igrom razbije 4-1, ili kad te netko onako više usput dobije s ‘tvrdih’ 4-2? Ili je to u osnovi isto?

Ne propusti top članke