Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prljavština antičkih Igara: Prevaranti, namještaljke, ludi carevi i pokušaji dopinga

Daleko od ideala kakav nam danas serviraju

Živimo u vremenu modernog sporta — dobu kojim dominira profit, a razni znaci trulosti poput dopinga i korupcije proždiru njegovu esenciju. Ponekad vam se, kad izbije neki novi skandal poput ispovijesti Lancea Armstronga, sve to zgadi i upitate se zašto uopće pratite ta zbivanja, zašto svojim interesom hranite tu komercijalnu mašineriju koja je izgubila iskonsku čistoću iz antičkih vremena.

Tada vas možda uhvati čudan osjećaj nostalgije za vremenima od kojih vas dijele tisućljeća; osjećate čežnju i poštovanje prema tim grčkim velikanima koji su se nadjačavali samo za slavu i vijenac od maslinovih grančica, želite se vratiti u doba kada je varanje bilo nezamislivo, u doba bez televizijskih prava, kladionica, politike i ostalih čimbenika koji su zatrovali tako prelijepu stvar…

Pa, vratimo se onda u to vrijeme barem nakratko.

***

Godina je 67., u drevnoj Olimpiji sportska su natjecanja u punom jeku. Doduše, Igre su kasnile gotovo pune dvije godine, ali s razumljivim razlogom — bilo ih je potrebno uklopiti u raspored jednog velikog atlete: višestrukog, štoviše, rekordnog osvajača olimpijskih vijenaca iz natjecanja u poeziji, a sada se odlučio okušati i u utrci četveroprega.

Car Neron, praćen pretorijanskom gardom, ušao je na hipodrom i izazvao ovacije prepunih tribina. Ushićen kao malo dijete, nekoliko je minuta ponosito odzdravljao svojim navijačima, a zatim se uputio prema svojoj zaprezi koja se već na prvi pogled izdvajala od ostalih. Naime, osim raskošne vanjštine, imala je i nešto jači ‘motor’ — na carska kola bilo je upregnuto 10 konja, dok su ostali natjecatelji, logično, imali po četiri. No, izgleda da se nitko nije imao namjeru žaliti, pa je utrka mogla započeti.

Neron je krenuo furiozno, odmaknuvši suparnicima za dužinu kola u ranoj fazi utrke. Tribine su pale u delirij, ali uskoro je njegova visost naišla na ozbiljne probleme: zbog državničkih obveza Neron nije imao previše vremena za treniranje, stoga su njegovi konji bili prilično nekoordinirani, a nasumično lamatanje bičem samo je pogoršalo situaciju. Nesretni je car izgubio kontrolu nad zapregom i uletio u zavoj prevelikom brzinom. Očajnički krik prolomio se čitavom Olimpijom, a netom kasnije u hipodromu je nastao muk — kola su u strašnom sudaru bila posve skršena, konji se razbježali svaki na svoju stranu, dok je Neron ostao ležati na tvrdoj zemlji.

Činilo se da se dogodilo ono najgore, ali tada car pokazuje od kakvog je kova posljednji pripadnik julijevsko-klaudijevske dinastije: nakon pružene pomoći uspijeva se osoviti na noge, stresa prašinu sa sebe i šepajući pozdravlja tribine s kojih se oteo kolektivni uzdah olakšanja. Odbio je daljnju liječničku intervenciju i požurio potražiti šefa organizacije, s kojim je u dvije minute uspio sve dogovoriti. Antički Thomas Bach istupio je pred publiku i napravio povijesni presedan, proglasivši Nerona dobitnikom utrke uz obrazloženje kako bi posve sigurno pobijedio da nije bilo kobne nesreće.

Carevu glavu ukrasio je još jedan vijenac, a svjetina je oduševljeno klicala: “Ave! Ave! Ave!”.  Poetska je pravda ovog puta pobijedila bezdušne propise.

***

Originalne Olimpijske igre započele su 776. pr. Kr., što je godina koju je starogrčki narod uzeo kao nultu u računanju vremena. Održavale su se krajem ljeta isključivo u Olimpiji, Zeusovu svetištu na jugozapadu Peloponeza. Bile su dio Panhelenskih igara, ali su stekle daleko veći prestiž od ostalih u četverogodišnjem ciklusu (Nemejske, Istmijske i Pitijske igre). U početku Igre nisu bile odveć sadržajne – trajale su samo jedan dan u kojem se održavalo tek jedno natjecanje. Bila je to utrka od jednog stadija (192 m), što je mjerna jedinica iz koje se razvila internacionalna riječ stadion.

U najranijem razdoblju Igara religijski je sadržaj bio znatno opsežniji od sportskog, ali 724. pr. Kr. počeo se obogaćivati natjecateljski program: prvo je uvedena utrka na dva stadija, nešto poslije i na osam stadija, pa petoboj (bacanje diska i koplja, skok u dalj, trčanje i hrvanje) i hrvanje, zatim antička verzija boksa, zaprežne utrke, pankration, utrke konjima, utrka hoplita, pa natjecanja trubadura i drugih vrsta umjetnika.

Kao što možete vidjeti, maraton nije na popisu — on je prvi put održan tek na modernim Igrama. Istina je da je ta utrka dobila ime po legendi o atenskom glasniku Fidipidu, koji je trčao od Maratonskog polja do Atene da bi objavio pobjedu grčke vojske u bitci nad Perzijancima 490. pr. Kr. Ne može se sa stopostotnom sigurnošću potvrditi istinitost ove priče — ali da se uistinu i dogodila, starim Grcima ne bi palo na pamet uvrstiti sličnu utrku na program Igara iz prostog razloga što legenda završava Fidipidovom smrću od pretrpljenih napora, što baš i nije najprivlačniji poziv na participaciju.

Što se tiče disciplina na popisu, valja istaknuti da su bile prilično surove: kod običnog trčanja kazna za prerani start bila je bičevanje; pravila boksa dozvoljavala su i udaranje borca dok je na tlu, a težinske kategorije nisu postojale; utrka hoplita značila je trčanje pretovarenih vojnika s punom ratnom opremom; pankration je bio nešto sirovija verzija današnjeg MMA gdje su pravila zabranjivala samo ugrize, grebanje i kopanje očiju.

Novac igrao veliku ulogu

U moderno vrijeme bilo je dosta polemike oko toga smiju li profesionalci nastupiti na Igrama, ali stari se Grci time uopće nisu zamarali, dapače. Etimologija kaže da je riječ atleta porijeklom iz starogrčkog, a značila je “onaj koji se natječe za nagradu”. Istina, u Olimpiji su pobjednici dobili samo simbolični vijenac, ali bi zato po povratku u rodne polise bivali bogato nagrađeni. Primjerice, Atena je svoje pobjednike nagrađivala s 500 drahmi, što je tada bio ekvivalent višegodišnjoj prosječnoj zaradi.

Čim je velik novac bio u igri, to znači da je bilo i dosta raznovrsnih pokušaja varanja — od jeftinih trikova poput hrvačkog premazivanja uljem sve do dobrog starog plaćanja mita. Zapisi spominju nekolicinu sportaša uhvaćenih u prekršaju, poput atenskog petobojca Kalipa, koji je 332. pr. Kr. potkupio sve svoje suparnike, ili Krećanina Sotadesa, kojeg su efeški mecene potplatili da kaže sucima da dolazi iz Efeza kako bi trijumf bio pripisan njihovom polisu. Također su se često namještali i pojedinačni boksački mečevi iz prozaičnog razloga — ako se za prostituciju kaže da je najstariji zanat na svijetu, onda je klađenje jedan od najstarijih oblika razonode. Dopinga kakav danas poznajemo, naravno, nije bilo, ali i antički sportaši imali su pravo na pokušaj. Tako je zabilježeno da je nekim sudionicima pozlilo zbog toga što su se uoči natjecanja prežderali mesom, vjerujući da će im to donijeti nadljudsku snagu. Sreća da Gali nisu imali pravo nastupa.

Kazna za prijestupnike bilo je brisanje njihovih imena iz liste pobjednika, kao i financiranje skupih Zeusovih statua na ulazu u Olimpiju, na kojima bi, kao na stupu srama, pisala njihova imena i grijesi. Arheolozi su otkrili popriličan broj takvih skulptura, ali stoljeća su prebrisala druge brojne tragove, a treba uzeti u obzir mogućnost da većina varalica nikada nije bila uhvaćena, kao što to i danas biva.

Što se tiče čuvene Ekeheirije, odnosno svetog mira među polisima koji je stupao na snagu za vrijeme Igara, ni to se nije uvijek poštovalo. Ponekad bi vojske iskoristile to razdoblje za iznenadne napade na suparnički teritorij, što je za posljedicu imalo drastične novčane kazne, kao i suspenziju svojih sportaša. Učinak takvih kazni možemo usporediti s aktualnim pražnjenjem blagajni klubova zbog izgreda navijača. Dolaskom pod rimsku vlast običaj o miru postao je irelevantan, kao i pravilo da pravo nastupa imaju samo Grci.

Nesvete Igre

Općenito, kad su grčki polisi izgubili svoju samostalnost, i Igre su krenule nizbrdo u svim segmentima. Grci su usprkos svim problemima nastojali održati red prvenstveno zbog toga što su se bojali uvrijediti Zeusa, ali Rimsko Carstvo sa sobom je donijelo potpunu moralnu dekadenciju, što smo vidjeli iz primjera s Neronom. On nije bio iznimka — prije njega je na Igrama nastupao i car Tiberije, kao i mnogi drugi utjecajni rimski političari koji su od njih napravili cirkus. Tako je u drugom stoljeću grčki putopisac Pauzanije, zgrožen posvemašnjom korupcijom, Igre nazvao “nesvetima”.

Premda su izgubile na ugledu i važnosti, Igre su se uspjele održati sve do 393., kada ih je car Teodozije zabranio, kao i ostale poganske tradicije koje nisu bile u skladu s kršćanstvom, koje je u to vrijeme postalo državna religija. Bile kakve bile, Igre su trajale dugih 12 stoljeća da bi potom utonule u još duži zaborav sve dok ih iz njega nije izvukao Pierre de Coubertin, utemeljivši njihovu modernu inačicu 1896.

Francuski povjesničar uzeo je antičke Igre kao uzor, ali ga je ipak previše idealizirao, pa je dodao neke stvari koje zapravo nisu imale veze s njima, poput maratona, ili, pak, modificirao njihovu ulogu. Jedna od takvih primjera je i olimpijski plamen, koji se danas pomoću konkavnog zrcala upali u drevnoj Olimpiji, pa potom bakljom prenosi do mjesta održavanja Igara, da bi tamo označio početak natjecanja. To u antici nije bio slučaj, već je plamen u svetištu vječno održavan u čast vrhovnog božanstva Zeusa.

Plamen je danas dobio mnogo veći značaj u ceremonijalnom dijelu, vjerojatno bi se Neronu dopala ta ideja. Inače, car se nije mogao dugo veseliti svojim sportskim trijumfima. Dok se on utrkivao u Grčkoj, istovremeno je izbila pobuna u ostalim provincijama. Vrativši se u prijestolnicu, Neron je shvatio da je ostao bez podrške i da će ga Senat proglasiti neprijateljem naroda, stoga si je odlučio oduzeti život, što je u prethodnim godinama učinio i svojoj majci, bratu i dvjema suprugama.

Neronovo ime vrlo je brzo izbrisano s liste olimpijskih pobjednika, ali događaj je ipak ostao zapamćen kao najgrotesknija slika sa starih Olimpijskih igara. Kao što smo vidjeli, danas je slika tog natjecanja uvelike iskrivljena, što je posljedica marketinške kampanje MOO-a. Ustvari, usprkos svom tom vremenu koje nas dijeli, i antički sport mučili su slični problemi kojima se bavimo danas — podrobniji pogled na događanja u drevnoj Olimpiji pokazuje nam da se svijet mijenja, ali ljudi ostaju isti.

Ne propusti top članke