Problem s Mastersima

Alcaraz i Medvjedev spasili su Indian Wells, ali ovi turniri nisu više ono što su bili

Zadnja izmjena: 22. ožujka 2023.

Čak 50 od 54 odigrana Masters 1000 turnira u razdoblju od 2011. do 2016. osvojila je Velika četvorka. Od preostala četiri, jedan je osvojio Jo-Wilfried Tsonga — onaj u Torontu 2014., koji se smatra jednim od najtežih osvojenih Mastersa u povijesti jer je čovjek na putu do naslova morao pobijediti Novaka Đokovića, Andyja Murrayja i Rogera Federera — te još David Ferrer, Stan Wawrinka i Marin Čilić. Bilo je to zlatno razdoblje tenisa i Mastersi su bili vrhunski i atraktivan proizvod, turnir koji su svi htjeli osvojiti, ali većina to iz dobro poznatih razloga nije mogla napraviti.

Stvari su se u međuvremenu promijenile; najvažnije je promjena, naravno, ona da je dominacija Velike četvorke sad već stvar prošlosti, a istina je takva da više ne žele svi osvojiti svaki Masters. Odnosno možda i žele, ali iz sad nekih drugih razloga naprosto više ne idu toliko za tim.

Mastersi već duže vrijeme za Đokovića i Rafaela Nadala više nisu turniri koje pošto-poto treba osvajati, već više služe kao poligoni za hvatanje forme ili kao priprema za neke više, svi znamo koje ciljeve. Naravno da motivacija i dalje postoji i naravno da neke i treba pošto-poto osvojiti, ali neporeciva je činjenica da zbog svojih godina već duže vrijeme prorjeđuju svoj raspored i da su pokoji Masters u tom kontekstu spremni žrtvovati. OK, Đoković sad ne nastupa u SAD-u iz nekih drugih razloga i iz sadašnje perspektive možemo reći da je to prava šteta.

Čak i bez toga, međutim, Mastersi su već neko vrijeme zapravo drugorazredni turniri koji puno toga obećavaju, ali češće malo toga daju. Naravno da ne mogu stati u istu ravan s Grand Slamovima, ali možemo reći da je razlika u odnosu na te turnire jednostavno postala prevelika.

Koliko je glupo da top igrač i momak koji puca od snage otkazuje turnire iz serije Masters 1000? Zašto se to uopće mora događati?

Uz dužno poštovanje svima — i to ne kažem tek toliko, već stvarno mislim — ali malo tko želi gledati finale Indian Wellsa u kojem su glavni likovi Cameron Norrie i Nikoloz Bazilašvili. Možda zvuči grubo, možda bi financijski izvještaji ovih turnira i demantirali takvu tezu, ali završnice ovih turnira proteklih godina nisu bile uvijek atraktivne i neke gotovo da i niste imali potrebu gledati.

Dominacija Velike četvorke postala je stvar prošlosti, dogodila se i ta smjena generacija, a Đoković i Nadal iz raznoraznih razloga na tim turnirima više nisu bili toliko nepobjedivi. Ono što je donedavno za veliku većinu bilo nemoguće, sad je postalo moguće. U prilog tome ide podatak da smo od 2017. do danas imali čak 17 novih osvajača Mastersa. Netko će možda reći da je super što su ti turniri postali puno manje predvidljivi, ali ta je nepredvidljivost obično samo dobar pokazatelj slabe konkurencije o kojoj smo sad već više puta pisali.

Previše tenisa

Očito je bilo nekih vanjskih i neteniskih faktora koji su u zadnje dvije-tri godine utjecali na sve to, ali generalno gledajući, mislim da itekako možemo pričati i o pregustom rasporedu ili, ako hoćete, o Mastersima koji su kalendarski jako loše raspodijeljeni.

Kako to prije nije bio problem? Pa nije jer je konkurencija bila nevjerojatno jaka i onda takve bolne točke sustava nisu toliko dolazile do izražaja.

Glupo je da na rasporedu imaš Indian Wells i onda odmah još jedan veliki turnir (Masters u Miamiju), pa da tjedan dana kasnije počinje zemljana sezona, i to Mastersom u Monte Carlu. Ljudi su se praktički rugali kad je taj navodno čudesni Carlos Alcaraz lani ispao u prvom kolu Monte Carla od Sebastiana Korde, iako je bilo jasno kao dan da će mu nakon polufinala u Indian Wellsu te prve Masters titule u Miamiju — te i velikog emocionalnog pražnjenja — naprosto biti teško tako brzo napraviti jednu takvu prilagodbu. U neku ruku mu je to što je izgubio taj meč leglo kao budali šamar.

Koliko je onda glupo da je nekoliko tjedana kasnije osvojio Masters u Madridu te odlučio preskočiti Masters u Rimu, koji je bio na rasporedu odmah idući tjedan? Koliko je glupo da top igrač i momak koji puca od snage otkazuje turnire iz serije Masters 1000? Da se razumijemo, bila je to atipično zrela i pametna odluka, ali zašto se to uopće mora događati? Zašto je najbolja svjetska tenisačica Iga Świątek morala napraviti de facto istu stvar, samo što je ona otkazala nastup u Madridu da bi bila spremnija za rimski Masters? Hoće li to postati standardni obrazac ponašanja?

Od ove sezone većina Mastersa, pa tako i ovaj upravo završeni u Indian Wellsu traju 12 dana, pa u završnicama ima više slobodnih dana, ali nemali broj igrača igra jednostavno previše. Dugoročne posljedice valjda su svima jasne, a kratkoročne su ozljede ili to da neki od njih imaju problema duže održavati ili uopće dosegnuti vrhunac forme; u uvjetima slabije konkurencije, to se onda itekako osjeti i na Mastersima.

Tako se dogodilo da smo posljednji Masters turnir čija je završnica bila generalno atraktivna ili onakva kakva treba biti gledali lani u Madridu. Pritom je zanimljivo to da je Nadal ispao još u četvrtfinalu od Alcaraza, koji je onda imao onaj krvavi obračun s Đokovićem — slično kao što su to na istom mjestu imali Rafa i Nole 13 godine ranije — samo da bi u finalu sa 6-3, 6-1 pomeo Saschu Zvereva.

Antiklimaks u finalu

Alcaraz je onda i najbolja stvar koja se u ovom trenutku mogla dogoditi tenisu i prava je šteta što, dijelom zbog tih ozljeda, a dijelom i zbog tih neteniskih razloga, već nekoliko mjeseci ne možemo vidjeti turnir s dvojicom najboljih igrača u istom ždrijebu (izuzev Mastersa u Parizu, na kojem je Alcaraz morao predati meč u četvrtfinalu).

Alcaraz je onda i prvi razlog zašto je ovogodišnji Indian Wells konačno bio ono što bi trebao biti; drugi je Daniil Medvjedev, a taj su dojam pojačali Jannik Sinner — iako je opet bio prilično nervozan kad se lomio meč protiv Alcaraza — pa i Frances Tiafoe, koji još od US Opena ima neki fini kontinuitet.

Doduše, Alcaraz je finale ponovno uspio učiniti potpuno nezanimljivim jer je Medu samljeo za 72 minute. Samo prvi set ženskog finala između Jelene Ribakine i Arine Sabaljenke trajao je osam minuta duže. Alcaraz je, generalno gledajući, već sada bolji igrač od Medvjedeva, ovaj mu i odgovara u matchupu, pa i uvjeti su mu stvarno više odgovarali, ali dojam je da je Medo u meč ušao s previše respekta prema suparniku. Prava je šteta onda i da je finale bio antiklimaks. Svejedno, da su organizatori mogli birati, a kad već nema Đokovića, vjerojatno bi i sami izabrali takvo finale.

Alcaraz i Medvjedev su onda na neki način i spasili Masters u Indian Wellsu te ulili nadu da se turniri iz ove serije mogu bar malo približiti onome što su nekad bili. Međutim, koliko je to uopće moguće s ovakvim kalendarom, pogotovo dugoročno gledano i čak i bez obzira na tog nehumano dobrog Alcaraza, tek treba vidjeti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.