Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Propali prvaci

Nenormalni Vardarovi heroji i glavešine koji ubijaju rukomet

Zadnja izmjena: 3. lipnja 2019. Juergen Schwarz

Igor Karačić koji asistira Rogeriju Moraesu Ferreiri dodavanjem iza leđa.

Kad se čelnici krovne rukometne organizacije iz godine u godinu ne bi trudili pronaći rješenja kojima će što više upropasti sport o kojem se brinu, tu bismo sliku već sutradan gledali ama baš svugdje. U toj jednoj asistenciji je sažet cijeli rukomet i ne postoji bolja reklama za taj sport.

Karačić, čovjek kojeg je tri dana tresla temperatura 39 i koji dan ranije nije mogao završiti utakmicu zbog grčeva koji su se pojavili od dehidriranosti, otresao se trojice likova koji su mu krenuli skinuti glavu s ramena i onda je negdje iz sebe izvukao takav trenutak genijalnosti koji je zaustavio cijelu dvoranu na jednu sekundu. I u tu je sekundu stalo sve – srce, muda, mozak, karakter i sve ono zbog čega je rukomet super, ali naprosto nema nikakve šanse s ljudima koji ga vode.

Karačić možda može protiv temperature, sigurno može protiv trojice obrambenih igrača koji će mu skinuti glavu ako im da dovoljno vremena, ali definitivno ne može protiv njih.

Sva sreća da dečki koji igraju za Vardar nisu normalni i time se ponose

Odličan primjer za to je termin određen za Final 4, jer završni turnir Lige prvaka se — zamislite samo ideje — svake godine preklapa s terminom nogometne Lige prvaka. To, naravno, ruši medijsku pozornost u danima kad su sve oči usmjerene u nogomet. Final 4 se dekretom održava u Kölnu gdje je Lanxess Arena kapaciteta 19.500 gledatelja puna samo zahvaljujući njemačkoj sportskoj kulturi, iako već treću godinu zaredom nema nijednog njemačkog predstavnika. Najbolje se to očituje u činjenici da je jedan dobar kontingent karata uzela Kielova navijačka grupa da bi došla gledati rukomet, da bi vidjela kako Karačić asistira Moaresu i zaustavlja vrijeme na jednu sekundu.

Problem je i u tome što su ljubitelji rukometa, kojih je svakodnevno sve manje i manje, već pomalo naviknuti na minimalni trud i nezainteresiranost EHF-a oko ikakvih promjena, naviknuti kao magarci na batine. Međutim, ove su godine upitnici oko njihova angažmana u sportu koji ih hrani posebno očiti zbog toga što su na završnom turniru Lige prvake igrala dva kluba koja su doslovno pred bankrotom.

Srce, muda, mozak i karakter

Da vam stvari budu jasnije, svaki drugi igrač koji je došao u Köln na završni turnir nije primio plaću za prošli mjesec.

Vardar je, recimo, u Köln došao na potpuni entuzijazam i ludilo. Igrači su pokrpali troškove, skupili su se i došli pokazati tko su. U polufinalu su gubili -7 protiv Barcelone u zadnjih 15 minuta, ostali su bez Karačića, ali su odlučili da je gotovo tek kad zadnji padne. Okrenuli su utakmicu na čistu želju, na ludilo koje je grijeh i opisivati. U finalu su vodili cijelu utakmicu i, kad se Veszprém približio, samo su zbili redove i nastavili borbu. Oni su u Köln došli pobijediti i ništa drugo nije dolazilo u obzir.

Na kraju su napravili baš to. Pobijedili su, osvojili su naslov europskog prvaka izvan svih okvira razumnog. Iz potpunog ponora, na srce, muda, mozak i karakter, ponovo su pokazali što je rukomet.

Međutim, prije nešto manje od dva mjeseca europski je prvak objavio da je pred gašenjem. Ruski oligarh i milijarder Sergej Samsonjenko je gotovo samostalno od Vardara stvorio europskog giganta i šampionski klub, ali je — nakon afera u Rusiji i neskrivenih veza sa strankom VMRO-DPMNE koja je u međuvremenu izgubila vlast u Sjevernoj Makedoniji — javno objavio kako više nema želje, volje i sredstava ulagati u rukomet. Izjavio je kako su mu od krovnih rukometnih organizacija obećana povratna financijska sredstva, ali da gotovo ništa od toga nije dobio i da će u klubu ostati još samo iduću sezonu i to u potpuno smanjenom obujmu.

Samsonjenko je došao u situaciju da se politička situacija promijenila do te mjere da mora brinuti o svojim poslovnim projektima i više si ne može dopuštati gubitak energije kroz ulaganje u sport koji u propast guraju oni koji bi se trebali brinuti o njemu. Svi Vardarovi igrači dobili su ispisnice i papire te su u suštini slobodni igrači. Isti ti igrači su Samsonjenku pokazali predanost projektu koji ih je hranio i odužili su se tako što su odlučili odigrati sezonu do kraja, iako većina njih ne dobiva plaću. I u tom suludom potezu, odlučili su osvojiti Ligu prvaka.

Romantična iluzija

Jedna situacija, iako je izgovorena u polušali, dovoljno govori o situaciji u Vardaru. Ivan Čupić je na pitanje novinara kako to da sedmerce puca on, a ne Timur Dibirov, odgovorio kako će dati Timuru da puca onda kada mu ovaj vrati dugove.

Situacija je to koja podsjeća na stanje u hrvatskom rukometu — i to ne u nižim ligama, nego u najvišem rangu hrvatskog rukometa koji je odavno ogrezao u polu-amaterizam i održava se samo entuzijazmom pojedinaca kojima je rukomet iznad svega. Prije prve četvrtfinalne utakmice domaći su mediji stvarali kult posljednje utakmice velikog Vardara pred svojim navijačima, ali i narativ oproštaja Lige prvaka od velikog Vardara i jedne zemlje u kojoj je rukomet sport broj jedan. Usprkos tome što šanse nisu bile na njegovoj strani, Vardar je u prvoj utakmici na igračkom planu napravio herojski podvig uz podršku navijača i demolirao Pick Szeged,  a onda je u uzvratu u puno očekivanijim okolnostima uz dosta muke obranio prednost i nekako izborio Final4.

Takva situacija budi romantičnu iluziju da se sport igra radi časti, prestiža i pobjede, a ne zbog novca; u kojoj igrači u vlastitom entuzijazmu dobivaju nadljudsku snagu koja im pomaže da probijaju objektivne limite, ali takva situacija u jednom od najvećih europskih klubova najbolje govori o stanju u rukometu čak i na najvišoj razini.

Samsonjenko je godinama ulagao sredstva u sport i izgradio jedan od najvećih rukometnih brendova, simbol Makedonije i izniman sportski kolektiv. Njegova pozadina je mutna kao lokva, i politički i financijski, ali Vardar je nadrastao ono što je bio u početku — njegova privatna igračka, u kojoj je čak sebe imenovao trenerom ženskog kluba.

Iako se očekivao lagani pad zbog odlaska igračkog i trenerskog kadra uzrokovanog povlačenjem kapitala, malo tko je očekivao da će se klub doslovno raspasti. Jednostavno, klub je toliko dugo u samom vrhu europskog rukometa i da je teško povjerovati kako takav vrhunski brend ovisi isključivo o financijskim sredstvima jednog čovjeka i da u svom trećem uzastopnom završnom turniru Lige prvaka i drugom naslovu nije u stanju skupiti dovoljno novca od TV prava i sponzora da se donekle pokrpaju rupe.

Barem, eto, toliko da taj Karačić dobije plaću i da on i Moraes ne moraju već sada potpisivati ugovore s drugim klubovima.

Još postoji tračak nade

Međutim, Vardar je tek pola problema. Kada je objavljeno da je Kielce u financijskim problemima, igrači su počeli pakirati kofere i izgledalo je kao da će osvajač Lige prvaka od prije tri godine ući u klub europskih giganta koji su postali prošlost.

Ne treba ići u daleku prošlost i tražiti primjere Dukle Prag, Partizana iz Bjelovara, Borca iz Banjaluke ili šabačke Metaloplastike. Nijedan sport nema toliko primjera europskih prvaka koji su se jednostavno raspali i danas ne postoje. U zadnjih 20-ak godina nestali su TEKA Santander, Portland San Antonio, Ciudad Real i HSV, a izgleda da će sličnim putem i Vardar i Kielce.

Vlasnik Bertus Servaas još je u srpnju objavio da će, ako ne dobije financijsku pomoć od grada, morati proglasiti bankrot. Prodaja najboljih igrača Dejana Bombača i Manuela Štrleka nije donijela dovoljnu financijsku sigurnost i kroz sezonu je postajalo sve očitije da je ovo posljednja prava sezona za ovog europskog velikana, a kad je grad krajem 2018. odbio Servaasovu molbu za još milijun eura, dotični je službeno mogao objaviti bankrot.

Momčad je u sezonu ušla mlako i na kraju grupne faze Lige prvaka završila na skromnom četvrtom mjestu. U domaćoj ligi pokazala je dominaciju i na kraju glavne runde vrlo lako osvojila prvo mjesto. Sve je upućivalo na to da će kraj svoje ere Kielce ipak dočekati s domaćim naslovom, tim više nakon što se u četvrtfinalu dogodilo pravo mlao čudo pobjedom nad moćnim, bogatim, stabilnim — zapravo, svim onim što Kielce nije — superklubom kakav je PSG. Pobjeda od 10 razlike bila je jedno od najvećih rukometnih iznenađenja ove godine, a baš kao i kod Vardara, bila je to pobjeda entuzijazma i ludila nad objektivno jačim suparnikom koja se nije mogla objasniti racionalnim analizama. Kielce je igralo za sebe i svoje navijače, iz prkosa i želje da igrači pokažu da nisu još gotovi. Da su ljudi, a ne plaćenici i da će se boriti bez ikakve zadrške kako bi to pokazali.

U drugoj su se utakmici igrači, baš kao i Vardar protiv Pick Szegeda, našli u drugačijim okolnostima i jedva su uspjeli obraniti prednost od 10 razlike te osigurati plasman na Final 4. Osim toga, u polufinalu razigravanja poljskog prvenstva Kielce je neočekivano izgubilo prvu utakmicu od Gwardije Opel – ali koliko je stvarno neočekivano da se ne možete koncentrirati na svoj posao kad niste dobili plaću i kad tražite gdje ćete ostvariti egzistenciju za nekoliko mjeseci?

Rukometni klubovi s nekima od najvećih navijačkih baza u svijetu još nisu do kraja bankrotirali. Iako je sve izglednije da će Ciudad Real, HSV i društvo dobiti nove susjede na rukometnoj mapi propalih velikana koji su osvajali naslove europskih prvaka, ipak još postoji tračak nade i za Kielce i za Vardar.

Šamar glavešinama

Ovim plasmanom na Final4 postoji nekakva mogućnost da će se grad smilovati i dati Servaasu tražena sredstva. Iako je Kielce maleni gradić od oko 200.000 stanovnika, u gradskoj upravi ne mogu ostati ravnodušni na uvjerljivo najboljeg promotora njihovog mjesta i središnje mjesto lokalne zajednice. Ukratko, rukometni klub je u tom gradu vrijedniji od gradske vijećnice. Isto tako vrijedi i za Vardar koji je daleko najbolji klub nacionalnog sporta, jer dok na ovaj način osvaja naslove i dok ima ljude iza sebe uvijek postoji šansa da politika baci uže spasa, iako sada državom vlada druga struja.

Obični ljudi su, na kraju krajeva, svjedočili jednom od najvećih sportskih čuda u kojem su rukometaši koji ne dobivaju plaću i u klubu koji je propao osvojili naslov europskog prvaka. Tribine to neće zaboraviti, a na njima uvijek ima dovoljno ljudi da se čuje njihov glas.

No, činjenica je da će i Vardar i Kielce završiti kao poraženi jer ono što slijedi poslije je, nažalost, neizbježno.

Oba kluba sada ovise isključivo o politici, o tom hoće li Samsonjenko dobiti pomoć i hoće li se gradonačelnik smilovati Servaasu. Politika ne rješava stvari dugoročno ili bez fige u džepu i tu su već izgubili i oni i rukomet, zbog onih gore koji kao da se trude pronaći rješenja kojima će što više upropasti sport o kojem brinu. Havarija se može malo odgoditi za neki povoljniji trenutak, ali način spasa gotovo da ne postoji jer krovnim organizacijama nije stalo ni do rukometa ni do toga da prvaci prežive.

I ne radi se o tome da netko u IHF-u i EHF-u izvadi keš i spasi klubove jednokratnim uplatama, nego da cijeli sport vodi na način da oni koji su u vrhu mogu zaraditi dovoljno kroz TV prava i sponzorske ugovore. Pobogu, ni u jednom sportu nije nestalo toliko šampionskih klubova kao u rukometu, a kako da onda funkcioniraju oni dolje? A interesa ima jer Lanxess Arena je svake godine puna do čepa, prodaju se prijenosi, još uvijek ima ljudi koje pale nevjerojatne priče o karakteru i entuzijazmu kakvu je potpisao Vardar svojim herojskim osvajanjem naslova.

U tom kontekstu, tih 16 ljudi u Vardarovu dresu koji igraju rukomet iz ljubavi, koji funkcioniraju na čistom entuzijazmu i romantici nekih starih vremena opalilo je najveću moguću šamarčinu glavešinama u svečanoj loži dvorane u Kölnu, ekipi koja dopušta da rukomet propada zajedno sa svojim prvacima jer nisu u stanju stvoriti uvjete u kojima klub može preživjeti na tržištu kroz svoj rad i rezultate koje ostvaruje. Tko normalan da ulaže u klub koji će svoje polufinale Lige prvaka igrati kad Tottenham i Liverpool igraju svoje finale? Tko normalan da se veže za klub koji je u bankrotu? Tko normalan da živi od romantike? Tko normalan da stvari shvati tako ozbiljno da trpa svoj budući klub, kao što je to u finalu radio Moraes?

Nitko.

Ali sva sreća da dečki koji igraju za Vardar nisu normalni i time se ponose. Možda su propali prvaci, ali i dalje su prvaci i kao takvi su neupitno najbolje što rukomet ima, bolja reklama za sport čak i od od Igora Karačića koji asistira Rogeriu Moraesu Ferreiri dodavanjem iza leđa.

Šteta što su u utakmici za spas rukometa protiv glavešina ipak bez ikakve šanse.

Ne propusti top članke