Propuštene prilike Sergija Péreza

Što slijedi u karijeri meksičkog vozača nakon oporavka od virusa COVID-19?

Zadnja izmjena: 9. kolovoza 2020.

Lani sam imao zadovoljstvo provesti dosta vremena u razgovoru s velikim meksičkim automobilskim dizajnerom Carlosom Sanchezom, tijekom njegova posjeta Zagrebu. Čovjek je godinama bio desna ruka Giorgettu Giugiaru u Italdesignu, a potom je prešao na jedno od vodećih mjesta kod Pininfarine. Prema skicama koje nam je pokazivao prilično je jasno kako upravo od njega potječe osnovni oblik jednog od najvažnijih superautomobila ovog stoljeća, Lamborghini Gallarda.

No, mi smo uglavnom pričali o Formuli 1.

Sanchez je na reveru imao zataknutu značku s kacigom svog idola Ayrtona Senne, koju je na poklon dobio od velikog Brazilca. S oduševljenjem mi je pričao o desetinama utrka koje je pohodio, a na kojima je, s obzirom na posao kojim se bavi, imao pristup do mjesta i ljudi o kojima mi smrtnici možemo samo sanjati. Pričao je o svima njima, sve dok nisam napravio gaf i spomenuo kako, eto, i oni u Meksiku imaju sjajnog F1 vozača, Sergija Péreza… Ne znam točno opisati izraz na njegovom licu, bilo je to nešto između negodovanja i dubokog razočaranja. Pristojno je komentirao kako Checo nema “ono nešto” potrebno da bi postao pobjednik i prvak te preskočio na drugu temu, pokazujući očiglednu nelagodu, a mene navevši da se zamislim.

Dotad sam Péreza doživljavao kao jako dobrog vozača sklonog donošenju pogrešnih karijernih odluka, a nakon nekoliko sezona u kojima je definitivno izgledao kao klasa za sebe spram ostatka sredine grida počeo sam ga iznimno cijeniti. Zaintrigiralo me vidjeti da ga njegov sunarodnjak, usto i fanatični poklonik sporta kojim se bavi, doživljava dijametralno suprotno. Nemam zapravo pravi odgovor zašto je tako i u kojoj je mjeri Checo uspio postati idol meksičkih ljubitelja utrka, ali nekako mi se čini da će, kada jednog dana ode iz Formule 1, oproštajni tekstovi govoriti uglavnom o propuštenim prilikama.

Ma koliko mi bio simpatičan sve mi se manje izvjesnim čini da ćemo Checa gledati u Formuli 1 i sljedeće sezone, osim ako se Vettel ipak ne odluči umiroviti

Rođen je 1990. u Guadalajari, drugom po veličini meksičkom gradu, a puno mu je ime Sergio Pérez Mendoza. Priča o odrastanju je relativno tipična: otac mu je bio fan utrka, zarana je počeo voziti karting i postigao solidne uspjehe, privukao pozornost Carlosa Slima, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, koji mu je omogućio učenje trkaće vožnje kod Skipa Barbera

A onda je, kada mu je bilo samo 14, napravio neočekivani karijerni zaokret i, umjesto očekivanog nastavka karijere u SAD (meksički su vozači tradicionalno okrenuti tamošnjim utrkama i serijama) otputovao u Europu. Stanovao je u pomoćnim prostorijama nekog restorana u Njemačkoj i sam, bez ikoga u pratnji, počeo se probijati kroz manje kategorije, podsjećajući time na priče ranijih latinoameričkih velikana koji su tako pokretali međunarodne karijere.

Put do podija

Najveći mu je uspjeh bila titula britanskog prvaka Formule 1 u tzv. nacionalnoj klasi 2007. To je bilo jeftinije natjecanje za vozače sa skromnijim budžetima koji su vozili starije bolide. Zanimljivo, za razliku od prave titule britanskog F3 prvaka, koju su osvajala mnoga velika imena, doslovno niti jedan osvajač nacionalne klase (u nekim se trenucima i drukčije zvala) osim Checa se nikad nije uspio probiti se do Formule 1. Najpoznatije ime među prvacima tog natjecanja je Gary Paffett, dvostruki prvak DTM-a.

Nakon vrlo uspješne GP2 karijere, u kojoj je 2010. završio drugi — iza Pastora Maldonada, a ispred Julesa Bianchija — već 2011. dobiva priliku u najvišoj kategoriji, u Sauberovoj momčadi. Bilo je to čak 30 godina nakon odlaska posljednjeg meksičkog vozača iz Formule 1, Héctora Rebaquea. Pérez je postao tek peti Meksikanac u F1, nakon neprežaljene braće Rodriguez i Moisésa Solane.

Kada već spominjemo Rebaquea, moram se podsjetiti jedne bizarne anegdote: britanski časopis Motorsport je u svibnju 1999. objavio veliku temu o povijesti Brabhama, a za naslovnicu su odabrali jednu atraktivnu sliku na kojoj se našao upravo Rebaqueov BT 49. To je izazvalo nezapamćenu lavinu negativnih reakcija čitatelja koji su pisali protestna pisma, objašnjavajući kako Meksikanac nije dostojan naslovnice i kako je sramota što nije odabran neki od istinskih velikana kojima je uistinu obilovala povijest ove velike momčadi, čiji je suosnivač Ron Tauranac umro prije nekoliko tjedana.

Sauber nije bio osobito konkurentan bolid, ali Checo ga je već u prvom nastupu dovezao do sedmog mjesta, istinabog kasnije poništenog zbog diskvalifikacije obaju bolida švicarske momčadi. Već je u tom prvom nastupu pokazao jednu od svojih najvećih vozačkih vrlina — sjajnu sposobnost očuvanja guma, koja će mu u dosta navrata tijekom karijere pomoći u ostvarenju iznenađujuće visokih plasmana. Nakon toga nije impresionirao, do kraja sezone skupivši samo 14 bodova, upola manje nego momčadski kolega Kamui Kobayashi. Imao je i gadnu nesreću u kvalifikacijama u Monaku, nakon koje je zbog bolova morao propustiti i utrku u Kanadi.

Peter Sauber odlučio je zadržati vozačku postavu i u 2012., ali tada se odnos snaga uvelike promijenio. Momčad je napredovala samo jedno mjesto u konstruktorskom poretku, ali u praksi je bila daleko konkurentnija, što je Pérez materijalizirao s čak tri plasmana na podij, a Kobayashi je dodao jedan. Nakon bodovnog poraza od mlađeg kolege japanski je vozač, slavan po atraktivnim pretjecanjima, polako ušao u silaznu putanju karijere, odvezao je još jednu sezonu za slabašni Caterham i potom nestao sa F1 scene… U Maleziji se Checo našao i u borbi za pobjedu s Fernandom Alonsom, dok je u Monzi proveo pet krugova u vodstvu — malo je tko tada mogao predvidjeti da će mu i danas, osam godina kasnije, ta dva druga mjesta ostati najbolji plasmani u karijeri.

Zapeo u prosjeku

Karijeri koja je, logično, vodila samo na jedno mjesto — u Ferrari.

Još od 2010. bio je član Ferrarijeve vozačke akademije, odradio je i neka testiranja, te je bila javna tajna kako ga 2014. čeka mjesto uz Alonsa u crvenom bolidu.

No njemu se nije dalo čekati.

Prihvatio je McLarenovu ponudu i našao se u bolidu za 2013. uz Jensona Buttona, kao zamjena za Lewisa Hamiltona koji je prešao u Mercedes. Zanimljivo, i Pérez je, kao vruća roba na ržištu, bio u razgovorima s Mercedesom, ali ipak se odlučio za momčad iz Wokinga, što tada nije izgledalo kao suluda ideja. McLaren je konstantno bio među vodećim ekipama, a u 2012. je skupio impozantnih sedam pobjeda. Silazna putanja počet će upravo s dolaskom meksičkog vozača, koji će imati katastrofalnu sezonu i biti proglašen jednim od krivaca za pad. Osim u debitantskoj sezoni, Checo je samo te 2013. završio iza 10. mjesta u vozačkom poretku, a temeljito je bodovno poražen i od Buttona, s kojim je imao nekoliko vrlo ozbiljnih okršaja na stazi.

A ti su okršaji pokazali i neugodnu stranu Meksikančeve naravi.

Pod pritiskom, ako momčadi ne ide i ako se osjeća ugroženim od kolege, Pérez počinje pucati po šavovima i sklon je izazivati nepotrebne okršaje s momčadskim kolegama, pa i izbacivati ih sa staze, što je jedna od najgorih osobina koje neki F1 vozač može imati. Button ga je prozvao najopasnijim (ne po rezultatima, nego po stilu vožnje) momčadskim kolegom kojeg je ikad imao — a kada takvo nešto kaže čovjek koji je proveo nekoliko sezona u momčadi s Takumom Satom, onda izjava itekako ima težinu.

Očekivano, McLarenu i Checu su se putovi na kraju sezone razišli, a on je našao novo odredište, Force Indiju. U kojoj je, uz promjenu imena, još i danas, burnih sedam godina kasnije.

On sam tu vjernost objašnjava time što ne vidi smisao odlaska u drugu ekipu iz sredine poretka. Da je dobio ponudu iz neke jače momčadi (a bilo je u međuvremenu još nerealiziranih pregovora s Ferrarijem) otišao bi onamo, ovako je ostao u Silverstoneu. U vrlo solidnoj momčadi očigledno se osjeća ugodno (zanemarimo li sukobe koje je imao s Estebanom Oconom 2017. i 2018., kada su se redovno međusobno izbacivali iz utrka), a odrastao je u vrlo zrelog vozača koji je već godinama najbliži pratitelj nedostižnih konkurenata iz triju dominantnih momčadi — u svakoj od posljednjih sezona završavao je između sedmog i 10. mjesta u vozačkom poretku, a četiri puta dovezao je svoju Force Indiju i do postolja.

Prelazak u IndyCar?

No, prošlo je više od dvije godine od posljednje takve situacije, a okolnosti su se u međuvremenu podosta promijenile. Momčad je financijski kolabirala te ju je sredinom 2018. preuzeo Lawrence Stroll, koji je već sljedeće sezone za upravljač drugog bolida postavio svog sina Lancea. Kojeg je Checo bodovno dobio lani, a i ove godine je u prednosti, ali ništa od toga nije onoliko uvjerljivo koliko se, možda, očekivalo. Pod novim imenom Racing Point za novu je sezonu kopir… ovaj, posložio jako brz bolid, koji bi se mogao, i trebao, redovno boriti za postolja… Samo što je tome zasad bliži bio Stroll, četvrti u Mađarskoj.

Pérez je, objektivno, bio dobar u prve tri utrke, dvaput šesti i jednom sedmi, ali bez spektakularnog rezultata, u trenutku kada isti već uvelike visi u zraku i svi ga očekuju. Još nije došao taj vikend u kojem će se svi detalji poklopiti, a Racing Point i u utrci biti ravnopravan Red Bullu i boriti se za podij. Ali doći će — ako ne ove godine, a onda sljedeće.

Samo što je pitanje hoće li Checo biti ondje i iskoristiti ga. Dobro je poznato da momčad pregovara sa Sebastianom Vettelom oko mogućeg angažmana u sljedećoj sezoni, kada dolazi i preimenovanje u Aston Martin. A Pérez pored tatina sina teško može očekivati da zadrži mjesto u momčadi, pogotovo ako se nastave ponavljati vikendi u kojima je Stroll brži vozač momčadi, kao u Mađarskoj.

A kao šlag na tortu došla je bolest.

Mada ne pokazuje nikakve simptome, pozitivan je na COVID-19 te je zasad već morao propustiti dvije utrke. Usto, virus je pokupio tijekom puta doma u Meksiko. Javno, nitko mu ne zamjera što je išao posjetiti ozlijeđenu majku, ali što se zapravo odvija iza zatvorenih vrata i s ugašenim kamerama, možemo samo nagađati… Činjenica je da je usred napokon započete sezone, u iznimno škakljivoj situaciji, otišao u jednu od pandemijom najpogođenijih zemalja na svijetu i ne treba biti osobito pronicljiv kako bi se shvatilo da mu to nije trebalo.

Ma koliko mi bio simpatičan — volio bih da se zalomi neki ludi vikend pa da upiše i pobjedu — sve mi se manje izvjesnim čini da ćemo Checa gledati u Formuli 1 i sljedeće sezone, osim ako se Vettel ipak ne odluči umiroviti. Navodno ima na stolu ponude iz Alfa Romea i Haasa, ali pitanje je koliko može pronaći motivacije za prelazak u slabiju momčad. Izgleda mi da će se, ne prvi puta u karijeri, zamalo mimoići s prilikom da vozi uistinu konkurentan bolid.

Zapravo, mjesto na kojem ga vidim u vrlo bliskoj budućnosti je IndyCar.

Ima već dvoje djece, pa mu je i praktičnije, mogao bi mnogo više vremena provoditi u Guadalajari, a samo mu je 30 godina i ima više nego dostatne vozačke kvalitete da se ondje još godinama bori za naslove i pobjede. Usto, Slimovoj tvrtki Telmex, koja je tijekom godina ulupala ozbiljan sponzorski novac u Checove momčadi, američko je tržište neusporedivo bliže nego ostatak svijeta i uopće ne sumnjam da ondje imaju itekakvu financijsku motivaciju za dovođenje konkurentnog meksičkog vozača u IndyCar. To je naprosto prirodan razvoj događaja, jedino je pitanje hoće li do njega doći već sljedeće sezone ili tek koju godinu potom.

Dotad možemo samo navijati za brz i potpun oporavak te mu zaželjeti skori povratak.

Ne propusti top članke