Prvi od Letećih Finaca

Prošlog tjedna preminuo je Timo Mäkinen, istinski velikan relija. Ovo je priča o njemu

Zadnja izmjena: svibanj 8, 2017

Naziv WRC, odnosno Svjetsko prvenstvo u reliju, poprilično dezinformira po pitanju stvarne naravi tog natjecanja. Uistinu, voze se reliji i na drugim kontinentima, a ljudi sa svih osim Antarktike osvajali su pobjede, ali u najboljem slučaju možemo to nazvati proširenim europskim prvenstvom.

Zapravo, u čitavoj povijesti su samo 13 pobjeda odnijeli izvaneuropski vozači (želite li baš impresionirati nekoga u društvu oktanoglavaca, pitajte ga koja je najuspješnija neeuropska nacija – Kenija, s osam pobjeda, uglavnom na lokalnom Safariju), ali realno, stvari su još uže. Francuski su vozači pobijedili 184 puta, finski 177, a svi ostali samo 201 put – dakle, Francuzi i Finci čine gotovo dvije trećine svih pobjednika prvenstvenih relija. U slučaju bogate i velike Francuske, zemlje s jakom autoindustrijom i velikim ulaganjima u ovaj sport, to i nije osobito iznenađenje, ali fenomen uspješnosti Finaca teže je objasniti.

Na početku te priče stoje dva velikana, Rauno Aaltonen i Timo Mäkinen, obojica rođeni 1938.

Tijekom 1950-ih na europskom se tržištu pojavio zamjetniji broj automobila s prednjim pogonom, a neki od njih (Panhard, Citroën, Saab, DKW) počeli su usprkos slabijoj snazi motora postizati sjajne rezultate na relijima, posebice onima koji su voženi na neasfaltiranim podlogama. Za puno ostvarenje potencijala ovih vozila, koja su imala u prosjeku bolji raspored mase po osovinama – ali i motor iznad pogonske osovine, omogućujući bolju trakciju na zahtjevnijim podlogama – bilo je potrebno razviti i posve novu tehniku vožnje. Ključni je element bilo kočenje lijevom nogom, odnosno istovremeno stiskanje kočnice i gasa. Teško je reći tko je to prvi rabio, Aaltonen ili švedska legenda Erik Carlsson, ali svi su skandinavski vozači vrlo brzo prihvatili taj stil, kojim se u velikoj mjeri nadoknađivao manjak snage njihovih malolitražnih Saabova i drugih automobila.

Ulazak u elitu

Timo Mäkinen u priču ulazi 1959. te odmah u prvom nastupu, za upravljačem Triumpha TR3, završava treći u klasi, iza Aaltonena i Carlssona. Povezuje se s lokalnim zastupnikom Morrisa, te zahvaljujući njemu prvu međunarodnu priliku dobiva 1962., za upravljačem tvorničkog Mini Coopera na slavnom britanskom RAC reliju. Pobjedom u klasi pokazuje legendarnom šefu tvorničke momčadi Stuartu Turneru o kakvom je talentu riječ, te mu BMC (British Motor Corporation, konglomerat pod čijom su kapom bile mnoge značajne britanske tvrtke) za sljedeću sezonu nudi mjesto stalnog vozača. Kombinira nastupe na dužim, cestovnim relijima u Austin-Healeyu 3000 s onima na zemlji, šljunku, snijegu ili makadamu u Mini Cooperu, te odmah ulazi u europsku relijašku elitu. Već 1964. osvaja tada prestižni nizozemski Tulip reli, a godinu potom postaje istinska zvijezda s dvije najcjenjenije pobjede: Monte Carlo i 1000 jezera.

Njegovom smrću izgubili smo jednog od najvećih vozača u povijesti relija, začetnika tradicije koju danas nastavlja Jari-Matti Latvala

U to su vrijeme osim Aaltonena i njega u europskoj eliti već i Simo Lampinen i Pauli Toivonen, a počinje se probijati i mladi Hannu Mikkola, te počinje kružiti priča o „letećim Fincima“ (ako ste se ikada pitali, na izvorniku se to kaže „lentävä suomalainen“), ali Mäkinen je najveća zvijezda, što potvrđuje i najbržim vremenom na reliju Monte Carlo 1966., poslije čega slijedi šok.

Nakon diskvalifikacije čak četiri prvoplasirana automobila, pobjeda je dodijeljena Pauliju Toivonenu, koji je vozio Citroën DS. Britanski se tisak okomio na organizatore, tvrdeći da su namjerno diskvalificirali sva britanska vozila kako bi pobjedu napokon odnio francuski proizvođač. Razlog diskvalifikacije bila su na nepropisnom mjestu postavljena dodatna svjetla, te ih se zbog toga tehnički moglo kazniti, iako im nisu donijela nikakvu bitnu prednost. Sam Toivonen nikada nije prihvatio poklonjenu pobjedu, do kraja života inzistirajući da je ona pripadala na stazi najbržem Mäkinenu.

Iz današnje perspektive čitava priča izgleda ipak ponešto drugačije.

Naime, autobiografije sudionika otkrile su nam da su tri tvornička Mini Coopera imala spojke (koje organizatori nisu provjeravali) ne baš u duhu propisa… Je li onda moralni pobjednik bio četvrtoplasirani Ford s Lotus-Cortinom? Pa, taj je automobil bio homologiran u grupi 1, nakon što se jedan od čelnih ljudi Forda svečano zakleo da je u godinu dana proizvedeno potrebnih 5.000 primjeraka. Danas znamo da ih je ukupno proizvedeno 2.894, od čega samo 1.112 tijekom 1965. Dakle, možda je Toivonenu pobjeda ipak pripala zasluženo, štogod on mislio o tome!

Istinska legenda

No, vratimo se Mäkinenu. Usprkos lošem početku, ta mu je sezona bila uspješna, donijevši prvu titulu prvaka Finske u reliju (osvojit će još dvije, kao i šest komada u utrkama na ledu i tri u utrkama turističkih automobila na trkaćim pistama), a drugi puta zaredom osvojio je i 1000 jezera. Sljedeće je godine postao prvi vozač u povijesti s hat-trickom na tom slavnom reliju, a nakon 1965. ponovo je nastupio i na najvećoj australskoj utrci Bathurst 500, oba puta ostvarivši zapaženo treće mjesto u klasi.

Treća pobjeda na glavnom finskom reliju obilježena je neobičnom zgodom: na slavnom i vrlo brzom brzinskom ispitu Ouninpohja popustilo je kožno remenje koje je držalo poklopac motora na Miniju. Poklopac se otvorio i posve blokirao pogled prema naprijed, ali nije bilo vremena za stati i pričvrstiti ga. Mäkinen je pokušao gurnuti glavu kroz prozor, no zbog prevelike kacige nije mogao. Jedini način bio je zanijeti automobil i nastaviti voziti driftajući, klizeći bočno, kako bi uopće imao predodžbu kamo ide. Ne samo da je završio etapu tako, nego je postigao i treće najbrže vrijeme tog brzinskog ispita!

Kada je BMC 1968. ugasio tvorničku momčad, Finac je prešao u Ford, slijedeći svog prijatelja i mentora Turnera. Escort je bio sjajan reli automobil, ali sa stražnjim pogonom i Mäkinen će se tek nakon nekoliko godina vratiti na pobjedničke staze. Na kopnu, jer u međuvremenu je pridodao legendi pobjedom na prvoj utrci glisera oko Velike Britanije, održanoj 1969.

U međuvremenu je reli počeo preobražaj od džentlmenskog sporta u visokoprofesionalno natjecanje, te je 1973. pokrenuto Svjetsko prvenstvo, isprva samo za konstruktore. Već u prvoj sezoni osvaja dvije pobjede, na 1000 jezera i RAC-u, a na potonjem pobjeđuje i u dvije sljedeće sezone, tako da je onim statistikama s početka priče dao doprinos s četiri pobjede. Usto je prvi finski pobjednik nekog relija u povijesti WRC-a, te prvi koji je trijumfirao za Ford, jednog od najuspješnijih proizvođača u tom sportu.

Statistikama nisu pridonijele dvije pobjede na teškom reliju u Obali Bjelokosti – jedna s Fordom, a druga s Peugeotom, jer su ostvarene prije nego što je ušao u kalendar. Afričke pustopoljine predstavljale su mu najveći izazov, pa je 1970-ih najčešće nastupao ondje, obično za Peugeot, u paru s ne baš posve nepoznatim suvozačem po imenu Jean Todt. Raniji su mu suvozači bili brat, pa Pekka Keskitalo, Paul Easter i Henry Liddon. Pretposljednji je nastup zabilježio 1981., a 1994. je povodom tridesete obljetnice prve pobjede Minija na Monte Carlu još jednom nastupio ondje. Kao istinska legenda bio je u prvoj generaciji uvrštenih u relijašku kuću slavnih. Valja napomenuti kako mu četverostruki prvak svijeta Tommi Mäkinen nije ni u kakvom rodu, to je vrlo često prezime u Finskoj.

Njegovom smrću izgubili smo jednog od najvećih vozača u povijesti relija, začetnika tradicije koju danas nastavlja Jari-Matti Latvala. Premda ekonomski nedovoljno jaka za borbu s većim nacijama, zemlja letećih Finaca i danas je velesila u ovom sportu.

Ne propusti top članke