Ovakva utakmica, u ovakvoj ludoj godini, u ovakvoj nogometnoj sezoni, u ovakvoj njenoj završnici zapravo i nije mogla završiti drugačije. Kraj je, barem ovako na prvu, morao biti svojevrsni antiklimaks. Jer ovo je naprosto razina na kojoj finale moraju igrati oni koji jesu izjednačeni ili barem približno dobri, oni koji jesu u stanju odigrati gotovo savršenu utakmicu koja ustvari poništava one druge i 90 minuta ljulja prije nego što konačno pretegne na jednu stranu.
I naravno, ova posljednja utakmica uvijek je najveći antiklimaks za jednu momčad, onu poraženu.
U ovu lisabonsku nedjelju to je, i potpuno zasluženo prema onome što smo vidjeli na terenu, Paris Saint-Germain. Bayern je bio bolji za taj jedan gol, za taj jedan pad koncentracije, za jednu pogrešnu procjenu i priča se za Pariz završila nesretno. Teško je reći da je PSG večeras nešto napravio pogrešno, ili da je Thomas Tuchel napravio nekakvu katastrofalnu pogrešku ili barem previd. Dobro, o izmjenama kao i generalno o reakciji klupe nakon pogotka Nijemaca dalo bi se raspravljati, ali sama priprema utakmice bila je gotovo savršena.
Pisalo se na dugo i na široko o najvećim manama koje ima PSG, kao što se pisalo i o manama koje ima Bayern. Njih su puno bolje od ostalih znali i Tuchel i Hans-Dieter Flick i napravili su sve što je bilo potrebno da protivničke iskoriste, a vlastite minimiziraju. Znao je trener Parižana da je njegovo najjače oružje napadački trojac, njegov trk na Bayernov visoko postavljeni stoperski par, na najmekši dio čvrstog zida.
I jesu mogle stvari otići u sasvim drugačijem smjeru. Nakon početnih desetak minuta presinga na koji je PSG odgovarao slabo, francuski prvak se oslobodio i počeo ubadati ondje gdje Bayern boli. Da je u prvom poluvremenu Neymar zabio ono što najčešće zabija, ili da se Kyllian Mbappé bolje snašao kad je iz kaznenog prostora šutnuo pravo u Manuela Neuera, ili da je Marquinhos zabio jedan-na-jedan u drugom poluvremenu, sve bi bilo drugačije. Da Neuer nije baš večeras imao sjajnu noć. Da je ovo, da nije ono…
Ali i na drugoj strani bi onda govorili tako, jer ovo je ta situacija u kojoj su margine izuzetno male i odlučuju sitnice. Pogotovo kada je preko puta momčad koja je pod Flickom samo jednom propustila zabiti gol, 9. veljače protiv RB Leipziga. Od tada je došla i nezapamćena pandemija, i još jedna titula prvaka, i još jedan kup, i 20 utakmica. I dođe i 21., vrijedna titule europskog prvaka.
Spuštenih glava, jer drugačije ne može, išetali su PSG-ovi nogometaši sa srebrnim medaljama u rukama, ali prava istina je da je na kraju dana za sam klub ta medalja pozlaćena. Nisu se popeli na posljednju stepenicu, ali za sami brand — što je Paris SG, kako ga već nekoliko godina forsiraju, mnogo više nego nogometni klub — ovo je ogroman iskorak za njih koji potvrđuje da su, ma kako to nama ružno zvučalo, na pravom putu. Prije 10 godina odlučili su se preskočiti sve do tada konvencionalne nogometne zakonitosti i od, u europskim okvirima, tek prosječnog kluba pokušati napraviti svjetski megabrand, koji će pogonjen petrodolarima biti konkurentan na europskom nebu.
I to su, da se ne lažemo, napravili. Možda je nedjeljni Bayernov trijumf nekakav trijumf nogometnog dobra i tradicije nad kupovnom moći skoro umjetnog produkta, ali to je ništa drugo nego privid. PSG nije nikakav maligni tumor koji treba odstraniti, on je sastavni dio organizma koji je mutirao i danas ga poznajemo kao moderni nogomet.
Parižani će noćas tugovati, ali zapravo je ovo jedna od onih noći koja će ući u njihovu povijest jer, ako su uopće imali sumnje, sada sigurno znaju. Oni su tu, na vrhu, rame uz rame s drugim gigantima. PSG je sada sastavni dio samog vrha novog nogometnog poretka i danas u Parizu znaju da će njihovo vrijeme za najveći trofej, prije ili kasnije, ipak doći.
