Najčešće su to pojmovi poput "Nogomet", "Liga prvaka", "Dinamo" i slično...
Počelo je pucnjem.
Tri tjedna čekaš da šutneš loptu u utakmici i onda, bez da si je stigao kako treba i taknuti, nakon 23 sekunde imaš penal protiv sebe i već gubiš u najvećoj večeri svoje cijele, 137 godina duge klupske povijesti. Spursi su ostali zbunjeni i zatečeni, a bijela navijačka vojska iza vrata Huga Llorisa skamenjeno je izbliza promatrala kako lopta ulazi u mrežu. Mohamed Salah nije dobro pucao penal, lopta je prošla jako blizu Llorisa, ali dovoljno tek za agoniju onog ‘skoro’ i ‘zamalo’.
Svega smo tijekom sezone vidjeli u Ligi prvaka, bila je to možda i najuzbudljivija sezona zadnjih godina; i fenomenalnih golova i nemogućih obrata i winnera u posljednjim sekundama, ma 100 čuda smo vidjeli i stvarno mogli uživati u njima, ali to da finale ovako počne svima je bio šok — i jednoj i drugoj momčadi, kao i navijačima — pa je trebalo proći neko vrijeme da se igra obiju momčadi počne konsolidirati.
Spursi su bili upucani; ozbiljno ranjeni, ne i mrtvi. U nokdaunu, ali uskoro opet na nogama.
Ali kao da je to bio pucanj i u samo finale, jer nije to bilo to.
Cijelo prvo poluvrijeme prošlo je kao u nekom bunilu i kaosu koji nije rezultirao ni osobitim prilikama. Bilo je strašno puno pogrešaka u dodavanjima, brzopletosti i nervoze u duelima — Liverpool je imao ispod 70 posto točnosti dodavanja, Tottenham oko 80 posto; Redsi čitavih prvih 45 minuta nisu uspjeli napraviti nijedan dribling, a Spursi nijednom zapucati unutar okvira gola. Gini Wijnaldum je tek 10 puta dodirnuo loptu, Roberto Firmino jednom više, kao i Tottenhamova perjanica Harry Kane.
Što mi ovo gledamo? Je li ovo stvarno utakmica koje će dati europskog prvaka ili neko srljanje nadobudnih U19 talenata? Pa zar nema i u doslovno svakom kolu HNL-a boljih utakmica od ove? To su bila neka od nadrealnih pitanja koja su se rojila po glavama nas koji smo gledali. Jer naprosto je izostalo ono glavno kad pričamo o modernom nogometu i onome što Liga prvaka želi biti — zabava.
That’s the fewest passes that Liverpool have completed in any half of football in any competition this season.
— Adam Bate (@ghostgoal) June 1, 2019
As it stands, this game has the lowest pass completion rate of any CL match this season. The showpiece occasion.
— Duncan Alexander (@oilysailor) June 1, 2019
Stvari su se u nastavku promijenile, ali samo donekle.
Neko je vrijeme izgledalo da je Tottenham bolje povezao vlastite redove, lakše i jednostavnije je dolazio u zadnju trećinu terena; uputit će Spursi do kraja utakmice 16 udaraca, od čega osam unutar okvira gola (Liverpool 14/3), imati 65 posto posjeda lopte, ubacit će Mauricio Pochettino Lucasa Mouru, Erica Diera i Fernanda Llorentea, pokušat će sve… Ali velikih prilika bilo je malo — a ono što su stvorili, skinuo je neprikosnoveni Alisson. Pogotovo onaj jedan šut koji su Tottenhamovi navijači možda već vidjeli u mreži.
Neko je vrijeme, da, izgledalo kao da Liverpool visi, i u pravu će biti oni koji kažu da čitavu utakmicu nije uspio uspostaviti svoju igru. Onaj super-rani gol je, čini se, poremetio njegov plan igre jednako kao i Tottenhamov, ali kazna je izostala.
Dapače, s klupe je ušao Divock Origi i pogodio za 2-0 tri minute prije isteka 90. I valjda je apsolutno svima u tom trenutku bilo sasvim jasno da je to kraj. Malo kad je 2-0, pa bilo to i toliko kasno, u 87. minuti, imalo tako ‘konačnu’ notu — ali ovo je bila utakmica odigrana kao u snu, na tripu, i taj linearni protok vremena nije važio za percepciju doživljenog.
Spursi su već i prije toga počeli izgledati ispuhano, njihov postotak dobivenih duela je padao, a geometrija igre se potpuno urušila. Liverpool nije napravio ništa posebno, ali zabio je dva gola i uspio ih obraniti. To što pritom nije pretjerano sličio sebi manje je bitno. Ove smo sezone zaista uživali u onome što je momčad Jürgena Kloppa pružala i definitivno je zaslužila trofej.
Za detaljnije analize moramo prespavati i barem još jednom pogledati, ali kad se podvuče crta pod prvi dojam, nije to bilo finale koje ćemo pamtiti po ičemu osim po rezultatu i onom ranom pucnju koji je osakatio utakmicu.