Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pukovniče, falit ćeš: kultni Mihail Južnjij odlazi u zasluženu tenisku penziju

Jedan od omiljenih u svojoj generaciji

Baš kao što je to prilikom svoje oproštajke protokolarno i prilično jednostavno ustvrdio legendarni Juan Sebastian Veron, “sve ima svoj početak i svoj kraj”. Doduše, Mihail Mihailovič Južnjij tu je bolnu istinu izrekao u ponešto drugačijoj atmosferi.

“Vrijeme je isteklo”, saopćio je na svojem grubom i nezgrapnom engleskom, vidno nervozan i pun emocija nakon što je prošlog tjedna u prvom kolu ATP turnira u Atlanti glatko apsolvirao nekakvog padobranca. Poluprazne tribine nisu bile osobito svjesne povijesnog trenutka, iako su mu poklonile sramežljivi pljesak, a na programu je ionako bio novi meč. Miša je lukavo, u tišini, otevši novinaru mikrofon iz ruku takav rez htio odraditi što bezbolnije, a priliku za pokoju suzu imat će za otprilike dva mjeseca nakon što odradi svoj posljednji ATP turnir, onaj u Sankt-Peterburgu.

Odlazak u penziju 36-godišnjeg Miše svojevrsni je početak kraja.

Sljedeći koji bi mogao otpasti je ‘industrijalac’ Mišina godišta, ne baš omiljeni ali ipak cijenjeni David Ferrer, a nikad ne znate kada bi Rogera Federera mogao uhvatiti išijas ili kada bi se ponovno mogao poskliznuti u kupaonici te konačno skončati na operacijskom stolu. U slobodnom padu već su neko vrijeme Jo-Wilfired Tsonga i Tomáš Berdych, gledajući karijere aktivnih igrača nesumnjivo dvojica najboljih koji se nisu okitili Grand Slam naslovom. Hoćemo li na još pokojem Slamu gledati Stana Wawrinku, najboljeg kad je na vrhuncu, također je neizvjesno. Nećemo ni okom trepnuti, a već ćemo rezimirati kakvu su povijesnu ulogu odigrali Rafael Nadal, Novak Đoković i Andy Murray. Čime ćemo se onda hraniti, pitanje je koje visi u zraku…

Pa, ipak, iako po rezultatima ne spada u ovu teškašku kategoriju, Miša će u našoj memoriji — baš kao i doktor Ivo Karlović, koji bi nam srce mogao slomiti svakog časa — zauzimati posebno mjesto.

“Ponekad nije loše razbiti reket”

“Glavna stvar koju tražim od igrača je snažni karakter. Ne možete biti dobar igrač ako taj karakter nije satkan od čelika”, ustvrdio je jednom prilikom Boris Sobkin, Mišin trener već više od 20 godina. “U početku je Miša cijelo vrijeme trgao rekete i plakao. Nije puno trenera htjelo raditi s takvim dječakom. Ali, ne znam, vidio sam nekakav plamen u njegovim očima”, prisjetio se Sobkin Mišina početka u teniskoj sekciji moskovskog Spartaka. Od te lavine emocija, shvatio je Sobkin, trebalo je nekako pripraviti recept za ‘samogalvanizaciju’.

Ili. kako je to Južnjij jednostavno objasnio: “Ponekad nije loše razbiti reket”.

Te 2008., u 3. kolu Mastersa u Miamiju, bilo je odveć korisno. Doduše, u nadasve poznatoj epizodi pomahnitali Rus nije razbio reket, već si je njime raskrvario glavu, a mnogi ne znaju kako je nakon liječničke intervencije na servisu za meč brejknuo Nicolása Almagra, uzevši sedam poena zaredom, a potom u tie-breaku odlepršao u četvrto kolo. Dakako, nije svaki put bilo potrebno lomiti reket o glavu ili glavu o reket, već je katkad bio dovoljan Mišin karakterisčni krik nakon pomno konstruiranog poena, kada bi na površinu isplivao karizmatični borac koji se najviše pali na onaj posebno slatki osjećaj kada si na dnu.

Takav, neuplakani i ‘dobri’ Miša, bio je izuzetno raznovrstan igrač, tzv. all-court tenisač, s vremena na vrijeme pravi melem za oči. Takvim je igračima nerijetko dovoljan samo jedan poen kako bi pokazali širinu svojeg repertoara — savršene obrambene sposobnosti, proklizavanje nerijeko i na betoncu, bjež’ na jednu stranu, bjež’ na drugu, anticipiraj protivnikov smash, dubokim bekend sliceom ubij suparnikov napad, potom ubodi s flat forhendom te isporuči razornim jednoručnim bekendom, bilo u ravnijoj ili u top spin varijanti. Cijelu tu paletu udaraca, čiji je šlag na tortu bio upravo uvjerljivo najseksipilniji udarac u tenisu, jednoručni bekend, Rus je nerijetko znao začiniti sjajnim drop shotom kojim lomi poen, a već spomenuti samonabrijavajući krik često bi dolazio nakon hladne egzekucije na mreži.

Made in Russia

Da postoji neka posebna ljubav između Miše i sjajno režiranih preokreta Rus je pokazao 2002. u finalu Davis Cupa protiv Francuske, tek što je navršio 20 godina. Gubio je tada u odlučujućem petom meču 2-0 u setovima od Paula Henrija Mathieua da bi nekoliko sati kasnije u prepunom pariškom Bercyju završio u naručju opijenog bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, postavši novi nacionalni heroj.

Rusima je vjerojatno laskalo to što je Južnjij — za razliku od Marata Safina, Nikolaja Davidenka i većine drugih ruskih tenisača koji su vrlo mladi na usavršavanje otišli izvan Rusije — bio autohtoni proizvod. Tu je godinu kao velika nada završio na 32. mjestu ATP liste te sljedećih 12 završavao sezonu usidren u top 50 igrača na svijetu.

Vrhunac je Južnjij dosegao 2008., kad je u siječnju zasjeo na osmo mjesto, što će ponoviti 2010., jedinoj godini koju je završio kao top 10 igrač, na 10. mjestu. U tom prvom razdoblju karijere vodio je teške bitke s tada već afirmiranim Nadalom, a jednu od najvećih pobjeda svoje karijere upisao je upravo protiv Rafe, u četvrtfinalu US Opena 2006., da bi u polufinalu ispao od Andyja Roddicka.

Gotovo je uvijek logično pitanje – je li uz takav raskošni talent mogao ‘ukrasti’ koji Slam ili se usidriti u top 10? Jer krajnja bilanca kazuje kako je Južnjij osvojio 10 ATP turnira (500 + 250 serija) te je uz već spomenuto polufinale US Opena ubilježio još jedno na istom turniru, a na svim ostalim Slamovima dosegao je četvrtfinale. Odgovor na to pitanje dijelom se krije u onoj dosadnoj, ali nepogrešivoj mantri koja se veže uz kontinuitet, odnosno uz fluktuacije u renkingu koje su kod Rusa iz godine u godinu uglavnom bile pravilo

Tako je 2013. završio na 15. mjestu i bilo je to zapravo konačno “zbogom”. U roku od dvije godine ispao je iz top 100, nakratko se vratio u top 50, ali prošlotjednom odlukom jasno je poručio kako se ne može zadovoljiti višemjesečnim plutanjem oko 100. mjesta te zajebavanjem po kvalifikacijama.

“Tehnički gledano, pobijedio sam ga”

Usto, odgovor na gorespomenuto pitanje možemo dijelom tražiti u nekim objektivnim tehničkim manama, koje su se ponajprije ogledavale u nešto lošijem servisu. Dakako, tu je uvijek i faktor sreće. Južnjij je sedam puta ispadao u četvrtom kolu Wimbledona, na podlozi koja mu je ipak najviše odgovarala, iako jedino na travi nije uzeo titulu. Najčešće su to bila ispadanja od budućih viceprvaka ili prvaka, a 2012. konačno se doteglio do četvrtfinala.

“Da se igralo na devet ili 11 setova možda bih mu uzeo jedan”, zavapio je tada Miša nakon što ga je Federer isprašio 6-1, 6-2, 6-2, a nije pomoglo niti to što je Rus tada već bio dr. sc. tenisa. Nije se baš ni sam Miša znao najbolje objasniti kad je ustvrdio da je na Sveučilištu u Moskvi završio doktorski studij filozofije s disertacijom pod naslovom Profesionalni tenisači na terenu.

„Nije da se budim svako jutro misleći kako ću jednom pobijediti Rogera, ali… Ne znam, budem li igrao što više protiv njega, možda će se jednom ukazati prilika”, izjavio je poslije tog 14. uzastopnog poraza tada još vitalni 30-godišnjak. I, da, prilično izgledna prilika se ukazala, i to pomalo nestvarno prošle godine, kada su šanse za to vjerojatno bile najmanje od svih pokušaja. Južnjij je u drugom kolu US Opena protiv zahrđalog maestra bio galvaniziran te poveo 2-1 u setovima.

“Tehnički gledano, pobijedio sam ga… Da se igralo na dva dobivena”, pokislo je nakon poraza sprdao samog sebe, aludirajući na činjenicu kako je Federeru prvi put u karijeri uzeo dva seta, od ukupno njih šest u 17 poraza. Prava je šteta bila što igrač koji je dobrim dijelom postao omiljen jer je u tzv. clutch trenucima preuzimao rizik – što ga je nerijetko koštalo – nije imao snage za još jedno salutiranje, prepoznatljivi pozdrav kojime bi se nakon pobjeda zahvaljivao publici. Već je tada bilo kristalno jasno da je vrijeme isteklo.

Drugim riječima, došlo je vrijeme da publika jednom i njemu odsalutira: Pukovniče, falit ćeš.

Ne propusti top članke