Kad je sudac Davide Massa odsvirao kraj prvog poluvremena na stadionu Dragão u Portu, brojke u rubrici dodavanja kod Dominika Livakovića zaustavile su se na 22. Toliko je pasova u 45 minuta uputio golman hrvatske reprezentacije; od tih 22, njih 15 su bila duga dodavanja, odnosno ispucavanja lopte; od tih 15, suigrača su pogodila samo dva. Livaković je, dakle, imao postotak točnih dodavanja 40,9 posto. Drugim riječima, od 22 puta koliko je imao loptu u posjedu, 13 puta ju je poklonio Portugalcima.
A Livaković je tijekom tih 45 minuta bio uvjerljivo najistaknutiji i najbolji pojedinac momčadi Zlatka Dalića. Zapravo jedini koji se istaknuo po nečemu dobrome.
Hrvatska naprosto nije imala baš nikakvog rješenja ni ideje kako izaći s loptom na suparničku polovicu terena. Svedena je na bezumnu nabijačinu prema naprijed koja očito ne samo da nije davala rezultata nego je i radila protiv nje — jer Portugalci bi vrlo brzo s loptom stigli pred hrvatski šesnaesterac — a ono najbliže ‘kreativi’ bile su duge lopte Dejana Lovrena, znatno preciznije, ali i rjeđe, od Livakovićevih. Kad bi, pak, nekako uspjeli zaći dublje na suparničku polovicu, prvi izbor rješenja bio je centaršut. Samo što nijedan od osam takvih pokušaja — i dalje pričamo samo o prvom poluvremenu — nije bio precizan.
U sredini je Hrvatska bila nadjačana i nadigrana, preko bokova bezopasna. Pričamo li o fazi obrane, postavka bez ‘pravog’ defenzivnog veznog — osobito je Mateo Kovačić još jednom pokazao kako u ovakvoj ulozi ne nudi gotovo nikakvu zaštitu — bila je propusna i kroz sredinu, a još i više preko bokova, gdje su Tin Jedvaj i Borna Barišić djelovali bespomoćno i izvan svoje ‘lige’. Portugalci su naprosto radili što god su htjeli.
U tom prvom poluvremenu je omjer udaraca bio 15-1 u korist domaćina. Portugal je razbio, našamarao i iscipelario Hrvatsku po svemu osim po rezultatu, koji je nekim čudom i uz pomoć stativa ostao tek 1-0. Hrvatske linije bile su razmaknute, među njima nije bilo ničega da ih poveže. Portugal je, s druge strane, izgledao prilično dobro, nadahnuto i povezano, ali teško je prvim dojmom procijeniti koliko je zapravo dobar jer njegovi su igrači hrupeći prema hrvatskom golu imali jako puno prostora i vremena na lopti. Što je još gore, Hrvatima je i pristup bio jako problematičan, naprosto su djelovali kao da im se sve to baš i ne da.
Ako ste, međutim, mislili da gore od toga ne može, bile su to neutemeljene nade. Portugal je samo nastavio ondje gdje je stao, Hrvatska nije promijenila ništa bitno i deklasiranje se nastavilo. Hrvatska je tek negdje iza 70. minute uspjela doći do daha i izgledati opasnije — ne i puno smislenije u organizaciji igre — nakon što je izbornik digao s klupe Marcela Brozovića, Ivana Perišića i Brunu Petkovića, a Portugalci se opustili.
No, dotad je rezultat već bio 3-0, što je, po svemu prikazanom, izgledalo izvrsno za Hrvatsku. Na kraju, prije portugalskog četvrtog je Petković uspio postići počasni gol i kozmetički uljepšati dojam koji je, dok se ozbiljno igralo, bio katastrofalan.
Nekakva nova rješenja u igri ili u kadru vidjeli nismo. Dalić je najavljivao ovu utakmicu kao “priliku mladima”, ali startnih 11 je u prosjeku bilo starije od 26 godina, među njima jedino Nikola Vlašić i Josip Brekalo (jedva) mlađi od 23 godine i još odavno etablirani i u nacionalnoj vrsti. Nismo vidjeli ništa što bi dalo za naslutiti da ovu momčad ne čeka drastični pad čim se (večeras odsutni) Luka Modrić konačno povuče..
OK, ovo je samo relativno nebitna Liga nacija, do Eura — ako ga bude — ima još devet mjeseci, Modrić i Ivan Rakitić bi se trebali vratiti, ali ovo je bilo ružno i neugodno za gledati.
Hrvatska je u Portu izgledala kao nogometni ‘jazavac’. U onim crnim dresovima, kao Hrvatski dragovoljac koji je nekako zalutao u Ligu prvaka. I zato je prikladno zaključak svesti pod citat pokojnog ‘pukovnika’ Stjepana Spajića.
Pušing, rođo.
