Kako u videu koji traje nešto više od jedne minute utrpati što više referenci? Na to pitanje odgovor ima Vitória de Guimarães, koja je jednim takvim videom najavila svoje najnovije pojačanje. Doduše, kada shvatite da se radi o najavi za potpisivanje Ricarda Quaresme, onda postane jasno i da je taj PR podvig još i impozantniji, jer predstavljati takvo ime u samo minutu i 15 sekundi nije lako.
Između referenci na Harryja Pottera i Mustanga, što je još jedan nadimak po kojem ga znaju navijači, Quaresma je na bijelom konju zajahao u svoju vrlo vjerojatno i posljednju avanturu u toj dugoj priči. Onoj koja je toliko slojevita i na trenutke toliko kontradiktorna, ali isto tako i jedna od najosebujnijih u ovoj modernoj nogometnoj eri. Quaresma je jednom prilikom izjavio kako “nije stvar u tome kako počneš, već kako završiš”; ta izjava je bila u kontekstu četvrtfinalne pobjede nad Poljskom na Euru u Francuskoj u kojoj je zabio odlučujući jedanaesterac pri raspucavanju, ali ona vrlo lako može biti i sukus njegove karijere.
Doduše, za njega je bitno i kako je počela.
Iz današnje je perspektive gotovo nevjerojatno zamisliti da je početkom milenija lisabonski Sporting, Ricardov dječački klub, na svojim krilima promovirao dvojicu mladića koji su znikli iz iste generacije, iako je među njima bilo nekih godinu i pol dana razlike. Na jednoj strani je tu bio Cristiano Ronaldo, klinac iz Funchala koji je preko Andorinhe i Nacionala s Madeire stigao u Sportingovu akademiju. S druge strane Ricardo, koji je debitirao za prvu momčad sezonu prije Ronalda, ali pod istim trenerom, Lászlóm Bölönijem.
Quaresma je tip koji će se izboriti za trenutak magije, onakav za kakav se popularno kaže da se zbog njega ljudi i zaljube u nogomet
Njihove se priče nisu isprepletale samo kroz brutalni talent i još brutalniju kompetitivnost, onu u kojoj je bilo i trenutaka u kojima su obojica, pogotovo tako mladi i puni želje za dokazivanjem, odbijali dodavati jedan drugom u određenim situacijama. Ta njihova kompetitivnost je sezala puno dublje, ondje gdje više nije bila samo nuspojava tog izvanserijskog talenta već sredstvo preživljavanja. Nogomet im je ponudio izlaz iz bijede, okruženja u kojem je Ronaldo, primjerice, na Madeiri odrastao u sobi s troje braće i sestara, s perilicom za rublje postavljenom na krovu kuće. Quaresma je, pak, imao još jedan dodatan problematičan aspekt.
Njegova obitelj s majčine strane je romska, zbog čega su ga još u Sportingovoj akademiji zvali O Cigano. Načelno mu to samo po sebi i nije toliko smetalo; ta pozadina je nešto što je često i ponosno isticao kroz svoju karijeru kroz priču o svom teškom odrastanju, ali i otporu. Brat njegova djeda, Artur Quaresma, također je bio nogometaš i portugalski reprezentativac, koji je u veljači 1938., uoči prijateljskog susreta između Portugala i Španjolske, zajedno sa samo dvojicom suigrača odbio podignutom desnicom pokazati odanost profašističkim vođama, Antóniju de Oliveiri Salazaru i Franciscu Francu.
Stroj i demoni
“I u prošlosti, kao i danas, obitelj Quaresma je oduvijek znala biti na pravoj strani povijesti”, napisao je u svojoj uspomeni na njega Ricardo, dodavši kako on “nikad nije povio leđa, niti se bojao reći ‘ne’ rasizmu”. Nije se to bojao ni Ricardo, koji je jednom objasnio kako je jako teško živjeti sa stigmom u kojoj su za sve loše što se u Portugalo dogodi krivi “crnci, cigani ili jednostavno migranti”. I kada živite sa takvom stigmom od samog početka, onda se u vama javi onaj primordijalni instinkt za preživljavanjem.
I za Ronalda i za Quaresmu okruženje u kojem su mogli dokazati da su jednako vrijedni bez obzira na pozadinu bio je nogomet.
https://twitter.com/VitoriaSC1922/status/1303026383740784642
I to su dokazivali u Sportingovu dresu, u kojem su oduševljavali lakoćom igranja i zabijanja. Zapravo, po mnogima je u toj konstelaciji Ricardo bio onaj za kojeg je bilo čak i jasnije da je predodređen za velike stvari.
Svi su u Lisabonu znali da takvu dvojicu igrača ne mogu dugo održati u klubu, pa nikog nije ni iznenadilo što su obojica napustili Sporting praktički istovremeno, u ljeto 2003. Cristiano Ronaldo se otisnuo kod Sir Alexa Fergusona u Manchester United, dok je Quaresma postao novi Barcelonin igrač za iznos od šest milijuna eura, uz koji je uključen i dolazak Fábia Rochembacka na posudbu. Svi su bili uvjereni da će to njihovo nadmetanje ići dalje čak i ako više nisu u istom klubu, na radost navijača portugalske reprezentacije koji su polako bili svjesni da će im to donijeti radost.
Međutim, njihovo shvaćanje vlastite pozicije je otišlo u dijametralno suprotnim smjerovima; dok je Ronaldo izrastao u stroj, postavši najveći sinonim za profesionalca, Quaresma se nikako nije mogao otarasiti svojih demona, nespreman da kanalizira svoj talent i prilagodi ga momčadskim prohtjevima. Radna etika je, kao i obično, pobijedila.
Nogomet je krenuo dalje
U Barceloni se naprosto nije mogao nositi s činjenicom da ga je Frank Rijkaard tjerao na usvajanje taktičke odgovornosti, ponajviše iz razloga što je slobodnu ulogu na terenu mogao dodijeliti isključivo Ronaldinhu, drugom mađioničaru koji se tog ljeta također prebacio iz redova Paris Saint-Germaina u Barcelonu. Te dvije stvari su stvorile nepremostivi problem za Quaresmu, koji je i pred novinarima optuživao Rijkaarda kako je izigrao navodni dogovor, a koji je podrazumijevao da će i u Barceloni imati istu slobodnu ulogu kao i u Sportingu. Bilo je tu i čiste ljubomore na život u Ronaldinhovoj sjeni, ali i prve indicije kako talent sam po sebi naprosto nije dovoljan. Pogotovo kada ga je Rijkaard ekspresno, nakon samo jedne sezone, spakirao natrag u Portugal, ovaj put u Porto kao neformalni dio Decova transfera na Camp Nou.
Ondje je, činilo se, vratio karijeru na pravi put, i to ne samo kroz 30 golova i tri naslova prvaka u četiri sezone već i kroz brušenje vlastite igre. Naravno, u Portu je ponovno dobio slobodu koju je tražio, pogotovo kada je on stigao kao zamjena za Deca. Trener Jesualdo Ferreira naširoko je govorio o potrebi za održavanjem njegove individualnosti, koja bi ga utopila u prosjek umjesto razvila njegov nogometni genij. Taj genij je bio vidljiv i kroz forsiranje trivele, onog svog čuvenog dalekometnog udarca ‘vanjskom’ koji je toliko često bio ubojit za suparničke vratare.
I ponovno je došlo vrijeme za novi pokušaj na velikoj sceni, ovog puta kod Joséa Mourinha u Interu. No, umjesto da je naučio svoje lekcije, Quaresma je još gore pokušao zloupotrijebiti taj svoj pečat samostalnog genija, i to kod trenera koji će to ponajmanje tolerirati. Sve je završilo na 24 nastupa u dvije godine, uključujući i poraznih četiri u sezoni provedenoj kod bivšeg izbornika Luiza Felipea Scolarija.
“On je nesumnjivo veliki talent”, sažeo je Mou meritum stvari, slično i kao Rijkaard. “Ali s njim nemam taj osjećaj zadovoljstva koji imam kada vidim način na koji Ibra radi za momčad. Morat će učiti, inače neće igrati.”
Tu je negdje bila povučena i posljednja nit pomisli, odnosno iluzije da on i njegov stari drug Cristiano idu u nekom paralelnom smjeru. Ronaldo je, u trenutku kada je Mourinho otpisao Quaresmu, iza sebe imao tri naslova u Premier ligi i jedan u Ligi prvaka, kao i svoju prvi Ballon d’Or. Quaresma je u tom trenutku primio Bidone d’Oro, ‘nagradu’ za najgore pojačanje u Serie A. S niti 50 nastupa i tek dva postignuta pogotka u svojim pokušajima na elitnoj razini, nogomet je za Quaresmu odavno krenuo dalje, i tu činjenicu nije mogao zaobići ni najboljom trivelom.
I koliko god bio ogorčen na one koji su mu tu slobodu oduzimali, znao je da su na kraju oni u pravu i da je on u biti u sukobu sa samim sobom.
Protivnici u glavi
I to je bilo ono što ga je ograničilo na najvećoj klupskoj sceni i što ga je u konačnici ostavilo daleko iza u ‘utrci’ s Cristianom, s kojim je naučio gajiti izrazito prijateljski odnos. Međutim, nogomet izvan te razine nije crno-bijeli; on svakako na ozbiljnoj razini ne može dopustiti podređivanje čitave momčadi jednom igraču, pogotovo ne onom koji nije načisto sam sa sobom. Ali isto tako nije ni cijepljen protiv nečijeg izvanserijskog talenta koji u jednom trenutku može prelomiti i najtvrđe i najteže utakmice.
To je pokazao u Beşiktaşu, iz kojeg je prvi put naprasno otišao nakon što se posvađao na mrtvo ime prvo s trenerom Carlosom Carvahalom, kojeg je zbog zamjene gađao bocom vode i naknadno nazvao “bezvrijednim”, a onda i sa predsjednikom Fikretom Ormanom. I svejedno je, nakon dna dosegnutog selidbom u Emirate i neuspješnom sezonom u Al-Ahliju, opet dobio prigodu u Portu, gdje ga je dočekalo preko 10.000 oduševljenih navijača na prvom treningu. I opet je, nakon toga, stigao nazad u Beşiktaş, gdje ga je na istanbulskom aerodromu dočekala razdragana gomiletina. I opet je, bez obzira na sva lutanja, skupio 80 nastupa za Portugal, od kojih ćemo mi pamtiti najviše onaj njegov gol hrvatskoj reprezentaciji u produžecima na Euru u Francuskoj.
Na tom trijumfalnom Euru je i stigao najbliže onoj razini koja se od njega očekivala. I to, naravno, baš kada je opet bio uparen s Ronaldom na drugoj strani. Tu je pokazao da je naučio iz svojih pogrešaka i da se konačno, zreliji i odgovorniji, promijenio nabolje. Doduše, samo karakterno, jer je, na sreću mnogih, na terenu zauvijek ostao i dalje onaj koji jednim, uglavnom spektakularnim potezom može prelomiti utakmicu — bio to derbi protiv Fenerbahçea pred 50.000 ljudi, četvrtfinale Eura ili utakmica na Svjetskom prvenstvu.
Quaresma je tip koji će, za razliku od mnogih, presjeći takve trenutke i izboriti se za trenutak magije, onakav za kakav se popularno kaže da se zbog njega ljudi i zaljube u nogomet. S druge strane, protivnici u vlastitoj glavi su oni s kojima se predugo nije mogao othrvati, i s koji su ga na kraju jedini mogli i zadržati.
Sada, na kraju ovog njegovog puta, važno je da pamtimo početak njegove priče. Ali je još važnije, kako je sam rekao, i da zapamtimo njen kraj, jer nam zajedno daju sliku kakav je on zapravo jedinstven igrač.
