Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

R.I.P. Hajduk

Hajdukova ideja je klinički mrtva

Zadnja izmjena: rujan 13, 2018 Rights Managed

Emir Dilaver ima 184, a Kévin Théophile-Catherine 183 centimetara visine. Za jedan stoperski tandem, radi se o relativno skromnoj visini. Barem na prvi pogled.

Upravo na tome inzistira čovjek koji dobro barata taktičkim detaljima i s kojim često komentiram nogomet. Po njegovom mišljenju, Dinamovi stoperi su niski i to je veliki problem za Nenada Bjelicu i njegov stil nogometa. To što su u dosadašnjem dijelu sezone Dilaver i Théophile-Catherine bili nevjerojatno dominantni u zraku, to što su kombinirano dobili 85 od 112 zračnih duela u kojima su se našli ili to što su protiv Osijeka od 17 zračnih duela izgubili samo jedan — to ništa nije bitno.

I to je stvar u nogometu, ali i životu općenito. Ako dovoljno dugo inzistirate na nečemu prije ili kasnije će se dogoditi situacija koja će vam opravdati tezu, kao što se njemu dogodila kod kornera na utakmici Dinama protiv Young Boysa. Nema veze što će vas u ostalih devet utakmica činjenice demantirati, ako dovoljno ustrajete uvijek ćete dočekati svoj dan.

Oni koji su ustrajali u tome kako Hajduk nema dobru upravu i kako je ovo loš model biranja vodstva su dočekali svoj dan.

Stvari koje su se dogodile u zadnja tri mjeseca, nevjerojatni niz pogrešnih strateških i operativnih odluka (od kojih su neke zaista diletantske) im daje za pravo. Cijela priča koja počinje spašavanjem od bankrota, okupljanjem mase ljudi koja vjeruje u pokret i podizanjem kluba na razinu koja je (očito) kulminirala utakmicom protiv Evertona prije samo godinu dana, danas doživljava svoj mali rasplet. Kao u nekom nijemom filmu u kojem Charlie Chaplin zapinje o svaku moguću i nemoguću prepreku, Hajduk je polomio sebe i sve oko sebe.

I, zapravo, završio jednu priču.

To što se Jasmin Huljaj, Hajdukov predsjednik u liku Chaplinova tužnog klauna, odlučio imenovati Zorana Vulića, označava kraj. Ta je odluka znak da smo džaba krečili i da je ideja Hajduka koji može odlučivati sam o sebi doživjela svoj poraz. Kako ideje zapravo i nema, kako je klinički mrtva.

Ako se na kraju uvijek vraćamo istoj ideji, ima li zapravo razlike upravlja li klubom socios model, Željko Kerum ili Igor Štimac?

Ono što bih želio naglasiti, ovo nije tekst protiv Zorana Vulića. Dapače, on će uzeti te bodove i pokazati kako ovaj Hajduk individualno nije toliko loš kao što je izgledao na početku sezone. Najmanje je bitno TKO je trener i ja Vulića kao takvog iznimno poštujem, baš kao što imam visoko mišljenje o trenerskim kvalitetama Igora Tudora, ali i Željka Kopića. Ono što je bitno u cijeloj priči je KAKO.

Ovo je poraz zbog zbog manjka ikakve logike i smisla u biranju. Vulićev povratak na klupu nije problem, na toj klupi je bilo puno većih jebivjetara od njega. Problem je simbolika, jer ponovnim vraćanjem Vulića se reciklira već potrošena ideja i opet se teži prosjeku.

A ako se na kraju uvijek vraćamo istoj ideji, ima li zapravo razlike upravlja li klubom socios model, Željko Kerum ili Igor Štimac? Ako na kraju Vulić ostaje kao logično rješenje u izboru predsjednika i Nadzornog odbora, džaba ste krečili.

Tu dolazimo do same suštine: smrt ideje se dogodila unutar sustava. Ovaj put nema vanjskog neprijatelja, likovi poput Štimca su svedeni na razinu komarca. Zuje oko ušiju, iskaču gdje god stignu i generalno su vrlo dosadni, ali zapravo su nebitni faktori. Ovo sve se dogodilo unutar same organizacije koja je možda znala što želi, ali nije znala kako to želi. A KAKO je jedino bitno u cijeloj priči.

Stoji činjenica da Hajduk nije za svakoga. Nakon sedam godina socios modela, Hajduk je došao u fazu kad se više ne trpi kompromise ni alibije. Stoji i činjenica da klubovi prolaze kroz etape razvoja i da čovjek koji je pravi izbor za jednu etapu ne mora nužno biti pravi izbor i za drugu. Međutim, kako itko — neovisno o činjenici je li za Hajduk i koja je etapa — može misliti da je Zoran Vulić rješenje za trenutne Hajdukove probleme i rješenje za trenersko mjesto za iduće tri godine?

Jer, jebiga, valjda je poanta da kod ovakvih odluka imaš u glavi kako će slika izgledati za tri godine.

I to je to. Tu je poraz Hajdukove ideje, te slike u Vulićevom imenovanju jednostavno nema.

U zadnjih 10 godina, Vulić nigdje nije vodio više od 35 utakmica u komadu, a zadnja dva kluba je vodio  u ukupno 16 utakmica. I kad posegneš za rješenjem za kojim je klub generički posezao prije 15-ak godina samo zato jer je generičko, onda se čovjek mora zapitati u čemu je razlika između onog i ovog vodstva. Okej, razlike su jasne jer jedan je plaćao suce i tukao žene po diskotekama, a drugi nije Igor Štimac. Ali što se tiče sportske ideje, to je recikliranje istoga koje može završiti samo na isti način — neuspjehom.

U društvu koje nije naviklo imati strukturirano mišljenje ni o čemu, jer sablja ne sječe pognutu glavu, moj je stav da je socios model ispravan način upravljanja Hajdukom i klub mora tražiti igračka, trenerska, a izgleda i upravljačka rješenja unutar vlastitog kadra.

Kad se osvrnem oko sebe, vidim kako je sve puno tranzicijskih gubitnika, ljudi na rubu života, roditelja bez nade, staraca bez sreće, branitelja koji su riskirali sve i dobili ništa. Sve je puno i tranzicijskih pobjednika, ništarija koji su se obogatili preko noći i čiji sinovi mogu kršiti zakone i neće im se dogoditi ništa. Razlika između jednih i drugih je u tome što su prvi uvjereni da ne mogu ništa promijeniti, da su slabi i rođeni da netko drugi upravlja njima. Hajduk je trebao biti simbol njihove šanse da u ovom svijetu pokažu da mogu odlučivati sami o sebi, da mogu izabrati najbolje između sebe i da im ne treba skrbnik kojeg im je nametnuo netko sa strane.

Činjenica da je Hajduk obrnuo cijeli krug i reciklirao staro rješenje jasno govori kako navijači nisu uspjeli, barem ne do kraja.

Jebiga, kad vam ideja završi na tome da uzmete ono rješenje za kojim se posezalo prije 15-ak godina, onda je valjda jasno da se džaba krečilo i da je ideja zapravo klinički mrtva, a povjerenje za ponovni pokušaj se potrošilo do te mjere da je ostala još samo jedna tanka šansa da se tamo u prosincu spasi što se spasiti da.

I nije tu Vulić ništa kriv, on je samo simbol toga da se negdje izgubila vizija gdje Hajduk želi biti za tri godine.

Ne propusti top članke