Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rafa, čovjek s vizijom

Benitez je opet nadmašio očekivanja s Newcastleom

Zadnja izmjena: 5. svibnja 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

“Ne mogu svake godine raditi čuda”, rekao je uoči početka ove sezone menadžer Newcastle Uniteda Rafael Benitez, želeći istaknuti kako bez kvalitetno kadrovirane momčadi trener ne može dobro obavljati svoj posao. Bio je to Rafin uobičajeni scenski nastup — u gotovo svakom klubu u kojem je radio, 60-godišnji Španjolac je ulazio u sukob s klupskim strukturama, a nerijetko bi se prozivka odnosila na manjak (odgovarajućih) pojačanja.

Benitez je uistinu tip koji voli unaprijed stvoriti alibi, pa ako stvari krenu po zlu, fino opere ruke od onoga što bi se moglo smatrati njegovim neuspjehom. Ako pak unatoč svemu ugrabi kakav rezultat, tada stječe status čarobnjaka ili makar vrhunskog ili dobrog trenera. I sami možete primjetiti kako je to za njega na neki način win-win situacija. Ali katkad i taj prepredeni lisac gunđa s razlogom, pogotovo ako pričamo o Newcastleu, klubu koji je osuđen na ‘životarenje’ u Premier ligi. Jasno, životarenje ili kupanje u ligaškom novcu nije samo po sebi nimalo loše; loše je što taj klub uopće nije toliko stabilan, nego je de facto u potpunosti ovisan o jednoj osobi.

Drugim riječima, ovisan je o tome hoće li Rafa i sljedeće godine raditi čuda. Da, ako je ikada ovog nevoljenog stručnjaka trebalo nazivati čarobnjakom, onda je to sad.

Čovjek s vizijom radi u klubu bez vizije — baš zato bi Rafa i ove sezone trebao ući u uži izbor najboljih trenera u Engleskoj

Već drugu godinu zaredom o Newcastleu možemo pričati kao o overachieveru, tj. kao o jednom od klubova koji su premašili očekivanja. Drugu godinu zaredom predviđala im se borba za ostanak, ali Svrake su ligaški status zacementirale još prije koji tjedan, slično kao i prošle sezone, kad su završile na još manje vjerojatnom 10. mjestu. A počelo je baš onako kako je Rafa najavljivao da bi moglo početi — s prvom pobjedom tek u 11. kolu.

Newcastle je prilično skromna momčad; često se krpa u zadnji čas ili na pola sezone, a dobrim se dijelom sastoji od jeftinih otpadaka. Ako izuzmemo Jonja Shelveyja i Matta Ritchieja za koje su plaćene odštete od preko 10 milijuna eura, ostala devetorica koji su u prošlom kolu istrčali protiv Brightona koštali su otprilike 35 milijuna eura. Ne radi se pritom o domaćim proizvodima, niti o rezervnoj ekipi; izvan prvih 11 našla su se svega trojica-četvorica ‘preplaćenih’ igrača.

Barem bi ih tako nazvao vlasnik kluba, među navijačima prilično neomiljeni Mike Ashley.

Ružan i neatraktivan nogomet

Newcastleovi navijači možda jesu pomalo nerealni, pa svoj klub shvaćaju većim nego što jest, ali nisu sasvim u krivu kada Ashleyja prozivaju zbog manjka ambicija, nazivajući ga diletantom. Otkad je 2007. stigao na St. James Park, klub je dva puta ispadao iz Premier lige, a od 2009. naovamo u pogledu transfera ostvareno je 85 milijuna eura minusa. Nije Ashley u potpunosti ‘zakopčan’, ali onda kad se i troši na pojačanja, troši se neplanski i u trenutku kad voda dolazi do grla, često i bez konzultacije s Benitezom; ‘kruna’ te politike jest naputak prema kojem valja kupovati igrače od 26 godina i mlađe.

Upravo zato Rafa prošlog ljeta nije mogao kupiti, već u posljednjim danima roka posuditi, Salomóna Rondóna, igrača koji je puno pomogao ove sezone. Benitez je na taj način samo nominalno menadžer, iako je tomu oduvijek težio; usto Ashley uporno odbija njegovu intervenciju vezanu za trening-kamp te rad akademije.

Čovjek s vizijom tako radi u klubu čiji je vlasnik čovjek bez vizije — baš zato bi Rafa i ove sezone trebao ući u uži izbor najboljih trenera u Engleskoj. Mnogima će to, međutim, proći ispod radara jer njega, budimo iskreni, ionako nitko previše ne voli niti cijeni. Jasno, izuzev navijača klubova u kojima je postizao uspjeh. Ali prilično je jasno zašto je tako ‘zakinut’ — Benitez je pragmatik i njegove ekipe igraju defenzivno, a taj je ružni i neatraktivni nogomet bez pogovora mogao gotovo do bola usavršiti u gradu na Tyneu.

Još prije nekoliko mjeseci, kad su kola krenula nizbrdo, Benitez je odlučio prijeći na formaciju 5-4-1. Mogli bismo reći kako je stvorio možda i najružniji obrambeni stroj u ligi — zadnja linija povlači se prilično duboko i namjera je što više zagušiti prvu trećinu terena. U napadačkom smislu Newcastle igra jednostavno, brzo i okomito – predzadnji je u ligi po posjedu lopte te, nakon Burnleyja, ima najviše upućenih dugih dodavanja po utakmici. Ta defenziva luči svoj rezultat — čak 11 ekipa prima više udaraca prema golu, a iz otvorene igre njih čak 13 prima više golova. I takav ružni Newcastle je, uz Tottenham, jedini u 2019. pobjeđivao Manchester City, a mogao bi danas zapečatiti ionako tešku Liverpoolovu sudbinu.

Da, Rafa je u Newcastleu nakon niza godina ponovno prodisao punim plućima i vjerojatno ga to još uvijek drži u klubu koji ga takoreći sabotira, ali i gdje ‘smije’ tako igrati. Od odlaska iz Liverpoola, osim Napolija, imao je i tri kratke epizode u elitnim klubovima, tj. u Interu, Chelseaju i Real Madridu; nesretno je skončao iz više razloga — Benitez je teška i zahtjevna osoba koja voli imati mnoge stvari pod kontrolom u klubu; voli biti autoritativan te je usto taktički vrlo zahtjevan, što je teže nametnuti u klubovima pretrpanim zvijezdama; na kraju krajeva, u Realu nije baš svejedno i na koji se način igra.

Ostao kad je bilo najteže

Španjolac je gotovo sve uspjehe ostvario u ekipama koje su ‘nesavršene’ i od kojih se nije očekivalo ono što je napravio. Još na početku svoje karijere uvodio je Extramaduru i Tenerife u Primeru, što mu je omogućilo da se nađe na Valencijinom radaru. Jest, i Valencia i Liverpool bile su tada dobre ekipe, ali do titula ih je pogurao Rafa. Zanimljivo je to što je s Valencijom osvojio jedina dva ligaška naslova, iako je puno uspješniji u kraćim ili kup-natjecanjima — vjerojatno je tomu tako baš zbog pragmatičnosti i umanjene tendencije da se igra aktivniji nogomet. S Valencijom je osvojio Kup UEFA-u, s Liverpoolom gubio i pobjeđivao u finalu Lige prvaka, ali uzimao i FA Cup; s Chelseajem je uzeo Europsku Ligu, s Napolijem talijanski Kup…

Prilično je malo klubova na svijetu koji u kontinuitetu mogu raditi zadovoljavajuće rezultate unatoč tome što na strateškoj i organizacijskoj razini ne funkcioniraju dobro. Jasno, veća ulaganja ne moraju nužno značiti bolji plasman, pogotovo u vjerojatno najzahtjevnijoj ligi na svijetu. Ali Rafa neće dovijeka raditi čuda niti će se takva štedljiva politika dovijeka ‘isplaćivati’.

Benitezu na ljeto istječe ugovor i već je krenulo svojevrsno ucjenjivanje preko medija — Španjolac uporno priča kako Newcastle zaslužuje više, a spominje i titule. Pa, iako takvo što grije dušu navijača, on im se već odavno uvukao pod kožu — kada 2016. u posljednjih nekoliko kola nije uspio spasiti klub od ispadanja, odlučio je ostati i boriti se u žilavom i podcijenjenom Championshipu, riskirajući vlastiti ugled. Drugim riječima, ostao je kad je bilo najteže, u klubu koji puno više treba njega, nego on njih. A mogao je lagodno životariti u nekom drugom prvoligašu.

I kako god završio u Newcastleu, Rafa je opet u win-win situaciji — dokazao je još jednom da je najbolji onda kad su okolnosti teške.

Ne propusti top članke