Svaka velika utakmica ima dvije priče. Priču koju piše pobjednik, koja se provlači kroz naslovnice i koju pamti povijest. I drugu, onu alternativnu, koja svako malo završi kao rasprava za šankom i svaki put postaje veći mit o tome što bi bilo kad bi bilo.
Nije realno da će netko od nas jednog dana osvanuti s Rafaelom Nadalom za šankom nekog bara u Manacoru dok on priča svoju alternativnu povijest uz loše vino i poneki riblji tapas. Znate, Manacor je užasno dosadno mjesto, u čije birtije namjernici zalaze tek subotom prijepodne, za vrijeme onoga što se u našim varošicama naziva pazarnim danom, najbogatijim na Mallorci. No, ako biste kojim slučajem zaista naletjeli na pijanog Rafu, sasvim sigurno bi vam ispričao što je moglo biti da je dobio finale Melbournea 2017.
Finale kojemu se apsolutno nitko u svijetu tenisa nije nadao; nisu ni Rafa, ni njegov suparnik i vječiti antipod Roger Federer. Finale u kojemu je Nadal izgubio i nakon kojeg nije bilo ozbiljnijeg sportskog medija koji naslovnicu nije posvetio Švicarcu. Finale u kojemu je Fedex sa 18. Grand Slam titulom, i to u 35. godini života, samo potvrdio da je najveći svih vremena.
Finale koje bi, ispričao bi vam vjerojatno Rafa, da je otišlo u drugom smjeru sa sobom povelo i povijest tenisa kao sporta.
Jer, da se ne lažemo, i bi.
Da je poneka lopta bila malo duža, da je otišla na stranu Nadala, da Federer nije poslušao Ivana Ljubičića i igrao protiv loptice umjesto protiv suparnika od kojeg je s godinama valjda stvorio fobiju, da je Rafa iskoristio svoje prilike, teniska bi povijest danas izgledala drugačije. Nije da bi taj jedan Grand Slam odmah promijenio stvari za Federera, ali bi Španjolac njegovu prednost smanjio na dvije kante ili dva tanjura, kako hoćete, čekao bi svoj omiljeni French Open i ogromni vjetar u leđa. Federer bi sumnjao u sebe, a jedino pitanje koje bi se danas i sve do ljeta vrtjelo bilo bi – može li Rafa osvojiti Roland Garros i dovesti se u situaciju da još ove sezone sustigne Fedexa? Da se bori za tada potpuno otvoreno mjesto najboljeg svih vremena?
No, nije – svaka lopta je otišla upravo gdje je trebala. Federer je to finale kontrolirao od početka do kraja, čak i kada je Nadal bio s breakom u džepu na početku petog seta, nije izgledalo kao da se pita on, nego isključivo Švicarac. Zato je knjiga teniske povijesti dobila stranicu na koju su ispod Federerova prezimena zlatom izvezena četiri slova GOAT, a Nadal je došao u relativno čudnu situaciju. Naime, odigrao je sjajan Melbourne, odigrao je i fantastično finale, došao u prirodan habitat, finale velikog turnira, a onda opet izgubio.
Stric Toni
U njegovoj situaciji to bi moglo biti presudno za ostatak ne samo ove sezone, nego i karijere generalno.
Proteklih nekoliko godina Nadal se mučio s ozljedama, ali je činjenica i to da je izgubio, barem do Australije, svoje najjače oružje. Mentalnu snagu. On je, naime, bio možda i najjači igrač Toura kada je u pitanju psiha; većinu mečeva koji su se lomili otišli bi na njegovu stranu, upravo zahvaljujući fokusu i koncentraciji. No, s ozljedama je došlo nepovjerenje u vlastito tijelo, u vlastite mogućnosti, a s nepovjerenjem su počeli dolaziti i neočekivani porazi.
Vjeruje li Nadal sebi barem malo više nakon Melbournea?
Rafael Nadal je rob navika i ne voli promjene. A ove sezone slijede mu mnoge
Logičan odgovor bio bi pozitivan – ali to što je otkazao Rotterdam, a da je prav i zdrav, ne sluti na dobro. Istina, nakon dugog izbivanja odigrao je mnogo teži siječanj nego što je i sam očekivao. I istina je i to da će se vrlo vjerojatno pokušati fokusirati na sezonu zemlje, da će se pripremati za svoju Decimu i najvažniji Roland Garros karijere i da mu je za to odmor prijeko potreban.
No, isto tako je i činjenica da nam sam Melbourne nije dao konkretni odgovor na pitanje je li se Rafa Nadal doista vratio u formu u kakvoj je bio ranije i može li konkurirati za broj jedan – što je, priznao je i sam, njegov konačni cilj.
Uza sve to, ovog mjeseca stric Toni je javno poručio kako se na kraju sezone povlači iz Rafinog tima i čini se da ni sam Nadal nije bio svjestan tog njegovog poteza. Od prosinca je Nadal trenerskom timu pridružio Carlosa Moyu, ali uporno je ponavljao da Toni nema problema s tim, da je ustvari on bio taj koji ga je pozvao. No, koliko je od toga doista istina?
Toni Nadal je godinama kritiziran kao čovjek koji koči Rafin napredak; dok su se ostali prilagođavali stilom igre, dok su mijenjali trenere i napredovali u smislu širine, Nadal se držao osnova kojima je ranije dominirao, ali koje su prestale biti njegova prednost jer su ih drugi pročitali. Ipak, Rafa je stricu ostao privržen, prije svega jer je oduvijek vjerovao da trener mora biti osoba kojoj maksimalno vjeruje i koja mu je bliska.
Samo puno pitanja
Nadal je rob navika. Bočice jedna do druge, povlačenje sada već poluimaginarne frizure iza ušiju, izvlačenje hlačica iz dupeta, ručnik uvijek u istom kutu. Ne jede pršut – Španjolac koji ne jede pršut! – jer ga mrzi. Ne jede sir jer ga mrzi. Ne pliva jer to mrzi i jer se boji. Crna mačka, prolazak ispod ljestava, ne dopušta nikome da izlazi kad sijeva i grmi. Ne voli životinje, pogotovo ne voli pse, i njih se boji, jer “nikada ne znate što možete očekivati od njih”.
Ukratko, Rafael Nadal ne voli promjene. A ove sezone slijede mu mnoge; ostaje bez Tonija, što u praksi znači da vrlo vjerojatno mijenja i pristup, možda konačno i stil igre. Kako će reagirati na njih?
Priča o ozljedama neprestano se vrti posljednje dvije godine. Stalno nešto otkazuje – zato je, uostalom, otpao i Rotterdam, iz straha da bi se opet moglo dogoditi isto. Vjeruje li Rafa svom tijelu?
Očekivanja su ponovno velika, situacija će nakon Melbournea biti drugačija, ponovno je među velikim favoritima. Australija je bila dobra, ali premali uzorak da bi se prema njemu sudilo. Ili da bi se prema njemu, pogotovo nakon poraza u finalu, gradilo samopouzdanje. Vjeruje li Nadal dovoljno u sebe?
Da je još poneka lopta ušla, da je otišla na njegovu stranu, da je osvojio Australiju, sasvim sigurno bi bilo drugačije. Sve bi bilo drugačije. Ovako, najednom je nakon Melbournea pred Rafom samo mnogo pitanja.
