Rafin izbor

Van der Vaartova nedorečena karijera

Zadnja izmjena: 26. prosinca 2018. Profimedia

Prvi je otišao Dirk Kuyt, igrač koji bi odradio svoje i ako bi ga stavili na stopera ili na gol. Na kraju sezone otići će Robin van Persie, koji još uvijek trpa u Feyenoordu, a s njime bi mogao i Arjen Robben, čiji dribling ulijevo biva sve sporijim. Pošto je već u Kataru, gdje valjda štedi za crne dane, neće dugo ni Wesley Sneijder, još jedan iz same kreme koju je Nizozemska podarila nogometu u posljednjih 15-ak godina. I kao da tu netko fali…

“Stvarno sam htio postati nogometni djedica”, rekao je prije nešto više od mjesec dana 35-godišnji Rafael van der Vaart. “Ali jednostavno je vrijeme da prestanem. Nisam ovdje kako bi visio po terapijama, već zato da igram”, dodao je mrvicu ogorčeno, zaključivši karijeru trima nastupima u danskom Esbjergu. I otišao je bez velike pompe, tek s pokojom crticom u medijima, a vjerujem kako je dobar dio vas mislio kako je već odavno u penziji. I nije to zapravo ni toliko čudno. Prije Esbjerga visio je po terapijama ili grijao klupu u Midtjyllandu, a slično je bilo i u Betisu, koji ga je uzeo na ljeto 2015. Već su tada posumnjali da je postao nogometni djedica.

“Uvijek mi je bilo žao što nisam brži”, izjavio je jednom. “Jer da jesam, vjerujem da sam mogao osvojiti Zlatnu loptu.”

“Ako ne mogu igrati poziciju na kojoj sam najbolji, onda ni ne želim igrati”

I imao je Rafa solidno pokriće za izjaviti takvo što. Na u-17 Europskom prvenstvu bio je proglašen najboljim igračem, a 2003. osvojio je prvo izdanje nagrade Golden Boy, ispred Waynea Rooneyja i Cristiana Ronalda. Nagrada je to za najboljeg mladog igrača u Europi koju dodjeluju sportski novinari, a koju je ove godine osvojio njegov sunarodnjak Matthijs de Ligt. I upravo činjenica kako se radi o stoperu koji ima fini pregled igre, tehniku i osjećaj za dodavanje, sugerira kako je Van der Vaarta možda pojelo vrijeme — jer sada te vještine imaju i braniči, a ne samo desetke. Pa, opet, pamtimo ga jer je oduvijek igrao na nekakav na svoj način.

I bilo je za vjerovati kako je mogao napraviti veću karijeru od ovih s početka teksta, od najboljih iz generacije Nizozemaca rođenih u prvoj polovici 1980-ih.

Streloviti uspon u Kopljanicima

“On je čovjek ispred svog vremena”, izjavio je tadašnji Ajaxov trener Co Adriaanse, koji ga je sa 17 godina gurnuo u vatru. U klub je Rafa došao s 10, kad ga je otac Ramon doveo na klupski Otvoreni dan, te se od 500-tinjak klinaca koji su sanjali Ajaxovu akademiju našao među njih 20 koji su upali. Još 1988., u godini kad se Nizozemska konačno okitila velikim naslovom, onim eurpskog prvaka, bilo je jasno da taj petogodišnjak barata s loptom kao da je to negdje prije iskusio, u nekom prošlom životu. Tada ga je otac upisao u lokalni klub u Beverwijku, gradu nedaleko od Amsterdama, gdje je šira obitelj živjela u barakama i pokretnim domovima, ali i gdje je Rafa taj slobodarski dio svoje igre pekao na ulici.

I nije to bio nekakav siromašan život, već je odrastao u toploj i otvorenoj sredini — možda upravo zato nije zakopčan poput svojih kolega, već je uvijek spreman ispričati kakvu anegdotu s treninga ili iz svlačionice.

“Za razliku od drugih dječaka koji bi se svi sjatili u borbu za loptu, on bi se otvorio i čekao da ga netko proigra”, ispričao je jednom njegov prvi trener, otkrivajući kako je Rafa brzo spoznao važnost slobodnog prostora u igri. I iako je kao klinac impresioniran Romariom navijao za PSV, Van der Vaart je vrlo brzo postao simbol tog mladog i talentiranog Ajaxa.

Da, bila je to ona fenomenalna generacija iz prve polovice 2000-ih koja je u Nizozemskoj osvojila dva naslova prvaka, a svojevrsni vrhunac bilo je četvrtfinale Lige prvaka u sezoni 2002./2003. Van der Vaart je te godine briljirao, zabivši u 30 nastupa 22 gola, ali nesretnu utakmicu protiv Milana, kad je Ajax na San Siru pogotkom u sučevoj nadoknadi pokopao Jon Dahl Tomasson, nije igrao. I takvo što nije bilo neuobičajeno, jer već su ga tada opako počele kočiti ozljede, ali i druge pizdarije.

Pod povećalom je bila njegova veza s medijskom zvijezdom Sylvijom Meis, koja će sapuničarski završiti 2012., rastavom braka, ali i njegovom isprikom jer ju je jednom bio ošamario. Prvi dio sezone 2003./2004. pak igrao je katastrofalno, priznavši javno ono što je bilo očigledno — imao je problema s viškom kilograma. Pa, opet, svim bi se tim ozljedama i problemima istrgnuo, nerijetko bio ključni kotačić Kopljanika.

Preko Hamburga na najveću scenu

Takvo što, međutim, nikako nije pasalo egotriperu kakav je bio Zlatan Ibrahimović.

“Govorio je da će mi polomiti noge, ali on je to svima govorio”, izjavio je nedavno Van der Vaart. Je li Zlatan bio baš toliko lud da ga namjerno ozlijedi — a u svojoj knjizi tvrdi kako nije -– upitno je, ali u svakom slučaju jedan je od njih morao letiti; Ibrahimović je ubrzo nakon tog incidenta, na ljeto 2004., prodan u Juventus. I početkom sljedeće sezone Rafa je još više učvrstio svoju poziciju — Ronald Koeman dao mu je kapetansku vrpcu, ali tada se pojavio novi ‘neprijatelj’, onaj koji će ga pratiti i u reprezentaciji.

Sneijder je zapravo bio njegov dobar prijatelj, ali i Koeman i nizozemski izbornici udarali su glavom o zid nastojeći shvatiti tko bi od njih dvojice trebao igrati ‘desetku’. Van der Vaart je naposljetku upisao 109 nastupa za reprezentaciju, ali nerijetko su četvorica s početka teksta u ključnim tekmama bili ispred njega. I često ga se zbog Sneijdera guralo na krilo ili na zadnjeg veznog, a u jednoj utakmici u Ajaxu pokušao je to učiniti i Koeman.

“Ako ne mogu igrati poziciju na kojoj sam najbolji, onda ni ne želim igrati”, odgovorio je tada vrući mladić te izgubio kapetansku vrpcu.

U takvim nemirnim okolnostima na ljeto 2005. došlo je vrijeme da se Van der Vaart otisne u neki drugi klub. I unatoč tim problemima 22-godišnjak je bio vruća roba na tržištu, želja najelitnijih klubova. Rafa je, međutim, stvari oduvijek radio na svoj način. Za pišljivih pet milijuna eura otišao je u HSV, u klub koji je posljednji veliki uspjeh ostvario u godini njegova rođenja. Bio je to, međutim, promišljen potez jer ondje je u miru mogao preuzeti uzde u svoje ruke. Nije bilo nekakvih egotripera i boljih igrača na njegovoj poziciji, pa ni medija koji su ga tlačili zbog njegovih ljubavnih jada. HSV je 2006. završio treći, 2008. četvrti, Van der Vaart je postao kapetan i konačno je kucnuo čas da se lansira na najveću scenu.

A ima li veće scene od one u Real Madridu? 15 milijuna eura, koliko ga je platio Kraljevski klub ponovno je zvučalo malo, a tamo ga je dočekao njegov stari prijatelj Sneijder, ali i Robben, Ruud van Nistelrooy, a ubrzo se priključio i Klaas-Jan Huntelaar. Nitko od njih, izuzev Ruuda, nije se uspio nametnuti u klubu nakrcanom dobrim i jako dobrim igračima, koji će se, opsjednut Barcelonom Pepa Guardiole, u ljeto 2009. oboružati Cristianom, Kakom, Xabijem Alonsom i Karimom Benzemom. Ostao je tada Rafa u Madridu, ponajprije zbog Sylvije koja se liječila od raka dojke, ali uglavnom je bio dio rotacija. I baš kao što su Sneijder i Robben proigrali nakon što su napustili Kraljevski klub, isto se dogodilo Van der Vaartu.

“Jebote, Rafa, kakav si ti igrač!”

S obzirom kako je u Tottenhamu u prvih 50 utakmica zabio 20 golova i dodao 12 asistencija, 11 milijuna eura koliko su ga u kolovozu 2010. platili Spursi opet se doimalo jeftino. Nizozemac je redovito bušio Arsenal pa je ubrzo postao omiljen među navijačima. Osim s Lukom Modrićem i Garethom Baleom, kliknuo je i s Harryjem Redknappom, starom školom trenera i očinskom figurom.

“Harry bi prije utakmice pročitao sastav sa svog papirića i onda bi rekao nešto u stilu — ‘Samo Luki dajte loptu; Luka, ti pokušaj pronaći Rafu i pobijedit ćemo”, prepričao je jednom. “I ako bismo odigrali dobro prvo poluvrijeme, govorio bi, tipa — ‘Jebote, Rafa, kakav si ti igrač!’”.

https://www.youtube.com/watch?v=EnsS2MzWY1A 

Pa, opet, i s tim Harryjem je Rafa imao problema. Nazvao se jednom “igračem kojega se u cijeloj Europi najčešće vadi van iz igre”, što je vjerno dočaravalo kako ni Redknapp nema prevelike vjere u njegovu spremu i disciplinu.

“Ako moram svaki put ispratiti njihovog beka, onda ne mogu igrati najbolje kako znam”, rekao je jednom nakon što je zaigrao krilo. No, ta sloboda i pomalo neobavezna igra koje je uživao kod Redknappa ubrzo su došli kraju. Na ljeto 2012. stigao je André Villas-Boas, trener novog kova, oboružan taktičkim zadacima, ali i novopridošlicama na Rafinoj poziciji, poput Gylfija Sigurðssona. I iako mu je danas žao što se nije ostao boriti, Van der Vaart se vratio u staro jato, onamo gdje je znao da će njegove kreatorske sposobnosti uvijek biti cijenjene, u HSV. Tamo je od 2012. do 2015. izvodio svoje posljednje trikove. A kako je blijedio on, tako je blijedio i klub, srozavši se na borbu za ostanak.

Bi li ovaj majstor napravio veću karijeru da se rodio, recimo, 10 godina ranije? Možda je najbolje da sam ponešto kaže o tome.

“Danas se puno naglaska stavlja na brzinu i snagu, a tehnički profinjeni igrači imaju manje šansi”, izjavio je nedavno, rekavši kako je to iskusio u Betisu, u kojem se ubrzo ozlijedio te nikako nije mogao do startne postave. “Kada sam vidio kakvi veznjaci igraju u prvoj postavi, nisam mogao vjerovati — napucali bi loptu na tribinu, a ljudi bi im uzvraćali pljeskom. Trčali su uokolo kao ludi i puno uklizavali…”, pričao je. “Ja nikada nisam htio biti takav igrač.”

Možda, doduše, nije ni mogao — ali ostanimo na tome da je izbor bio njegov, ljepše je.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.