Crveni mural koji prekriva čitav zid skromne potleušice u staroj medini Casablance, najvećeg marokanskog grada, sunce je presjeklo popola. Zlatne zvijezde s grba nogometnog kluba Wydad najednom su završile u mraku. Zahvaljujemo nebesima na ovoj svjetlosnoj intervenciji dok u kafiću preko puta potleušice čekamo pripadnika Green Boysa. Prva je to marokanska grupa ultrasa, osnovana 2005. i okupljena oko Wydadova gradskog rivala, kluba Raja. Nije da čovjek nije upoznat s činjenicom da svaki pedalj starog centra grada pripada Wydadovim crvenim bojama, ali meškoljimo se pri pomisli da naš odabir ovog kafića bude shvaćen kao provokacija.
I ovako nam je bilo teško doći do nekoga od Rajinih ultrasa (uz Green Boyse, aktivni su i Eaglesi osnovani 2006.). Pokušali smo mailovima, porukama preko društvenih mreža, bezuspješno. Već smo bili spremni odustati, kad nam se posrećilo u šetnji kvartom Oasis, koji nalikuje na zagrebačke Vrbane, samo s palmama. Ondje se nalazi sportski kompleks na kojem Rajini igrači treniraju, a jedan od lokalaca smilovao nam se zbog majice na sirijskog pjevača Omara Souleymana i — zato što smo iz Krouatije. Citiramo, “zasluženo ste nas dobili na Svjetskom”. Mi se i nismo baš oznojili na terenu, ali od čovjeka smo rado uzeli broj mobitela njegova prijatelja koji je u Green Boysima.
Svoj bicikl, na koji je prikačena torba jedne dostavljačke firme, Zijad parkira uz pitar uvenulog cvijeća kraj našeg stola. Pruža nam ruku i, prije nego što je sjeo, konobara moli da donese čaja. Na tacni koja hitro stiže miriše čitavo polje mente. Zijadu pravo ime nije Zijad, identitet mu ne možemo otkriti jer su u zadnje vrijeme ultrasi u Maroku ponovno pod udarom vlasti. Odmah nam objašnjava i da će govoriti samo u svoje ime, ne u ime čitave grupe.
Rad ultrasa već je bio zabranjivan 2016., nakon Crne nedjelje kad je dvoje ljudi ubijeno, a više od 80 ozlijeđeno poslije utakmice između Raje i Chabab Rif Al-Hoceima (CRA). Zakaria Belkadi, poznat kao Squadra, capo Rajinih ultrasa i koordinator navijanja na stadionu, osuđen je tada na dvije godine zatvora pod optužbom za poticanje nasilja. Tijekom izvršavanja kazne nastavio je preko mobitela prenositi upute za navijanje.
“Naša je strast iritantna, naša je živost opasna. Sve što se ne da lako kontrolirati, sve što može rasti izvan nametnutih granica je problem za vlast”
Pandemija je rezultirala dvogodišnjim ograničenjem prisustva publike na stadionima, a lani su u proljeće stadioni ponovno otvoreni u punom kapacitetu. Počevši od ožujka, više je utakmica završilo okršajima — kako među navijačima, tako i između navijača i policije. Stotine su ljudi ozlijeđene, jedan 17-godišnjak je poginuo, a u zatvorima su završili i i dalje završavaju brojni navijači.
“Pritvaranja navijača, suđenja i kažnjavanja, događaju se bez ikakvog uvida javnosti u te procese”, govori Ziijad. “Sve djeluje jako arbitrarno, iako iza toga stoji sustavno djelovanje. Posebno su pogođeni Rajini navijači, koje se targetira i na stadionu i izvan njega.”
“Zajedno možemo reći ono što jedno ne može samo”
Koreografije i pjesme Rajinih navijača desetljećima prelaze granice Maroka, inspiriraju ljude po čitavom afričkom kontinentu. U pjesmama često prozivaju marokansku vlast — bilo da se radi o podršci Palestini (“O moja divna Palestino, Arapi još spavaju / Arapi žive u paklu, budućnost im je puna tame”), ili o osiromašivanju zemlje (“Pokrali ste sve državne pare, dali strancima / Potlačili ste čitavu generaciju, ubili strast”). Nije pretjerano reći da je s nogometnih stadiona zadnjih godina dolazila najžešća artikulacija marokanske bijede, naročito svakodnevice mlađeg dijela stanovništva, masovno nezaposlenih i fokusiranih na migracijske opcije.
U tome Rajini navijači nisu bili jedini, iako jesu najdominantniji.
Na ulice su pozivali i ultrasi Hercules, navijači nogometnog kluba Ittihad iz Tangera.“Naše ideje nemaju granica, svakog nas dana zato zovete kriminalcima”, pjevali su ultrasi kluba Kenitra. Nezaposlenost mladih i privatizaciju javnih dobara stihovima su izražavali i Winnersi, Wydadovi ultrasi. Aktivizmu nogometnih navijača u Maroku trebalo bi posvetiti čitave knjige, a jednu takvu već je 2018. napisao sociolog Abderrahim Bourkią. Drugo izdanje njegove knjige Des Ultras dans la Ville (‘Ultrasi u gradu’) objavljeno je lani.
“Naša je strast iritantna, naša je živost opasna”, govori Zijad. “Sve što se ne da lako kontrolirati, sve što može rasti izvan nametnutih granica je problem za vlast. U Maroku mladi muškarci, a pomalo i žene, kroz nogomet vide put za progovaranje o društvenim problemima”. Kako i u pjesmi kažu: “Ne želite da studiramo, ne želite da radimo, ne želite da budemo svjesni, želite nas kontrolirati”. Naš razgovor prisluškuju momci za susjednim stolom, pa dobacuju da nam se čaj hladi.
Dok ispijamo gutljaj, prisjećamo se izjave Rajine navijačice Leile u Al Jazeerinu kratkom dokumentarcu, koja na upit novinara o značaju pjesme na stadionu odgovara: “Zajedno možemo reći ono što jedno ne može samo. U pjesmi, u harmoniji, energično. Pjesmu Palestini prvi puta otpjevanu ovdje uvijek ćemo pamtiti više od utakmice same. To je bila naša posveta, čin solidarnosti”.
Zijad naglašava kako im je posebno važno progovarati o radničkim problemima, kao i o ulozi sindikata, jer je Raja klub koji je niknuo iz tog konteksta. U proljeće 1949. u radničkom su ga kvartu Derb Sultan osnovali sindikalisti, sa željom da stvore klub kojim neće upravljati kolonijalisti.
I Wydad je osnovan u antikolonijalnim naporima. Njegovi su osnivači prvo bili fokusirani na vaterpolo. Borili su se za pravo pristupa bazenima za domaće stanovništvo, a 1939. su pokrenuli nogometnu sekciju, objašnjava Zijad. Međutim, naglašava kako je antikolonijalizam Wdyadovih osnivača bio više nacionalistički, a manje radnički orijentiran. Radilo se uglavnom o pripadnicima srednje i više klase Casablance. Iako je najeksplicitniji nogometni režimski proizvod u Maroku kraljevski klub AS FAR iz Rabata, Wydad je uvijek kotirao bolje u kontekstu nacije i nacionalnoga, dok je Raja prvo i primarno klub iz Casablance.
“Ne želim reći da smo ograničeni na Casablancu, nego da se bavimo opipljivom realnošću koja nas okružuje”, priča Zijad. “A u kapitalizmu su problemi zajednički, puno širi od Casablance i Maroka. Vidimo migrante iz čitave Afrike kako dolaze u naš grad. Ne ubija ih rat, ubija ih ekonomija.”
“Masa je nužno radnička”
Sitno minuta nakon što je to konstatirao, novu turu čaja donosi nam konobar, inače iz Senegala. O zid koji krasi Wydadov mural dvojica dječaka počinju nabijati loptu. Tup, tup, tup. Noge su im bose, odjeća poderana, lica zamusana. Kao većina ljudi u staroj medini, žive u siromaštvu. Dobar dio kuća nema ni bazičnu infrastrukturu. Fali struje i vode, ali na svakom su koraku iscrtane kreativne i dirljive posvete Wydadu. Kako to da je ovaj, nesumnjivo kvart prezrenih na svijetu, glavni Wydadov tabor?
“Zato što je centar grada, ovdje je klub osnovan”, Zijad komentira. “Naravno da su i većina Wydadovih navijača radnička klasa, iako su im osnivači bili elita. Nijedan klub ne može imati mase navijača, a da se ne radi o radničkim masama. Masa je nužno radnička. Baš bi bogataši šarali svoje kuće imenom nekog kluba!”.
Raja i Wydad najtrofejniji su marokanski klubovi. Iz njih su potekli neki od najboljih marokanskih igrača, od Salaheddina Bassira i Abdelmajida Dolmyja do Aziza Bouderbala i Noureddina Naybeta. Usto su i među najuspješnijim i najmasovnije praćenijim klubovima afričkog kontinenta, uz bok egipatskim Al-Ahliju i Zamaleku.
Egipatski su ultrasi, iako na tribinama gorljivi protivnici, u tahrirskoj revoluciji sudjelovali zajedno, ujedinjenim se snagama borili protiv režima. Pitamo Zijada bi li nešto takvo bilo moguće u Maroku, kad smo već konstatirali da su uz svaki klub vezane mase koje dijele istu potlačenu sudbinu.
“Već je u prosvjedima 2011. i 2012. u Maroku dio ljudi skupa stajao na ulicama”, zaključuje. “Događalo se i da pjesme jednih ultrasa na stadionu pjevaju ultrasi drugog kluba. Kad smo igrali protiv egipatskih klubova, koristili smo priliku za razgovor s njihovim ultrasima. Vjerujem da bi se širem društvenom pokretu pridružio dobar dio navijača, bez obzira na klub za koji navijaju”.
Razgovor na toj noti moramo prekinuti, jer Zijad mora radno pedalirati dalje. Narudžbe toplih obroka ne prestaju, naročito na potezu prema financijskoj četvrti grada kojom caruju burzovni mešetari i investitori omađijani posebnim poreznim olakšicama u Casablanci. Zvono Zijadova bicikla zvecka nam zbogom i ostavlja nas da se u pratnji sunca spustimo prema obali Atlantika.
Uz obalu more bruji, iz monumentalne džamije Hasan II čuje se poziv na molitvu. Kraj džamije sa šarenih autića koje voze djeca sviraju hitovi marokanske pop zvijezde Saada Lamjarreda. Na trgu ispred džamije jedan navijač pozira za fotografiju. Oko pasa mu plavi šal na kojem piše Hercules. Ittihadovi navijači su u gradu, bacit će đir šetnicom prije nego što se upute prema stadionu Mohammed V. Stadion za domaće utakmice koriste i Raja i Wydad, a večeras je red na Raju da ugosti momčad iz Tangera. Iako je Ittihad zadnji na ljestvici, navijači svoj klub vjerno prate, naročito otkad su se u sezoni 2015./2016. ponovno vratili u prvu ligu.
Grmljavina i dim
Prema stadionu krećemo i mi. Kad se ne igraju utakmice, u kvartu Maârif je mirno. Pred stadionom se ljudi loptaju, sjede na travi, promatraju golubove. Danas je atmosfera drugačija. Širi potez kvarta je zabarikadiran, po raskrižjima su instalirane ograde. Policijski kombiji svugdje. Ulični prodavači Rajine dresove i šalove prodaju nekoliko ulica dalje od stadiona, bliže ne prilaze.
Zbog “visokog sigurnosnog rizika”, kako je utakmica označena, ulaznice nismo mogli kupiti jer smo stranci. Ipak utakmicu želimo gledati kraj stadiona, pa se provlačimo među ogradama i pronalazimo kafić koji na terasi ima televizor, a s terase dobar pogled na stadion. I ovdje su ljudi oduševljeni jer smo iz Hrvatske, pa insistiraju na tome da nas časte čajem. Dok čekamo da počne utakmica, jedan stariji čovjek nam priča kako nikad neće biti Rajina igrača kao što je bio lokalni Maestro Abdelmajid Dolmy: “Sitan, brz, kako je driblao… Dvadeset godina u Raji, sve nam je dao!”, govori čovjek. Legenda Casablance i Raje, tijekom karijere nikad nije dobio crveni karton, a medijima nije dao niti jedan intervju.
Da kreće utakmica, čujemo po grmljavini sa stadiona prije nego s televizijskog ekrana. Stadion se doslovno trese.
Vade se transparenti, ori se pjesma, brzo kreće i bakljada. U 28. minuti gol za Raju zabija Hamza Khaba, a ludilo eskalira pred kraj poluvremena. Jamal Harkas u 44. minuti Raji osigurava onaj najgori rezultat. Iznad stadiona se bez prestanka dimi, Rajini navijači pripremili su se za utakmicu bolje nego čitavi gradovi za doček nove godine.
Da su scene na tribinama impresivnije od onih na terenu, čak i kad Raja igra dobro, pokazuju i reakcije publike u kafiću — oduševljenje kad kamere pokažu tribine veće je nego kad padne gol. Još jednom loptom koju u mrežu posprema Khaba u 54. minuti kreće opća fešta. Utakmicu više nitko ne gleda, pušta se muzika, očima upijaju vizualni efekti sa stadiona. Jer što će ti revolucija ako u njoj nema pjesme i pirotehnike.
Među navijačkima netko pušta i Ya El Meydan, jednu od poznatijih pjesama Arapskog proljeća. U njoj Cairokee i Aida El Ayouby pjevaju Tahriru kako se boje da će postati samo uspomena, obećavaju se nastaviti boriti za mlade koji su na trgu umrli.
“Dao si nam puno, a na nama je da nastavimo”, punim plućima pjeva birtija, dok na stadionu navijači Raje svoja grla troše dugo nakon sudskog zvižduka za kraj.
