Zvuči morbidno, ali vijest o povlačenju generacijskih talenata i nositelja u pravilu je medijski popraćena isto kao i vijest o smrti nekog zadužnika: osim niza prisjećanja sretnih i manje sretnih trenutaka, nalet te sentimentalnosti, gdjegod i patetike, nadopunjuje i osjećaj da tu vijest očekivanost ne čini ništa manje šokantnom. Tako je to, uostalom, sa svime što sa sobom nosi etiketu roka trajanja, bez obzira što je čovjek živ, zdrav i još uvijek aktivan na travnjaku. Što su dostignuća veća, snažnija je i utrka za pisanjem većih, slikovitijih i sadržajnijih lauda.

Utapajući se u moru sličica i detalja iz reprezentativne karijere Ivana Rakitića, izronio sam jedan s razlogom manje eksponirani.

Na dan utakmice s Argentincima u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva u Rusiji, one u kojoj će baš Raketa zaokružiti demoliranje pogotkom za konačnih 3:0, na The Players’ Tribune je objavljena priča koju je potpisao baš on: imenom, prezimenom i autorskom fotkom. Naravno, teško je očekivati da je baš Ivan sjeo za tipkovnicu na dan takve utakmice i ispisao par kartica svojih memoara o Hrvatskoj, pogotovo zato jer je jasno da je na takvim autorskim platformama koje se na baziraju na osobnim pričama raznih sportskih superzvijezda ghostwriting sasvim uobičajen. Neovisno tome, očito je bilo da iza priče naslovljene Najbolji dres na svijetu barem dijelom stoji sam Rakitić.

Ona je, naravno, odmah prenesena u gotovo svim domaćim medijima, po običaju nabrijana naslovima koji su trebali poslužiti kao dodatna uvertira za tu utakmicu s Argentinom, ali u oči je upadao zbunjujući način kojim se u u početku bavi ratom u Hrvatskoj. Priča ostavlja dojam da su Rakitići zbog njega otišli u Švicarsku, što je naprosto netočno na više od jedne razine. Ivanov otac Luka je iz Bosne i Hercegovine otišao za švicarski gradić Möhlin još 1986., na poziv svog brata Jakoba koji se već godinama tamo bavio građevinom. U Möhlinu je podignuo i kuću, u koju je stigao sa suprugom i starijim sinom Dejanom. U Rheinfeldenu kod Möhlina se rodio i Ivan, i to u ožujku 1988. — dakle, tri godine prije nego što je ispaljen prvi metak u ratu.

Rakitić je Hrvatsku najviše zavolio preko nogometa; njoj je pripao i dao sebe prvenstveno kroz igru. Nekima to nikad nije bilo dovoljno

Taj dio je u Rakitićevom biografskom članku djelovao neobično usiljeno i neumjesno — ta rat je puno nesporednije utjecao na obitelji više njegovih suigrača iz reprezentacije i obilježio im živote — a osim toga i nepotrebno patetično za priču koja je zanimljiva sama po sebi i bez toga.

No, što samo više razmišljao o tome, to sam više i shvaćao zašto bi ga Rakitić smatrao potrebnim ili barem ne suvišnim, dovoljno da autorizira tako posložen tekst. Vjerojatno je ideja formulacije bila drugačija, ali između njenih redaka se da iščitati najveći razlog zbog čega je vijest o Raketinom konačnom povlačenju istovremeno i očekivana i neočekivana.

12 godina dokazivanja ljubavi

Prvi put se mogućnost umirovljenja iz reprezentacije spomenula još uoči lanjske utakmice s Mađarima u Splitu, koja mu je tako ispala predzadnja u reprezentativnoj karijeri. Rakitić je tog ljeta zamolio za malu poštedu od reprezentativnih okupljanja, pošto je nakon 54 utakmice za Barcelonu upao u prve ozbiljnije probleme u klubu i smatrao je da ne može dati sve od sebe za Hrvatsku dok to ne sredi. Javnost ga je uvrijeđeno nabila na križ, pogotovo kada su Vatreni kompromitirali dobru predstavu u Slovačkoj mršavim remijem u Azerbajdžanu. Pojedini su mediji pohitali tabloidno izvlačiti Instagram objave u kojima nazdravlja pićem u nekakvoj pekari “dok mu suigrači znoje dresove”, dok su drugi insistirali na tome da mu izbornik Zlatko Dalić “treba pripremiti oproštajne darove” jer ga je Ivan “natjerao da se crveni i grize”.

Nije nikog bila briga što mu je, primjerice, finale Svjetskog prvenstva bila 71. utakmica odigrana samo te sezone i što je svejedno Rakitić pohitao igrati Ligu nacija protiv Španjolaca i Engleza. Stajao je pred kamerama i suznih očiju napominjao kako mu je “želja maksimalna”, kao i “ljubav prema Hrvatskoj”, koja mu je “broj 1”.

Na upite u sličnom tonu je odgovarao stoput ranije, uvijek naglašavajući svoju pripadnost; na takva je pitanja odgovarao na taj način i uoči Mundijala, kada je stavljen u fokus ne zbog prve utakmice s Nigerijom, već u kontekstu pitanja koliko još misli biti dio reprezentacije. To što je spomenuo da je u Vatrenima “od 19. godine” nije slučajno. Od te svoje godine se suočava s nekom od varijanti egzistencijalne krize i dokazivanja svoje pripadnosti; prvo je to morao dokazivati Švicarcima, koji su mu ostavljali i prijetnje kada je kao ponajveći talent u generaciji odabrao Hrvatsku.

A onda je to isto morao idućih 12 godina iznova dokazivati i Hrvatima.

Kako je Rakitićeva reprezentativna karijera odmicala, tako se u domaćem društvu, pa time i u navijačkoj masi sve jasnije kristalizirala i jačala struja plošnog i na kraju krajeva toksičnog domoljublja, ostavljajući dojam da želi monopolizirati “ljubav prema Hrvatskoj” i pritom dovodeći u pitanje lojalnost svakoga tko stvari gleda iz nešto drugačije perspektive. U tom kontekstu, možda nije toliko čudno to da Rakitić osjeća potrebu za natezanjem svoje ‘ratne’ priče, iako se rodio stotinama kilometara dalje.

Guranje u rov

U priči u kojoj hrvatski dres naziva “najboljim” dalje jasno naznačuje da ga kao klinac nije odjenuo zato da bi u nekakvom švicarskom gradiću dokazivao pripadnost, nego zato jer se zaljubio u nogomet koji je ta reprezentacija prezentirala, što ilustrira detaljima o gledanju utakmica iz Francuske 1998., kao i samim time da u prvi plan stavlja sam dres koji mu je stigao u poštanskoj pošiljci. Rakitić je Hrvatsku najviše zavolio preko nogometa; njoj je pripao i dao sebe prvenstveno kroz igru. Nekima to nikad nije bilo dovoljno.

Odrastajući u malenoj oazi radišnih ljudi iz čitave bivše države, Ivan je odgojen i naučen na to da voli svoje i poštuje tuđe. U Schalkeu mu je najbolji prijatelj bio Mladen Krstajić, davao je nedvosmislenu podršku Novaku Đokoviću i općenito nikad nije djelovao imalo opterećen podjelama, pa ni onim rivalsko-klupskima, uvriježenima u domovini koju je odabrao kao svoju prvu, barem što se nogometa tiče. Neki su kolege, bliski onima koji od takvih podjela profitiraju, kod Rakitića upravo i potencirali natezanje i zapravo fabriciranje njegove pozadine, da bi ga kasnije po već uhodanom principu lako i izdvojili i suočili s propitivanjem.

Rakitić nikad nije bio ‘nečiji’ igrač, iako su ga pokušali gurnuti u rov — bilo to izmaštanim scenarijima u kojima su fantomski “antihrvatski huligani” tobože napali kuću na Ugljanu u kojoj se nakon Eura 2016. nalazio s obitelji, iako je ispalo da on ničim nije pridonio tom lažnom izvještaju, bilo iskorištavanjem i najmanjeg povoda da ga se diskreditira, iako je do zadnjeg dana stavljao sebe na raspolaganje reprezentaciji.

Nitko stoga ne može kriviti Raketu što se odlučio povući, sigurno pomalo i razočaran, možda i s osjećajem odbačenosti, iako je s 32 godine i dalje mogao dati još važan impuls na Euru iduće godine. Svoju je izvanserijsku nogometnu sposobnost podario Hrvatskoj čak i onda kada je ona bila krivo korištena, i kad je bilo jasno da je, nogometnom umijeću, senatorskom i dokapetanskom statusu unatoč, uvijek u neku ruku ostajao autsajder, ne koristeći nikakvom plitkom narativu ili nečijem partikularnom interesu.

“Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan”, kako je to ispisao Tin Ujević u svojoj Igrački vjetrova. Raketin let prošao je u takvom tonu, ali to će biti zaboravljeno; ostat će samo lijepe stvari kojih je bilo mnogo, iako za ovu zemlju nikad nije bio cvijet što nema korijena.