Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rangers FC: Ima jedna duga cesta

Može li oživjeli škotski velikan uhvatiti korak sa Celticom? I po koju cijenu?

Zadnja izmjena: 3. ožujka 2020.

Postoji izreka u Škotskoj koja kaže da su tri stupa škotskog javnog života Crkva, zatim zakonodavni sistem, a onda na kraju dolazi Rangers FC. Za prva dva spomenuta sigurno se mogu naći argumenti koji potvrđuju, ali i umanjuju njihov značaj; s Rangersom i, naravno, s gradskim rivalom Celticom to nikad ne može doći u pitanje.

Ta su se teza, ali i kontrast, po tko zna koji put očitovali i prošli tjedan, kada su Rangersovi navijači s vjerojatno velikim i zadovoljnim osmijehom na licu gledali kako København dvama pogocima u posljednjim minutama regularnog vremena izbacuje Celtic iz Europske lige, čime je Rangers zaista (p)ostao stup škotskog društva.

Barem što se tiče europskog nogometa u aktualnoj sezoni.

Prolaskom portugalske Brage, koju je još u srijedu u uzvratu u gostima svladao 1:0, Rangers je postao prva momčad u povijesti Europske lige koja je došla do osmine finala, a da je morala krenuti od prvog pretkola. Klub je svoj europski put započeo još početkom srpnja, kada je kao prvu prepreku svladao gibraltarski St Joseph’s, a taj veliki ovosezonski niz donio je škotskom nogometu nasušno potreban euro-koeficijent. Koliko je Rangersov podvig bitan najbolje potvrđuje činjenica da Škoti nisu imali predstavnika u Ligi prvaka, ali da su sada po broju prikupljenih bodova došli do 13. mjesta po UEFA-inu rankingu i dobili dva predstavnika u Ligi prvaka.

Rangers se, barem u ovom trenutku, ne može natjecati sa Celticom. Pa ipak, pokušaj hvatanja koraka s rivalom diktira cjelokupnu klupsku sportsku politiku

Zapravo, tek kada su dobili natrag ono što su u bili izgubili, Škoti su shvatili koliko im je nedostajao Rangers, ali i koliko njegova tradicija znači u konkretnom smislu. Dva predstavnika u Ligi prvaka, odnosno barem u kvalifikacijama, Škotska nije imala od 2012.

Igrom slučaja, te je iste godine tada aktualni prvak Rangers likvidiran i poslan u četvrtoligaško društvo nakon duge i teške borbe s dugovima koji su se samo gomilali. Priča o njegovu posrnuću je frapantna, pošto je uvijek teško za očekivati da će jedan takav tradicionalni gigant zaglibiti u tolike probleme. Uostalom, klub je jedan od 11 izvornih članova Scottish Football League, a do te nesretne 2012., najviši razred nikad nije napustio, još od 1890. i službenog osnivanja lige.

Kako je probušen balon

Prvi tragovi propasti vode u 1988., kada je klub za šest milijuna funti otkupio Sir David Murray, škotski poduzetnik koji je bogatstvo zgrnuo na privatizaciji rudarskih kompanija, ali i tvrtki koje se bave nekretninama. Njegova ambicija bila je odmah jasna: prvo što je napravio je bilo ulaganje u dotrajali stadion Ibrox, a pojačavanje momčadi donijelo je klubu naslov prvaka već u prvoj godini Murrayjeva stolovanja.

Bio je to početak dominacije škotskim nogometom u idućem desetljeću. Klub je od 1989. do 2000. osvojio 11 naslova prvaka i pet škotskih kupova, a u momčadi su igrala velika imena poput Olekseja Mihajljičenka, Briana Laudrupa, Paula Gascoignea i drugih. U potrazi za kontinentalnom afirmacijom koja je uvijek bila blizu, ali i ostajala daleko, na njih su u tom razdoblju trošene basnoslovne svote. Uspjesi su, međutim redovito bili zalog za dodatno trošenje, a to je otprilike bila i Murrayjeva generalna poslovna strategija: dok se posao širi, bitno je samo ostati korak ispred dugova.

Klub je do 2003. nakalemio preko 82 milijuna funti duga, što se poklopilo s periodom dominacije nad vječnim rivalom Celticom. U nastojanju da taj divni period za klub potraje, o dugovima se i nije previše pričalo. Štoviše, na dolazak Torea Andréa Floa iz Chelseaja u studenom 2000. klub je spiskao novih 12 milijuna funti, čime je visoki Norvežanin preko noći postao ne samo najskuplje pojačanje u klupskoj povijesti, nego i u povijesti škotskog nogometa. Bila je to demonstracija sile, a zapravo je bila igla koja je probušila prenapuhani balon. To što se škotski nogomet i onda uglavnom vrtio oko Rangersa i Celtica samo je prolongiralo konačnu propast.

Ali negdje tamo, daleko od naših krajeva, niti ti stupovi javnog života nisu ‘svete krave’, pa ni njihovih 140 godina postojanja, ni uloga osnivača lige, a ni 54 naslova prvaka, 33 Kupa i 27 Liga kupova nisu previše značili kada se Rangers te 2012. konačno našao pred zidom. Uostalom, i Crkva je u Škotskoj počela bilježiti goleme gubitke iz godine u godinu, u vjernicima i u prihodima, pa zašto onda ne bi i jedan nogometni klub izgubio svoj status. Sir Murray je otišao istom stazom kojom su otišle i stotine ‘uspješnih zaslužnika’ prije njega; prvo je došla neodrživa ambicija, pa njeno servisiranje po svaku cijenu. A onda Porezna uprava, paničan pokušaj prodaje i konačno — likvidacija.

I onda, novi život koji se rađa.

10 milijuna funti godišnje na nova imena

Možda ta propast nije najgore što se moglo dogoditi klubu, pogotovo zato jer jedna od okolnosti koju nogomet u simbiozi sa uređenjem u kojem egzistira olako dopušta podrazumijeva da je klub tvrtka koja može propasti, ali nad kojim vlasništvo može preuzeti neka novoosnovana kompanija bez utjecaja na ove najvažnije elemente iz klupske povijesti. Rangers je na neki način ponovno romantiziran u svojoj propasti, pukom potrebom da se bori za povratak na stare staze slave kroz dubine niželigaškog nogometa u kojima su ga nastavile pratiti tisuće navijača, kao da se ništa osobito nije promijenilo.

Dok se klupska administracija hrvala s dugovanjima, klub je trebao krenuti ispočetka, s navijačkom bazom koja je očekivala normalizaciju stanja u što skorijem roku. Povratak među elitu nije bio posebno težak, iako je promocija u Premier ligu 2015. stigla tek iz drugog pokušaja, ali sve su otežavale peripetije oko vlasništva, oko toga tko zapravo polaže prava na taj novi-stari klub. Usred prepucavanja između Porezne uprave, navijača te nekadašnjih i aktualnih vlasnika, klubu je trebalo prepoznatljivo ime koje će svojom karizmom privući svjetla reflektora na sebe, a usto i pokušati stabilizirati klub u natjecateljskom smislu, koliko god može.

Doveden je Steven Gerrard.

Dramatičnim povratkom protiv Brage, nakon što je u prvoj utakmici kod kuće nadoknadio zaostatak od 0:2, Rangers je postao prvi škotski klub nakon Celtica 2002. koji je u knockout fazi nekog europskog natjecanja slavio u obje utakmice. No, svi ti dobri rezultati i uspjesi ponovno dolaze s teretom, s lekcijom koja ponovno djeluje kao da nije do kraja naučena, makar je klub natjerala da ‘ponavlja godinu’: ili njih četiri, koliko mu je ukupno trebalo da se vrati u elitu.

Otkako se vratio u Premier ligu, klub je nastavio trošiti značajan novac na pojačanja koja se i nisu ispostavila vrijedna ponovne igre s financijskim kolapsom. S izuzetkom skromnije prve sezone, potrošnja na pojačanja ubrzo je narasla na preko 10 milijuna funti, uz znatno niže prihode od prodaje igrača. Svake godine klub je kupovao nova imena, uključujući i HNL-ovski trojac Borna Barišić, Eros Grezda i Nikola Katić, zajedno plaćen preko šest milijuna funti; Rangers je unatrag tri sezone uložio preko 30 milijuna funti samo u transferne odštete, a od prodaje uprihodio oko 6,6 milijuna. Sve to pokušavajući servisirati rastuće dugovanje, koje je sada na godišnjoj razini višoj od 11 milijuna funti.

Liga prvaka kao prečica i iskušenje

Za usporedbu, Celtic je u istom periodu od Rangersova povratka u Premier ligu uprihodio blizu 54 milijuna funti od izlaznih transfera, uz potrošnju na razini 42 milijuna; u tri godine je, dakle, njegov transferni balans +12 milijuna funti, a Rangersov gotovo dvostruko viši, ali s negativne strane. Tome, dakako, treba pribojiti i znatno više druge prihode, poput onih vezanih za matchday, UEFA-ine premije i sponzorske ugovore. Iako Rangers ove sezone uživo gleda fantastičnih 49.320 ljudi u prosjeku, rival ga i tu nadmašuje s čak 57.869.

Svi podaci i logika govore da se Rangers, barem u ovom trenutku, ne može natjecati sa Celticom, a to dokazuje i ljestvica Premiershipa na kojoj Kelti imaju 12 bodova prednosti — doduše, uz utakmicu više. Pa ipak, pod pritiskom navijača i tradicije, pokušaj hvatanja koraka s rivalom diktira cjelokupnu klupsku sportsku politiku.

Rangersova odlična euro kampanja ukazala je na to koliko je škotski nogomet vapio za povratkom drugog tradicionalnog teškaša, ali pitanje je hoće li moći platiti cijenu koja s time dolazi. Šansa da se idućeg ljeta kroz pretkola domogne skupine Lige prvaka i tako uhvati prečicu na svojoj ‘dugoj cesti’ primamljiva je, ali druga je stvar je li to dobro ili loše — takva će mogućnost, koliko god daleka i slabo vjerojatna bila s obzirom na suparnike koje će sresti u tom pokušaju, predstavljati dosad najveće iskušenje za upravu. Hoće li dodatno povisiti ulog još većim investiranjem u momčad, što bi onda značajno povećalo i rizik od novog financijskog kraha?

Gerrard i njegovi momci sigurno su podsjetili napaćene navijače na neka sretnija vremena i Rangersov povratak oživio je škotski nogomet, ali pritisak očekivanja i nadmetanja sa Celticom predstavlja jako velik teret na klupskim plećima i računima.

Ne propusti top članke