“Neću slaviti večeras”, rekao je u veljači 2016. tada 18-godišnji Marcus Rashford nakon što je s dva gola srušio Arsenal u svom premierligaškom debiju za Manchester United. Očekivali biste da slijedi nekakva lekcija o tome kako su pogoci tek posao za napadača ili da je ovo tek jedan korak u dugoj sezoni ili nešto o sportskom životu, ali mladi je napadač potom još jednom, treći put tog dana, poentirao: “Sutra imam ispit iz kemije”.
Bio je to kraj ludog tjedna za Rashforda kojeg je Louis Van Gaal, pogonjen ozljedama napadačkih vedeta, prvo gurnuo u vatru u Europa ligi protiv Midtjyllanda, a onda i u prvenstvu protiv Arsenala. Mlada senzacija samo mu se odužila s četiri gola u te dvije utakmice, a onda se s frendom Timothyjem Fosu-Mensahom vratio u školske klupe.
Tada su od posljednjeg Unitedova naslova i umirovljenja Sir Alexa Fergusona bile prošle već dvije godine, prvi rebuilding pod Davidom Moyesom već je bio propao, a Van Gaal je trebao povesti novi. Tko bi tada prorekao da će se Crvenim vragovima srušiti i taj pokušaj, pa onda još pokoji i da će uslijediti još šest godina, da se poslužimo biblijskim rječnikom, mršavih krava. No, i da će u tom periodu velikih turbulencija i uglavnom tuge i čemera za Unitedove navijače taj mali, koji nakon rješavanja momčadi Arsènea Wengera mora rješavati kemijske jednadžbe i atomske mase, postati nešto najbliže najvećoj klupskoj zvijezdi, sljedećem u lozi Unitedovih velikana obožavanih od puka.
Jer evo ga danas; Rashford s 25 godina na leđima broji već preko 350 nastupa za United i preko 100 pogodaka, a od završetka Svjetskog prvenstva možemo govoriti i o nogometašu koji je u najboljoj formi na svijetu. Zabio je, eto, i u sedmoj utakmici u nizu od povratka iz Katara, i to je srušio omraženi City u gradskom derbiju. Osam golova zabio je u tih sedam utakmica, a posljednji kojemu je to u Unitedovu dresu pošlo za nogom bio je Cristiano Ronaldo još 2008. I još bitnije od toga, nakon kaotične prošle sezone sa 16 golova u svim natjecanjima vodi United na bod od drugog mjesta u Premier ligi i u situaciju da je to jedini engleski klub u igri za sva četiri trofeja.
Rashford je dobar domaći dečko, Manc born and bred koji je napokon i na terenu pronašao svoje mjesto i prokletu, prokletu ubojitost
Nitko te 2016. nije mogao baš sve to predvidjeti, ali se iz izjave mlade zvijezde u nastajanju moglo razabrati da je Rashford, pogotovo ako mu poznajete životopis, ono sljedeće što se traži od klupske ikone. Ubojit na terenu, a izvan njega lokalni dečko; “Manc born and bred” pjevaju mu i tepaju s tribina Old Trafforda jer Rashford je izdanak Unitedove akademije, žitelj Manchestera i iznad svega momak koji je s obje noge čvrsto na zemlji i koji zajednici vraća kroz humanitarni rad te na taj način održava čvrste veze s lokalnim pukom.
A to je sve ono što bi Unitedov navijač svrstao pod klupski identitet, The United Way.
Naše dite
Nekako je Sir Alex kroz razdoblje najveće nogometne ekspanzije i globalizacije uspio napraviti nešto što danas izgleda nemoguće: ostvarivati najveće uspjehe i sagraditi jednu od najveličanstvenijih nogometnih dinastija na jezgri domaćih momaka koji su — dakako, uz pojačanja i ekstra kvalitetu sa strane — na svojim plećima kroz gotovo dva desetljeća iznijeli taj uspjeh i postali sinonim za klub. Paul Scholes, Ryan Giggs, Gary Neville u prvom redu, a u različitim fazama uz njih i Roy Keane, Nicky Butt, David Beckham, dovedeni, ali asimilirani Wayne Rooney… United je uvijek imao jezgru domaćih momaka.
U preko dva desetljeća Fergusonove vladavine momčad je igrala različitim stilovima, rušila se i gradila te transformirala više puta, pa nije ni mogla toliko dugo održavati jedan prepoznatljiv stil nogometa. Čak je i sam Ferguson prolazio evoluciju i polako, ali i sigurno postao šef koji delegira. Sve se mijenjalo, ali “naša dica” ostala su klupski trademark.
Sam koncept domaćih momaka i klupske djece zanimljiv je u nogometu koji bi po svojoj srži trebao biti uključiv i davati jednaku šansu svima. Ipak, on je u svojoj biti i jako ‘plemenski’ sport u kojem se ljudi jako vežu za jedan klub. U životnom vijeku navijača promijene se generacije i ere i zato je nužno — da ne bismo, kao u onoj šali iz Seinfelda, “navijali samo za dresove” — imati nešto s čim će se navijački puk moći povezati.
Rashford je sve to, pa i više.
Premda je u ovih šest godina često znao nogometno oscilirati, ići od fantastičnog do frustrirajućeg, on je zbog tog štiha domaćeg dečka i Unitedova djeteta za navijače praktički nedodirljiv. Možda zato što je onih giggsova i nevillea sve manje i zato što je zapravo jedini opstao od raznih klupskih projekata.
Sjeća li se itko više da su, u besciljnoj višegodišnjoj potrazi da se silom emulira ono što je Ferguson postigao, kao neke nove mlade zvijezde naznačivani Adnan Januzaj, Wilfried Zaha, Danny Welbeck, Jesse Lingard, i taj Rashfordov prijatelj Fosu-Mensah, Mason Greenwood i tko zna više koliko njih? Koliko ih je dovedeno sa statusom zvijezde koja će momčad podići u neslućene visine: Ángel Di Maria, Falcao, Zlatan Ibrahimović? Koliko ih je, poput Paula Pogbe ili Ronalda, vraćeno sa statusom također domaćih izdanaka, razmetnih sinova koji ipak osjećaju taj Unitedov DNK? Nitko više nije tu, Rashford je jedini opstao.
Kroz godine je uspio dokazati i da nije tu samo zato jer je ‘naše dite’, već i zato jer i kvalitetom tu zaslužuje biti. No, također da i, kao i United kroz ove silne sušne godine, ima svoje limite i objektivne nedostatke. Imao je bolje i lošije sezone, seljakao se s lijevog krila preko centrale na desno pa natrag, a na kraju nekako postao i lakmus-papir toga kako United igra.
Ten Hag mu vjeruje
Tek letimični pogled na statistiku kazat će vam da je nakon debitantske sezone s pet golova u Premier ligi redom zabijao pet, sedam, 10, 17, 11, četiri i sad je već na osam. Nekako se to i preklapa s periodima kratkih renesansi pod Van Gaalom, pa kasnije Oleom Gunnarom Solskjærom i sad pod Erikom ten Hagom, dok ćete najslabije partije i brojke naći u prošlosezonskom potpunom užasu od kampanje i zadnjim trzajima mandata Joséa Mourinha kad je ostavljena spaljena zemlja.
Rashford nije elitni strijelac; premda je užasno brz i spretan, on ni danas, kad igra vjerojatno najbolji nogomet u svojoj karijeri, nije u samom vrhu Premier lige ni po konverziji udaraca (18,6 posto, među lošijima u Top 10 strijelaca lige), a niti po učinkovitosti driblinga (45,83 posto uz 22 uspješna, tek 10. u ligi). Nije zato čudno da najbolje partije pruža kao ispušni ventil na lijevoj strani, kad uređeni sustav iznjedri njega kao čovjeka koji će dovršiti.
Kolokvijalnim rječnikom i jednom floskulom, onda kad golove daje igra, a ne igrač. Tada je Rashford na svom terenu. Nasuprot tome, onda kad je United kroz ove godine bio spor i bezidejan u pokušajima proboja suparničkih blokova, viđali smo ono najgore od Rashforda: frustrirajućeg, pomalo sebičnog igrača koji ima vidljiv talent, ali velikih problema s donošenjem odluka i potezom viška. Neke su od tih boljki riješene odrastanjem, a neke jednostavno maskirane Ten Hagovim sistemom i jednom, možda i najvažnijom stvari: samopouzdanjem. Kažu da je u sportu i svlačionici jedina zaraznija stvar od samopouzdanja manjak istog, a Rash je kroz karijeru to i potvrdio.
Opta će nam u svojoj analizi Rashforda rađenoj uoči gradskog derbija reći da je xG metrika za njegove udarce ove i prošle sezone ista i da se iz Rashfordovih udaraca u obje sezone očekuje 0,14 pogodaka po udarcu. Nije, dakle, da ove sezone uzima nešto kvalitetnije udarce, ali frapantan je podatak da je u 120 minuta više nego prošle sezone već uzeo 40 udaraca nasuprot 22, a time je i do subotnjeg derbija dao i sedam ligaških golova nasuprot četiri u protekloj kampanji.
U nogometu su stvari nekad toliko jednostavne: Ten Hag mu vjeruje, ovaj mu to vraća i vidi se da pršti od samopouzdanja. Toliko da će protiv Cityja zbog male sebičnosti upropastiti dvije sjajne prilike u prvom poluvremenu, ali će nastaviti i svojim potezima okrenuti jednu od najvećih utakmica u današnjem nogometu.
Dobra ćud i milo lice
Manchester United po svemu ulazi u novu eru. Čini se da je napokon netko u klubu shvatio da je vrijeme za nastaviti u budućnost, napokon izaći iz Fergusonove sjene koja još uvijek negdje lebdi nad klubom. Čak i simbolički, nečasnim tjeranjem Cristiana Ronalda iz kluba kao možda i posljednje poveznice s davnim vremenima i neuspjelim pokušajima rekreacije istih. Na svakoj razini trebat će takvoj instituciji odvažnosti i osoba koje će je u to novo razdoblje i povesti.
Doći će novi vlasnici, a navijači će, po svemu sudeći, dobiti svoju borbu protiv obitelji Glazer, natjerati je na prodaju i osigurati si možda čak i paket dionica u novoj strukturi. Ten Hag izgleda kao čovjek koji je spreman i željan otvoriti novo poglavlje na sportskoj strani, ali Unitedu će trebati i lice na terenu. A koje je lice bolje od njegova dječačkog osmijeha?
On je fin momak iz susjedstva dobre ćudi i milog lica, momak koji djeci daje besplatne obroke i tjera birokratski zagušen sustav na isto, podiže svijest o pismenosti kod djece i simbol je borbe protiv najgorih oblika rasizma kakve je s Bukayom Sakom trpio nakon promašenih penala u finalu Europskog prvenstva. Na kraju krajeva, momak je 2020. s 23 godine dobio titulu MBE, jednu od najvećih vojnih počasti koje se civilu mogu udijeliti, a sve to za svoj dobrotvorni rad.
Rashford je dobar domaći dečko, Manc born and bred koji je napokon i na terenu pronašao svoje mjesto i prokletu, prokletu ubojitost. I spreman je povesti ponajveći klub na svijetu u blistavu budućnost. Već kao klupska ikona, a kao da je tek krenuo.
