Rukomet je dugo u svijetu sporta bio gotovo kao svijet za sebe. Ograničen na nevelik broj zemalja u kojima se ozbiljno igrao i pomalo distanciran od ostatka, imao je svoju publiku koja je uživala u sportu kojeg čine i grubost, ali i atrakcija.
A onda su zadnjih godina u rukomet došli neki drugi ljudi. Kao da su sa sobom donijeli Pandorinu kutiju i otvorili je, jer rukometu se od tad događaju različite loše i ne uvijek razjašnjene stvari. Gubitak popularnosti jedna je od njih, a tome sasvim sigurno ne pomaže upravo nevjerojatna činjenica da se završni turnir rukometne Lige prvaka igra isti vikend kad i finale ona nogometne. Klubovi su pred bankrotom, opstaju samo oni s bogatim mecenama, mladih je sve manje, kao i sponzorskog novca. Sport koji je nekoć uživao u relativnom blagostanju i blagonaklonosti publike sada trpi i došlo je do toga da se raspravlja treba li mu ostaviti status olimpijskog sporta ili ne.
U takvim okolnostima, oni dubokog džepa mogu sebi priuštiti puno zabave i gušta; mogu kupiti puno više uspjeha za neusporedivo manje novca nego što je to potrebno u nogometu. Sergej Samsonjenko, sitna riba među ruskim oligarsima, napustio je domovinu 2006. zbog problema s tamošnjom vlasti i počeo ulagati u Makedoniji, najprije u ženski rukomet.
ŽRK Vardar ubrzo je postala konkurentna ekipa u Europi i već godinama je u samom vrhu; prije nekoliko je dana drugu sezonu zaredom izgubila finale Lige prvakinja od mađarskog Győra. Par nerazumnih sudačkih odluka u presudnim trenucima utakmice udaljile su Vardar — za koji nastupaju i Hrvatice Andrea Penezić i Andrea Čović — od europske titule.
No, Samsonjenkov glavni projekt je muška ekipa — preuzeo ju je dvije godine nakon ženske i odmah krenuo graditi rukometnu velesilu. Godinama je bio na tronu SEHA lige i uz mađarski Veszprem uvjerljivo najjači rukometni kolektiv u povećem dijelu Europe. Nakon ekscentričnih ispada, među kojima je bio i jedan takav da je sam preuzeo treniranje, odlučio je ključeve momčadi predati u ruke Raúla Gonzáleza. Pomalo neočekivano i rizično bilo je dovesti trenera koji je dotad obnašao samo ulogu pomoćnog trenera u Ciudad Realu i Atlético Madridu. No, kada je složena momčad, momčad, nije bilo više nikakve sumnje u to da Vardar ima konkurentnu ekipu za europski tron.
Najsrčaniji pivotski duo
Prošlogodišnji Final 4 ponudio nam je nevjerojatne utakmice i tri od četiri infarktne zavšnice. Vardar je na hrvatski i španjolski pogon najprije pobjedio Barcelonu, a zatim i PSG. Ove godine González u rukama ima gotovo identičnu momčad. Pojačao se tek na poziciji desnog vanjskog, na koju je doveo letonskog diva Dainisa Krištopānsa. Osim njega, udarna je momčad ostala ista.
Ivan Čupić i Timur Dibirov uz pomoć Daniela Šiškareva i Vlade Nedanovskog su na krilima. Vanjska linija oslanja se na crnogorski, hrvatski i španjolski pogon; razigravanje i sjajan protok lopte Luke Cindrića otvaraju ogromne rupe za sjajne šutere kao što su Vuko Borozan i iskusni Španjolac Jorge Maqueda. Kada Cindrić zablokira, uđe Igor Karačić i to najčešće znači nekoliko lopti na crtu za vjerovatno najsrčaniji pivotski duo.
Stojanče Stoilov i Rogerio Ferreira su različiti tipovi igrača; dok je Stoilov čak i široj publici poznat kao ‘mali bucmasti’, Brazilac je potpuna suprotnost. On svojom dominatnom figurom od 204 centimetara visine i 125 kilograma težine automatski potiče obranu da se spusti u plitkih 6-0 i otvara priliku Borozanu, Maquedi i Krištopānsu da bombardiraju izvana. Ako obrana kojim slučajem izađe na vanjskog igrača, Ferreira ostaje sam na crti i sjajno ulazi u prazan prostor. Stoilov pak igra tako da ispremiješa cijelu obranu i stvara mogućnost prebrojavanja do krila. Njegova agresivna igra u napadu zahitjeva da se obrana konstantno angažira oko njega te tako na trenutak zaboravi pomaknuti. Na pivotu je još i Mijajlo Marsenić koji nije imao preveliku minutažu u Ligi prvaka ali je zato u SEHA ligi pokazao da se i na njega može računati. Vardar je često znao zaigrati i s dvojicom pivota.
Gonzálezov prvi izbor na ljevom vanjskom sve do nedavne prometne nesreće bio je crnogorski reprenzetativac Vuko Borozan, koji je u Ligi prvaka utrpao čak 65 komada. Sada su alternative Joan Cañellas i Karačić. Kada su u igri ‘dva mala Karačić i Cindrić, tada veliku ulogu igra Krištopāns koji u tim trenucima obično ispuca prema golu sve što mu se da u ruke.
Obrana može biti moćna, ali ima i nedostataka. S Dibirovom kao prednjim 5-1 je Vardarova najbolja opcija za Final 4, osobito ako se u finalu nađe sučelicive PSG-ovoj vanjskoj liniji; Dibirov zbog svoje lateralne pokretljivsti tjera suparničke igrače da se maksimalno brzo riješe lopte prije nego što dođu na devet metara. S Ferreirom i Krištopānsom kao halfovima, Cañellasom ili Borozanom kao centarfhalfom te Cindrićem i Čupićem na bekovima, ta obrana ima i visinu, i pokretljivost i agresivnost. Ako Dibirov ispadne, svi se pomiču za jedno mjesto unaprijed i tjeraju suparnika na krilo. A na golu je Arpad Šterbik, čovjek koji će svojim obranama izludjeti suparnika. treba spomenuti i to da su kontre, najčešće preko Dibirova i Čupića, možda i najveći Vardarov forte.
Velika rekonstrukcija
Momčad je pod palicom Raúla Gonzáleza imao nekoliko čudesnih sezona. No, zanimljivije od svih trofeja i medalja je ono što je trener usadio u Vardar. Nema tu posebne lepršavosti ili poletnosti, nema dominatnih pojedinaca kao što su oni koje imaju PSG ili Kiel, ali svaki od Vardarovih igrača je u svakom trenutku spreman preuzeti bilo koju poziciju u obrani ili u napadu.
No, Gonzálezova era, kao i vrijeme ove sjajne generacije, primaklo se samom kraju.
Trener prelazi u PSG, jer valjda su katarski milijuni jači od ruskih. Cindrić odlazi u Kielce, Španjolci Cañellas, Maqueda i Šterbik u Vezsprem… Momčadi predstoji velika rekonstrukcija, a gazda Samsonjenko, naviknut na uspjeh, neće biti strpljiv; za očekivati je da će iskeširati za pokoje ozbiljno pojačanje kako bi Vardar i dalje ostao konkurentan na europskoj sceni.
U međuvremenu, sljedećeg vikenda na Final 4 González i svi koji odlaze imaju priliku na najbolji način odati počast ovoj izvanserijskoj generaciji. Od 2009. i Ciudad Reala nitko nije uspio obraniti naslov europskog prvaka — može li to ovaj Vardar?
