Publika mirno sjedi uz igralište i gleda nogometnu utakmicu, dok poprište susreta nadlijeće projektil za projektilom; ljudi su, međutim, fokusirani isključivo na zbivanja na terenu, kao da svakog dana od istih tih projektila ne ginu njihovi sugrađani. U Jemenu su ovo, čini se, regularni uvjeti.
Uz Kirgistan i Filipine, Jemen je jedna od triju debitantskih reprezentacija na Azijskom kupu koji se ovih dana održava u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ekvivalent Europskog nogometnog prvenstva, prvi put u proširenom izdanju koje uključuje 24 reprezentacije, prvo je veliko natjecanje uopće za Jemen otkako se zemlja 1990. ujedinila.
I premda šarenilo momčadi koje se prostiru od Arapskog poluotoka sve do Australije jamči zanimljivost turnira i priliku da se posveti pozornost igračima koji su relativno nepoznati u Europi, priča o Azijskom kupu nije samo priča o nogometašima i njihovoj šansi da se podrobnije predstave svijetu. Geopolitička situacija u nekima od zemalja iz kojih stižu sudionici turnira nalaže da priče pojedinih reprezentacija moraju biti ispričane i kroz njihovu surovu realnost u kojoj nogomet nije više samo igra.
“Velika je to stvar; ljudi se bore za puko preživljavanje i hranu koju će staviti pred svoju obitelj, ali će svejedno za vrijeme turnira svi biti u kafićima i gledati utakmice”
U nesretnim okolnostima u kojima rat odnese sve što znate nogomet nerijetko ostaje jedino što ljude drži na okupu. Mnogi još pamte put ratom razorene Sirije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, kada ju je samo gol Tima Cahilla u produžecima ostavio bez sna o prvom povijesnom plasmanu na Mundijal. Priča sa sretni(ji)m završetkom je i senzacionalni trijumf Iraka, tada također zemlje u kojoj je bujao rat, na Azijskom kupu 2007.
Za ujedinjeni Jemen — odnosno, ono što je od njega ostalo — nogomet je vitalni kohezivni element društva koje pati i oduzimanje tog užitka za mnoge bi bio i konačni udarac na moral. Kada bi odustali od nogometa, to bi bila i konačna predaja.
Prijeti najveća glad u zadnjih 100 godina
Republika Jemen je površinom druga najveća zemlja Arapskog poluotoka i država koju kroz čitavu povijest prate turbulencije. Jasno, takva priča nikad nije jednostavna ni kratka, ali ono što je najrelevantnije u ovom kontekstu počinje 2015. — tada je nakon Arapskog proljeća svrgnut dotadašnji predsjednik Ali Abdullah Saleh, koji je prvo vladao Sjevernim Jemenom od 1978., a onda i cijelom zemljom nakon ujedinjenja sve do 2012. Tada je, uslijed masovnih prosvjeda vladavinu predao u ruke dopredsjednika Abdrabbuha Mansura Hadija. Taj burni tranzicijski period bio je okidač za početak sukoba između mnogobrojnih političkih frakcija, što je 2015. preraslo u otvoreni građanski rat koji je i dalje u punom jeku.
Na jednoj strani su se profilirale revolucionarne snage hutijske milicije, odnosno pripadnika planinske šijitske sekte Zadita koji su sa saveznicima okupirali glavni grad Sanu. Tim su činom prisilili predsjednika Hadija na bijeg u Saudijsku Arabiju, a on je zajedno sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima zauzvrat oformio Arapsku koaliciju i pokrenuo veliku ofanzivu na Hute i njihove saveznike u Jemenu. Da ne bi ni to bilo dosta, u cijelu priču se uključila i Trumpova Amerika, a na jugu zemlje s druge strane i snažna frakcija Al-Kaide te niz secesionistički orijentiranih plemena koji su pripadali nekada samostalnoj socijalističkoj državi Južnog Jemena.
Uslijedilo je krvoproliće koje je razorilo zemlju u kojoj po posljednjim procjenama živi više od 27 milijuna ljudi. Prema procjenama specijaliziranih odjela Sveučilišta u Sussexu u četiri godine aktivnih sukoba život je izgubilo više od 80.000 ljudi, dok su Ujedinjeni Narodi u listopadu prošle godine upozorili kako Jemenu prijeti najveća glad u posljednjih 100 godina, koja bi mogla utjecati na više od 13 milijuna ljudi. U zemlji trenutno vlada i najveća epidemija kolere u povijesti čovječanstva, koja je sama odnijela više od 2.500 žrtava.
Naravno, u takvim okolnostima teško je misliti na nogomet.
Dva najveća stadiona u državi, renovirana za potrebe domaćinstva Zaljevskog kupa 2010. sada su ili u potpunosti porušena i opljačkana. Onaj u Adenu je, poput stadiona u Iraku i Siriji, bio ciljana meta bombardiranja, dok onaj u Zinjibaru sada služi kao heliodrom za snage jemenske vojske u borbi protiv Al-Kaide. Mnogi reprezentativci su se i sami uključili u sukobe; neki od njih su izgubili živote, poput bivših profesionalaca Abdullaha Arefa, Abdullaha Al Bezaza i Alija Gharabe. Dio njih je jednostavno nestao i pretpostavlja se da su oteti, a najsretniji od njih su pak uspjeli pobjeći u Ujedinjene Arapske Emirate ili u Maleziju, jednu od rijetkih preostalih zemalja koja ne traži plaćanje vize za jemenske državljane.
Put od 13 sati izbjegličkim brodom
Oni koji su ostali nemaju nikakve šanse živjeti od nogometa, pogovoto zato jer je domaće prvenstvo suspendirano već petu godinu.
Neki rade u rijetkim preostalim funkcionalnim državnim službama, a ostatak koji nije ulovio ugovor u nekom od klubova iz okolnih zemalja — ili u brazilskom četvrtoligašu Centralu, kao napadač Ahmed Al-Sarori — preživljava kako stigne. Jemenski nogomet je preživio zahvaljujući izdašnom angažmanu jednog čovjeka, glavnog tajnika Jemenskog nogometnog saveza Hamida al Shaibanija. On je egzil pronašao u Kataru, državi koja je postala drugi dom jemenskim nogometašima i koja im pruža ne samo pravo na korištenje stadiona u Dohi kao domaćeg terena, već organizira i prijeko potrebne trening kampove. Također, Katar je omogućio da svi jemenski reprezentativci dobiju boravišnu dozvolu u zemlji.
Katarsko domaćinstvo olakšava situaciju, ali samo donekle. Put iz Jemena do Dohe ovih se dana može ostvariti samo preko dviju ruta i to tek nakon što se reprezentativci prvo danima s glavom u torbi probijaju iz svojih gradova do mjesta okupljanja. Prva traje dva i pol dana i uključuje transport autobusima kroz opasno hutijsko planinsko uporište u sjevernoj ratnoj zoni, dok druga podrazumijeva transport izbjegličkim brodom do Džibutija koji traje 13 sati, a odakle mogu sjesti na let za Dohu. Slika premorenih, ali raspoloženih jemenskih reprezentativaca na tom brodu kojim su putovali na domaću kvalifikacijsku utakmicu za Svjetsko prvenstvo protiv Sjeverne Koreje 2015. obišla je cijeli svijet. Tu su utakmicu na izgubili 1:0.
Al Shaibani je i prije eskalacije sukoba odigrao značajnu ulogu u podizanju sportske kulture u zemlji. Izborio se, primjerice, da se iz prehrane sportaša izbaci kat, bliskoistočna biljka čije listove žvače veliki dio pregladnjele jemenske populacije. Listovi kata sadrže stimulativne supstance koje se vode kao doping, zbog čega je jemenska olimpijska nogometna selekcija izbačena s Azijskih igara 2006. godine. Danas on gotovo pa samostalno održava nogomet u zemlji živim, pokušavajući paralelno žonglirati s dvjema sukobljenim stranama kako bi se dopustio barem pokoji selekcijski kamp na teritoriju Jemena u rijetkim trenucima mira. Usto mora voditi računa i o svakodnevnim potrebama ekipe, a najkrucijalnije je, naravno, okupiti stručni stožer.
“Nešto sreće i opuštanja”
Malo je luđaka koji prihvaćaju dolazak na kormilo beznadne ratne reprezentacije, ali netko se na kraju ipak nađe.
Etiopljanin Abraham Mebratu jedan je od takvih luđaka koji je otišao obrnutim smjerom od onog kojim u Etiopiju stižu jemenske izbjeglice, postavši izbornik koji je uspio nemoguće i odveo Jemen na veliko natjecanje.
“Zbog sigurnosne situacije ne možemo igrati u Jemenu i to itekako utječe na igrače”, izjavio je uoči ključne kvalifikacijske utakmice protiv Nepala. “Igrati svaku utakmicu daleko od svojih navijača je jako teško, ali se onda prisjetimo da će nas ljudi u Jemenu svejedno gledati. Moji su igrači spremni ispisati povijest za sebe, svoje obitelji i svoju zemlju.”
Jemen je tu ključnu utakmicu protiv Nepala dobio 2:1, a nakon suza na terenu Mebratu je odlučio kako je njegov posao tu završen. Vratio se u Etiopiju kako bi preuzeo svoju reprezentaciju, a na njegovo mjesto za Azijski kup stigao je drugi luđak — nekadašnja ikona njemačkog St. Paulija, a danas 60-godišnji trener, Slovak Ján Kocian. On je nakon igračke karijere krenuo putevima trenerskog nomada, a oni su ga preko Bundeslige i Kine doveli sve do ove uloge.
U ugovoru mu, doduše, stoji da nema obavezu ulaziti u ratni Jemen, pa je tako nakon samo triju prijateljskih utakmica u nepunih godinu dana odveo momčad na prvi veliki turnir bez da je kročio nogom u zemlju koju predstavlja. Naravno, Jemen je na ovom turniru bio apsolutni autsajder i prije nego što je na otvaranju izgubio od Irana s uvjerljivih 5:0, ali za Kociana, momčad i uostalom čitavu zemlju rezultat je najmanje bitan.
“Plasman na ovaj turnir nudi ljudima nešto sreće i opuštanja”, kaže sportski novinar Omar Al Masri. “Velika je to stvar; ljudi se bore za puko preživljavanje i hranu koju će staviti pred svoju obitelj, ali će svejedno za vrijeme turnira svi biti u kafićima i gledati utakmice.”
Nogomet će nakratko spojiti razorenu naciju, ali neće zaustaviti rat.
Priče o eskapizmu putem nogometa koje su preplavile naslove članaka ovog ljeta tijekom hrvatskog pohoda na Svjetskom prvenstvu na ovim primjerima postaju banalne. Jemenska nogometna reprezentacija će sa smiješkom na licu u doći u UAE, zemlju koja kao dio Koalicije svakodnevno lansira stotine projektila na njene sugrađane sa smješkom na licu, znajući da piše povijest i na neki način daje svoj čin otpora bezumnom ratu. Nakon što sudac označi kraj utakmice protiv Vijetnama, bajka će završiti, a preživljavanje će opet postati realnost za one kojima ovaj turnir neće donijeti neki inozemni ugovor i bijeg iz ratnog pakla. Ako je već tako, onda im je barem utjeha što svojim preživljavanjem kroz nogomet daju nadu i ljudima oko sebe; njima je jedino nada i preostala.
