Danas se navršava 100 godina od otvaranja Olimpijskih igara u Antwerpenu, koje, usprkos čitavom stoljeću koje se našlo između njih, imaju bitne poveznice s ovim nadolazećima u Tokiju. Belgijske su Igre, naime, bile prve u doba modernog olimpizma na koje se čekalo duže od četiri godine, koliko bi nominalno trebala trajati olimpijada. Prethodile su im Igre u Stockholmu osam godina ranije, dok su Igre u Berlinu 1916. otkazane zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Druga poveznica, mnogo važnija u aktualnim okolnostima, jest ona pandemijska — u razdoblju uoči održavanja Igara svijetom je harala španjolska gripa (veljača 1918. – travanj 1920.). Procjene tvrde da je od te bolesti oboljelo oko pola milijarde ljudi, od kojih je umrlo na desetke milijuna.
Ono što će najviše zanimati današnje sportske fanatike je: kako su Belgijci uspjeli održati Igre usprkos takvim okolnostima, je li sve visjelo u zraku do posljednjeg trenutka?
Vjerovali ili ne, organizatorima i sudionicima španjolska gripa nije bila ni na kraju pameti. U knjizi The Games Reborn ugledni doktor kineziologije Roland Renson je izrazito detaljno prikazao Igre u Antwerpenu služeći se službenim dokumentima, dnevnim novinama, svjedočanstvima i drugim izvorima iz tog razdoblja i niti jednom nije spomenut strah od širenja zaraze, kao ni pandemija općenito.
Kako je to moguće, s obzirom na to da je prema svemu sudeći u pitanju bila opasnija bolest nego što je danas aktualna korona? Stvar je u tome da je španjolska gripa bila daleko manje eksponirana u tadašnje predmoderno medijsko doba. Tadašnje društvo bilo je naviknuto na mnoge nedaće i opaka bolest prihvaćena je bez previše histerije, pogotovo nakon što je s vremenom gubila žestinu udara.
Nakon što je popunjen kapacitet stadiona, ljudi su i dalje hrlili unutra, prelazeći sve prepreke. Čak je iskopan i prolaz ispod ograde kroz koji su se provukle tisuće ljudi
Zato pandemija nije predstavljala nikakvu prepreku za organizaciju Igara, ali daleko od toga da je sve išlo glatko. Naravno, najveći problem bio je rat i ekonomske posljedice koje je ostavio za sobom. Belgija je zemlja koja je možda i najteže stradala u Prvom svjetskom ratu — veliku većinu teritorija je nakon žestokih bitaka okupirala njemačka carska vojska, koja je pritom činila velike zločine nad civilnim stanovništvom, bezrazložno devastirala kulturne i druge objekte te ekonomski gotovo uništila zemlju surovom eksploatacijom dobara i radne snage. Ovi mučni događaji ostali su upisani u povijest pod nazivom “Silovanje Belgije”.
No, upravo zato što je zemlja toliko stradala, sportski dužnosnici iz zemalja Antante vidjeli su je kao odličnu destinaciju za novo rođenje olimpijskog pokreta — Igre u razorenoj Belgiji zamišljene su kao simbol pobjede i neuništivosti. Još dok je trajao rat, francuski Lyon je podnio kandidaturu za organizaciju Igara 1920., ali je isto tako najavio njeno povlačenje u slučaju da Antwerpen bude na vrijeme oslobođen. Belgijci su, pak, poručili da su svjesni kako neka obećanja koja se tiču infrastrukture neće biti izvediva, ali da će “ruševine koje čekaju na obnovu dati zemlji pečat slave, a grobovi diljem maratonske rute biti podsjetnik na herojstvo palih vojnika”.
Barbarski Huni
A kako je uopće neveliki Antwerpen uspio ući u uži krug kandidata?
Pa, sve je bilo stvar dobre prezentacije. Glavni inicijator ideje bio je Charles Cnoops, potpredsjednik Belgijskog mačelavačkog saveza. On je 1913. okupio sve relevantne dužnosnike te su potom sastavili brošuru od 109 stranica i poslali je predsjedniku MOO-a Pierreu de Coubertinu. Brošura je bila vizualno ukrašena radovima belgijskih umjetnika, što je bilo posebno dovitljivo budući da je tada umjetnost bila dio programa Igara. Brošure ostalih gradova-kandidata (Amsterdam, Budimpešta i Rim) bile su prilično šture, stoga je Antwerpen izbio u prvi plan, ali je zbog ratnih okolnosti službeno prihvaćen kao organizator tek u travnju 1919., samo godinu dana prije početka natjecanja.
Naime, zimski sportovi odigrani su četiri mjeseca prije službenog otvorenja Igara i bio je to posljednji put da se zimski sportovi vežu za ljetne olimpijske igre. Palais de Glace udomila je natjecanja u umjetničkom klizanju i hokeju na ledu. Veliki interes publike pobudio je hokej u kojem su Kanađani pokorili konkurenciju okončavši turnir s gol razlikom 27:1, a najveće iskušenje prošli su u susretu s SAD-om (2:0). Kao zanimljivost valja istaknuti da su svi članovi kanadske reprezentacije bili islandski imigranti iz kluba Winnipeg Falcons. Inače, Island do danas nije uspio na olimpijskim igrama osvojiti niti jednu medalju u zimskim sportovima.
Premda je jedan dio natjecanja već bio održan, do svečanog otvorenja ostalo je još poteškoća koje su se trebale razriješiti. De Coubertin je, kao uvjereni internacionalist, do posljednjeg trenutka držao otvorenom mogućnost da na Igrama sudjeluju Nijemci i drugi u ratu poraženi narodi, ali u lipnju je u Antwerpenu održan veliki prosvjed građana protiv povratka “barbarskih Huna” koji su donedavno držali grad pod okupacijom. Konačno je i de Coubertin uvidio da je bilo još previše rano za takvo nešto, stoga na Igre nisu pozvane Njemačka, Austrija, Mađarska, Bugarska, Turska, kao ni komunistička Rusija.
Vojska čuvala britanske vaterpoliste
Ukupno je 29 zemalja s pet kontinenata poslalo svoje sportaše. Najbrojniji su bili domaćini (336 natjecatelja), Francuzi (304) i Amerikanci (288), a najuspješnijima su se pokazali Amerikanci (41 zlato), Šveđani (19) i Britanci (15).
Premda su bazični sportovi temelj i glavna atrakcija gotovo svakih Igara, u Belgiji to nije bio slučaj — vrlo malen broj gledatelja pohodio je atletske, plivačke i gimnastičke događaje. Bilo je više razloga za to. Za početak, osiromašene građane nije bilo lako nagnati da troše novac na ulaznice, a atletika, plivanje i gimnastika nisu bili nimalo popularni u Belgiji. K tome su konstantno loši vremenski uvjeti i upitna kvaliteta infrastrukture utjecali na izvedbe, zbog čega je oboreno vrlo malo rekorda.
Osim toga, u lučkom gradu poput Antwerpena koji obiluje radničkom klasom, na njih se gledalo kao na ‘aristokratske’ sportove strane običnom čovjeku, zbog čega su mnogo posjećenija bila natjecanja u ‘narodnim’ sportovima kojima se bavio mnogo veći dio stanovništva — boksu, hrvanju, streličarstvo te, osobito, biciklizmu. Tako su belgijski streličar Hubert van Innis (četiri zlata i dva srebra) te biciklist Henry George (zlato na 50 km) dobili mnogo više pozornosti od legendarnog finskog trkača Paave Nurmija, koji je debitirao u olimpijskom svijetu s dva zlata (10 km i 8 km cross country) te srebrom (5 km).
Daleko najveće zanimanje belgijske publike privukli su ekipni sportovi. To se vidjelo i na primjeru hokeja, a još mnogo izraženije na vaterpolskom i nogometnom turniru u kojima su Belgijci imali konkurentnije momčadi.
U vaterpolu su na dvjema prethodnim Igrama osvojeni srebro i bronca, stoga je narod očekivao konačno stupanje na tron. Međutim, u finalu su se ispriječili Britanci i u strašno tvrdom susretu pobijedili 3:2 te uzeli zlato. Krcate tribine nisu dobro podnijele takav ishod, stoga je britanska himna izviždana, a dio navijača pokušao je napasti britanske vaterpoliste kojima je naposljetku trebala pratnja vojske da sigurno napuste plivalište. Takvo ponašanje prema najvjernijim ratnim saveznicima mediji su jednoglasno osudili te ocijenili momčadske sportove rizičnima za bujanje ekstremnog nacionalizma.
Olimpijski rov
Konačno dolazimo do nogometa, poslastice Igara u Antwerpenu.
I dok je istina da su ostali momčadski sportovi privlačili publiku prvenstveno zbog nabujalog nacionalnog naboja u poratnim godinama, nogomet im je bio zanimljiv sam po sebi jer je već dugo vremena bio u ekspanziji. Upravo je u Antwerpenu 1880. osnovan prvi belgijski nogometni klub FC Antwerp, a njegovi osnivači su bili britanski studenti. Vrlo brzo nogomet se prometnuo u narodni sport koji je zaludio čitavu zemlju, a, koliko god to suludo zvučalo, rat je pomogao Belgijcima da postanu konkurentniji tadašnjim nogometnim velesilama, zato što je belgijska vojna reprezentacija često igrala utakmice sa svojim saveznicima Englezima, Francuzima i Talijanima.
Ne smije se smetnuti s uma da je u to doba olimpijski turnir imao daleko veći značaj, budući da je prvo Svjetsko nogometno prvenstvo održano tek 10 godina kasnije u Urugvaju. Domaći su natjecanje započeli nevjerojatnom scenom: čitav stadion zviždao je svojoj reprezentaciji zato što se u njoj nalazio samo jedan igrač iz Antwerpena. Nije pomogla ni pobjeda nad Španjolcima 3:1, stoga je izbornik William Maxwell za iduće susrete pozvao dva lokalna talenta — Desirea Bastina i Henrija Larnoea, a potonji je poslije zabio gol u velikom finalu.
Vrlo uvjerljivo su Belgijci došli do finalnog ogleda s Čehoslovačkom. Malo je reći da je atmosfera bila naelektrizirana: nakon što je popunjen kapacitet stadiona, ljudi su i dalje hrlili unutra, prelazeći sve prepreke. Čak je iskopan i prolaz ispod ograde kroz koji su se provukle tisuće ljudi te je potom ostao upamćen po nazivu “olimpijski rov”. Na kraju je vojska formirala kordone kraj aut i korner linija kako bi zadržala rulju barem izvan granica terena. Procjenjuje se da je na Kielstadionu bilo oko 35.000 ljudi, a današnji kapacitet je 12.500. U takvim okolnostima Belgijci su brzo došli do vodstva 2:0, a Čehoslovaci su se odlučili povući s terena nakon što je sudac uoči poluvremena isključio beka Karela Steinera. Meč je, dakle, bio prekinut te je proglašena pobjeda domaćina 5:0, nakon čega su navijači u potpunoj ekstazi preplavili teren.
Olimpijski turnir ostao je zapamćen i po “herkulijanskom” golu Španjolca po imenu José María de Belausteguigoitia Landaluce protiv Švedske koji je nadahnuo nadimak Furija. Naime, taj pogodak i općenito beskompromisnu i silovitu igru Španjolaca u toj utakmici jedan je izvjestitelj prozvao La Furia española, usporedivši je s žestinom i svirepošću njihovih trupa koje su 1576. napale grad Antwerpen, što je rezultiralo najvećim masakrom u belgijskoj povijesti.
U nogometu je sudjelovala i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Bio je to jedini sport u kojem je poslala svoje predstavnike. Reprezentacija je većinski bila sastavljena od Hrvata, a u Antwerpenu se provela kao bosa po trnju – Čehoslovačka ju je pobjedom 7:0 odmah eliminirala s natjecanja, da bi potom u revijalnom meču s Egiptom izgubila 4:2. Počasne pogotke postigli su Artur Dubravčić i Jovan Ružić.
Čin prkosa
Kad se podvuče crta, u Antwerpenu nisu postignuti veliki uspjesi u smislu pomicanja ljudskih granica, a osim toga ni organizacija nije bila na visokoj razini — bilo je mnogo žalbi sudionika, počevši od smještaja pa do kvalitete borilišta. Organizatori su pretrpjeli i financijski debakl, stoga se nameće pitanje: jesu li Igre u Antwerpenu bile promašaj?
Da je danas takva situacija, nema šanse da bi Igre bile održane. Prevladalo bi mišljenje da nema smisla održavati nešto neisplativo, da ima važnijih stvari od sporta i da treba čekati bolja vremena. Međutim, izgleda da su ljude prije 100 godina vodili neki drugi motivi. Organizaciju Igara u ratom razorenoj Belgiji domaćini su shvatili kao čin prkosa i izraz nepokorenosti te su bile posvećene poginulim braniteljima, zato je i bacač diska s originalnog promidžbenog plakata ispred vrata stadiona zamijenjen statuom belgijskog vojnika koji baca granatu.
U svakom slučaju, ustrajnost belgijskih organizatora može biti inspiracija za njihove japanske nasljednike u nadilaženju problema koje danas susreću pri organizaciji odgođenih Igara u Tokiju. Belgijci su, uz podršku čitave olimpijske obitelji, pokazali da je i u najtežim vremenima moguće organizirati Igre.
