Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ratnik Rüştü

Veliki turski golman bori se s koronom. Ovaj put navijamo za njega

Zadnja izmjena: 2. travnja 2020. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Jedna od stvari koje nam psiholozi preporučuju u jeku pandemije je i pažljiva konzumacija te obrada svakodnevnih vijesti. One su ovih dana, naravno, podosta pesimistične a, sa silnim brojkama oboljelih, preminulih, otpuštenih, kao i onih koji su ostali bez krova nad glavom. Neizvjesnost je velika, a strah od zaraze i dalje vrlo prisutan, pa stručnjaci za mentalno zdravlje konstantno skreću pozornost na važnost umjerene i razborite konzumacije informacija.

Osobno stvari postavljam na način da uvijek stremim gledati optimističniji aspekt; da bolest i dalje u većini slučajeva ipak prođe s blagim ili umjerenim simptomima, i da je smrtnost — ma koliko bilo kakva smrtnost strašna bila — ipak na širokoj skali i dalje niska. Upijaš priče o oporavcima radije nego o umrlima, ili o ljudima koji su pobijedili niskim izgledima unatoč, i tako ostaješ razborit i donekle miran. Međutim, tu i tamo se mora potkrasti i poneka uznemirujuća vijest koja taj pogled izbaci iz ravnoteže.

Za mene je to bila vijest o tome da je legendarni turski vratar Rüştü Reçber ne samo zaražen koronavirusom, već da je zbog uznapredovale bolesti završio u teškom stanju.

Moja prva reakcija na vijest je bila da je stari ratnik vjerojatno ‘podlegao’ turskoj tradiciji hrane i cigareta po završetku duge i živopisne karijere, zbog čega mu je zdravlje u petom desetljeću života postalo krhkije i podložnije ovakvim napadima. Za njega dugo nisam čuo, valjda još od kraja igračke karijere i zadnje što sam vidio je da se dao u izvršne poslove, ali i da povremeno radi kao komentator na televiziji. Moj obrambeni mehanizam mi je naložio da si ga u glavi portretiram kao pretilog, proćelavog tipa koji je jedva dočekao objesiti kopačke o klin kako bi se izložio ovozemaljskim užicima.

Nakon svakog zajeba bi Rüştü izašao bolji i jači. Ne dvojim kako je sve ovo samo ponovljeni scenarij u kojem će ustati i odigrati najbolji ostatak utakmice

Ali on je ostao gotovo pa isti kao i onda — markantan i jak čovjek, a na recentnim fotkama mu samo nedostaju one poznate ‘ratničke’ šare koje je povremeno stavljao na lice. I to mi je djelovalo poprilično strašno: ako bolest može dovesti jednog takvog ratnika na rub života i smrti, što može učiniti nama smrtnicima?

I onda je moja racionalizacija okolnosti krenula dalje. On je zapravo stari zajeb, oduvijek bio.

Čudni golovi

Zajebao je kad je na preporuku Fatiha Terima, tada izbornika mlade turske reprezentacije, još tamo 1991. stigao na radar velike istanbulske trojke. Reçber je oduvijek bio ogromni Beşiktaşov navijač, toliki da je odbio i Galatasaray, koji mu je prvi pristupio. Naravno, i Beşiktaş je bio itekako zagrijan za njegove usluge, samo da bi golman u ključnom trenutku doživio težu prometnu nesreću i završio na oporavku, zbog čega je taj posao propao, a on na kraju završio u ljutom rivalu Fenerbahçeu. Na ispravak te ‘nepravde’ čekat će punih 16 godina, kada će u smiraj karijere konačno završiti u Beşiktaşu, u kojem će se od nogometa i oprostiti baš poetski, u finalu playoffa za prvaka baš protiv Fenera. I tu će prvo zajebati, pa ‘popiti’ šut ‘iz podruma’ Miroslava Stocha te dobiti još jedan od mnogobrojnih kartona u karijeri, ali će na kraju ipak otići kao šampion.

Zajebao je i onda kada mu je Terim, tada prvi put kao izbornik seniorske turske selekcije, dao prigodu da izgura Engina İpekoğlua sa mjesta prvog vratara na Euru 1996. Mi ga tu jako dobro pamtimo, onda kada je kao muha bez glave izjurio na rub šesnaesterca kod naše kontre, omogućivši Goranu Vlaoviću da ga elegantno zaobiđe i postigne prvi povijesni pogodak hrvatske reprezentacije na velikim natjecanjima.

Kiksao je slično i kasnije, na utakmici protiv Danske, kada je to iskoristio Brian Laudrup i matirao ga za prvi od ukupno triju danskih golova te večeri. Primao je isto tako čudne golove četiri godine kasnije, na Euru u Belgiji i Nizozemskoj, poput onih škarica Antonija Contea na otvaranju, iako će tu Turska prokrčiti put do četvrtfinala, gdje će opet — ajde, ovaj put više pogreškom obrane — tragično ispasti od Portugala. Pa i dvije godine kasnije, u Japanu i Koreji. Ajde, tko se ne sjeća otvaranja protiv Brazila, kada je baš Reçber ispucao loptu ravno u Luizãa, pa je ovog na kraju morao Alpay Özalan povući na tlo i skriviti jedanaesterac?

Zajeb je ispao i kada ga je nakon turskog trećeg mjesta na tom Svjetskom prvenstvu 2002. prvo pozvao Arsène Wenger, želeći ga besplatno dovesti u Arsenal kada mu je istjecao ugovor sa Fenerbahçeom na kraju te sezone. Ali Rüştü je te jeseni gadnije ozlijedio leđa, pa kada ga je stari lisac Wenger prozreo i upitao je li to sanirao, ovaj mu je rekao da jest: samo da bi se ispostavilo kako ipak nije sasvim bio zdrav. Doduše, zajebao je Wenger tada njega, ali cijena mu je i dalje bila visoka, pa je na vrata pokucao Frank Rijkaard s ponudom da se pridruži ni manje ni više nego Barceloni.

Međutim, pogađate, ispao je i tu zajeb. Rüştü nikako nije mogao — a izgledno je, ni htio — naučiti engleski, a kamoli španjolski ili katalonski, što je opetovano stvaralo probleme u komunikaciji s obranom ispred njega. Pa kada mu je Rijkaard konačno dao povjerenje u dvije utakmice u nizu protiv Celte Vigo i Racinga iz Santandera, ovaj mu se ‘odužio’ s četiri primljena gola. Turčin je nakon toga zaigrao samo još jedan jedini put u Barceloninu dresu, i to prisilno, kada je u drugom dijelu sezone Victor Valdés zaradio isključenje protiv Betisa.

Samsonovska kosurina i sumanuta želja

Vratio se kući, u Fenerbahçe, i tu ostao poznat po izjavi kako “nije zabrinut” zbog nekog tamo “novajlije” Waynea Rooneyja u dresu Manchester Uniteda, s kojim se Fener susretao u Ligi prvaka. Pa je opet ispao zajeb kada mu je baš taj golobradi novajlija utrpao hat-trick za ukupnih 6:2. I da, ispasti će zajeb Rüştü i koju godinu kasnije, na bečkom Prateru, kada će pokazati da ništa pod milim Bogom nije naučio ni 12 godina nakon onog Vlaovićeva pogotka, barem kad je Hrvatska u pitanju. Pa će zbog suspenzije Volkana Demirela, koji će ga u međuvremenu zamijeniti na mjestu prvog turskog vratara, uskočiti u onom četvrtfinalu na Euru u Austriji i Švicarskoj, onom koje su Turci igrali baš protiv nas.

I tu će, naravno, u 119. minuti k’o sivonja neshvatljivo krenuti s gola na Luku Modrića, a ovaj će se elegantno okrenuti i pogoditi u trepavicu Ivana Klasnića koji će, pak, poslati loptu u mrežu u kojoj će se Rüştü bespomoćno zakoprcati. Na kraju mu je, naravno, dupe morao spašavati suigrač iz Fenera Semih Şentürk svojim drugim pogotkom na tom turniru, ali o tome nećemo… Da, zajebao nas je Rüştü Reçber stoput tako, sve nas koji smo pali na foru kao tamo neki Pelé, koji ga je čak proglasio i jednim od 100 najboljih živućih nogometaša. Budala.

Ali onda mi je sinulo. Pa naravno, ova vijest o tome da je jedan Rüştü završio na aparatima u teškom stanju samo je još jedan način da nas sve zavara i zamulja. Sada negdje u Istanbulu leži u bolnici baš kao je ležao nakon dobrog dijela ovih navedenih primljenih golova i bruka, slab i posramljen.

Međutim, ono što zaboravim, trudeći se balansirati između obrade takvih loših vijesti, ono je da bi nakon svakog tog zajeba Rüştü izašao bolji i jači.

On je bio heroj i pojam, s onom samsonovskom kosurinom i sumanutom željom da sudjeluje u igri. Pa čak i ako bi ga taj ples po rubu doveo u kakvu zajebanu situaciju. Upravo je on svojim obranama u doigravanju s Irskom doveo Tursku na Euro 1996., a one 2000. je ispala zbog pogreške obrane, a ne zbog Conteova gola. A što tek reći o onoj 2002.? Da, ono otvaranje i nije bilo toliko slavno, ali polufinalni ‘revanš’ s Brazilcima, kada je Rüştü obranama izludio Rivalda, Denilsona, Ronalda i ekipu, ostati će možda i njegova kruna karijere i turnir na kojem je i službeno bio proglašen dijelom najbolje momčadi.

S terena ga iznijeli na ramenima

Okej, možda zaista nije išlo s njegovim inozemnim angažmanima, ali on je naprosto jedan od onih koji su karijeru uspješno izgradili kod kuće, stoga nije baš ni gledao prema van. Pet titula prvaka s Fenerbahçeom i pogotovo Beşiktaşom ostali su mu kao kruna klupske karijere, uključujući i europska natjecanja na kojima je briljirao. A Englezi? Da, Rooney ga je svojedobno ‘opario’, ali se 2009. vratio kod Uniteda na Old Trafford, ovog puta u Beşiktaşovu dresu i ondje obranio veliki gol prednosti sjajnim obranama.

A Beč i Prater? Rekli smo da nećemo o grubim stvarima, pa ajmo onda na ljepše. Şentürk mu je tada stvarno spasio dupe, ali je i Rüştü onda pročitao onaj zadnji jedanaesterac Mladena Petrića i poslao Turke u novo polufinale. I u toj pobjedi je ostao golem, najveći, kada je uzeo vremena uslijed euforije da bi utješio naše reprezentativce koji su tada možda vjerovali da takvu prigodu za neko veliko finale više neće doživjeti. Nije što je ta četvrtfinalna utakmica bila okolnost koja se direktno ticala nas, ali Rüştü je tada možda i pokazao zbog čega su ga na oproštaju od turske reprezentacije, čiji je i dalje rekorder sa 120 nastupa, s terena iznosili na ramenima, kao pravog vojskovođu junaka.

I kada provrtim sve te misli o njemu, nadajući se da dok pregledavam neke njegove igračke uspomene neće iskočiti još kakva gora vijest, shvatim da je ovo samo još jedan u nizu Rüştüovih zajeba.

Da je namjerno kiksao zarazivši se opakim sojem virusa kako bismo pomislili da je konačno gotov, da je to ona njegova kapitulacija nakon koje ni one najveće naivčine više neće popušiti priču o njegovoj kosi u repu i ratničkim bojama. Ali ni trena zapravo ne dvojim kako je sve ovo samo ponovljeni scenarij u kojem će ustati i odigrati najbolji ostatak utakmice koji smo ikada vidjeli.

To bi onda bio najbolji podsjetnik na ono što Rüştü stvarno jest.

Ne propusti top članke