Inter je sinoć protiv Real Madrida u Ligi prvaka, s obzirom na okolnosti, odigrao skoro pa savršeno prvo poluvrijeme. Domaćin je stvarao šanse, kontrolirao tempo i samo je kombinacija loše završnice i rukavica Thibauta Courtoisa spriječila domaću momčad da povede, možda čak i riješi utakmicu u prvih 45 minuta. Ipak, Real Madrid je nekako preživio, ne samo do kraja prvog dijela, nego do samog kraja utakmice. I onda, u maniri tradicionalnog nogometnog žanra “tko-ne-zabije-primi”, gosti su u pretposljednjoj minuti regularnog dijela zabili. Inter 0, Real Madrid 1. San Siro, koji je u prvom poluvremenu brujao poput diesel motora na rubu erupcije, izgubio je glas. Interistima su napukla srca ne zbog toga što su izgubili od Real Madrida već zato što su bili bolji, a svejedno izgubili.
Prvo poluvrijeme je bilo (iznenađujuće) otvoreno: obje momčadi su s relativno malo problema uspijevale iznositi loptu ne samo iz svoje polovice nego duboko u suparničku, iako nema sumnje da je Inter bio dominantniji.
Simone Inzaghi je svoje nogometaše rasporedio u nešto što sliči 3-5-2 s Lautarom Martínezom koji je plutao ispod isturenog Edina Džeke. Plan je funkcionirao protiv ‘plosnatih’ gostujućih 4-3-3 zbog toga što je Inter imao igrače koji mogu raširiti igru, ali i dvojicu ponajboljih ‘iznosača’ lopte ne samo u Serie A, nego i šire, u Marcelu Brozoviću i Nicoli Barelli.
Inter je u prvom poluvremenu stvorio najmanje tri dobre šanse; dvije je promašio Džeko, jednu Martínez. Brozović je bio apsolutno instrumentalan: u prvom je poluremenu skupio je 75 dodira i kompletirao 61 dodavanje, dok niti jedan drugi igrač na terenu nije skupio više od 49 dodira ili 44 dodavanja. U prvom poluvremenu nije samo ulazio u opasne zone i iznosio loptu već je i konstantno opstruirao madridski posjed lopte. Drugim riječima, po čistom učinku na terenu, bio je najbolji igrač prvog poluvremena s ključnim učinkom u oba smjera.
Real Madrid je, možda i bolje od bilo koje današnje momčadi, naučio dobivati utakmice koje ne bi ‘trebao’ dobivati
Uzorak iz prvog dijela djelomično se preslikao i u drugom: madridski presing nije bio pretjerano efikasan, nije funkcionirao niti strukturirani obrambeni blok, pa je Inter iz situacije u situaciju ulazio u opasne zone i dolazio do obećavajućih udaraca. Gosti su u nastavku zaigrali nešto proaktivnije, ali u konačnici od njih nismo vidjeli ništa novo. Real Madrid sinoć nije izgledao kao vrhunska momčad niti u jednoj fazi nogometne igre, uz eventualnu iznimku napadačkog posjeda u drugoj polovici nastavka.
Koliko je relativna predvidljivost i anemičnost njegove momčadi krivica Carla Ancelottija, a koliko igračkog kadra, ostaje za vidjeti. Ancelotti nikada nije bio radikalni taktički inovator, ali isto tako nije teško uočiti da, za razliku od svog prvog mandata na madridskog klupi, u momčadi ima manjak istinskih playmakera. Na San Siru se priča svela na Luku Modrića i Karima Benzemu. Jedan je zagazio u 37., drugi u 34. godinu života.
Nije to (samo) sreća
Ali taktika i raspoloživi kadar govore samo dio priče. Trenerima koji sa sobom donose elaborirane taktičke sustave posebno su traženi zato što je nogomet igra marginalnih dobitaka; kada jedan gol može odlučiti utakmicu, a jedna utakmica činiti razliku između uspjeha i podbačaja u sezoni, onda je važno imati efikasni sustav na koji se igrači mogu osloniti. Real Madrid to nema u onoj mjeri u kojoj imaju Manchester City, Chelsea ili Bayern, ali ima nešto drugo — nešto za što ćemo se svi složiti da postoji, iako možda nećemo znati suvislo objasniti, a pogotovo ne izmjeriti.
To ‘nešto’ možete nazvati mentalitetom, psihološkom snagom, pobjedničkim duhom… Kako god, ali svodi se na sposobnost da budete najbolji upravo onda kad je najvažnije.
Inter je utakmicu završio s više udaraca na gol, više izglednih šansi i boljim dojmom, ali je Real Madrid je zabio jedini gol, i to u trenucima u kojima vremena za odgovor gotovo pa nije bilo. U trenutku kada je Eduardo Camavinga potkopao loptu za Rodryga, Inter je bio na 2,2 očekivana gola (xG), a Real na tek nešto iznad 0,5. Očekivani golovi često nisu najbolji alat za analizu pojedinačnih utakmica jer nam ne govore puno o kontekstu utakmice i eventualnom mijenjanju pristupa jedne ili druge momčadi ovisno o kretanju rezultata na terenu. Međutim, ovdje je xG dosta relevantan pokazatelj, jer obje su momčadi do samog kraja ganjale pobjedu, a Inter je doista bio bolji.
Ali Real je uvijek Real.
Dovoljno je baciti pogled na prošlu sezonu, kada je nekako dogurao do polufinala Lige prvaka unatoč tome što niti u jednom trenu nije izgledao kao momčad s glavom i repom. Pokazao je to kada je ostao u utrci za titulu dulje od očekivanog s obzirom na pokazano na terenu, a pokazat će to, nema sumnje, još puno puta u budućnosti. Uostalom, riječ je o momčadi u kojoj i dalje igraju igrači koji su između 2016. i 2018. osvojili tri uzastopne europske krune bez da su ikad (osim možda 2017.) izgledali kao najbolja momčad na kontinentu.
Negdje putem, Real Madrid je, možda i bolje od bilo koje današnje momčadi, naučio dobivati utakmice koje ne bi ‘trebao’ dobivati; izbrusiti nemilosrdni instinkt koji mu omogućava da dobije duel ili osvoji loptu u trenucima kada se susret lomi na jednu ili drugu stranu. Sinoćnja utakmica protiv Intera mikrokozmos je tog procesa, putem kojeg je Madrid dolazio do uspjeha bez izraženog stila igranja ili sofisticiranog sustava. Dobar dio tog procesa upogonjen je, nema sumnje, i srećom, ali ne možete ga svoditi samo na to jer u pitanju je i ovladavanjem maglovitim, teško definiranim elemenata poput mentaliteta.
Pitanje koje se postavlja nakon sinoćnje utakmice i općenito ulaska u sezonu glasi: može li to biti dovoljno u ovako kompetitivnom okruženju? Može li jedna momčad, makar nosila kraljevski madridski grb, s ovakvim rupama u igri i taktičkim deficitima dohvatiti vlastiti (pozamašni) apetit za uspjehom oslanjajući se na individualnu kvalitetu, mentalnu snagu i ‘naviku’ pobjeđivanja?
S obzirom na sve što znamo o nogometu koji se igra na najvišoj razini, odgovor je ne. Ali tko zna, Real Madrid već godinama igra po svojim pravilima i često pobjeđuje i onda kad ne bi ‘trebao’.
