Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rekvijem za ‘onu’ Španjolsku

Nema više starijeg Gasola i Navarra, koji su izgradili košarkašku velesilu

Zadnja izmjena: 13. kolovoza 2019.

Izreka “sve što je lijepo kratko traje” osobito je pogodna za svijet sporta. U velikoj većini drugih zanimanja karijere traju i po pola stoljeća, dok sportaši na raspolaganju imaju svega 15-ak godina da se probiju i ostvare što je moguće više, a potom nek si misle što i kako dalje.

Taj je vijek još dodatno skraćen kad su u pitanju velike momčadi.

Tu su u igri brojni komadići slagalice od kojih nije svaki jednako važan, ali opet je bitno da su svi što duže u optimalnom stanju. Ako ‘čarolija’ potraje nekih šest-sedam godina, već se to smatra prilično dugačkim razdobljem. Doduše, može se to malo rastegnuti tako da nekadašnji nositelji postanu veteranska podrška novim vođama, ali onda dolazi u pitanje sam identitet te momčadi, koja kontinuitet održava tek na papiru, dok je u stvarnosti to posve drugačija ekipa.

No, ima jedna momčad koja je na velikim natjecanjima žarila i palila punih 16 godina održavajući svoj identitet. Dugo putovanje započela je 2001. broncom na Eurobasketu u Turskoj, a završila ga prije dvije godine, pomalo poetski, na istom mjestu s istom medaljom. U jednom ste trenutku možda i stekli dojam da može trajati vječno, ali vrijeme je na koncu dobilo i ovu bitku.

Španjolska je čitavo desetljeće bila jedina reprezentacija koja je imala dovoljno talenta, širine i karaktera da u nokaut utakmici ozbiljno ugrozi SAD

Došlo je vrijeme da se napiše nekrolog genijalnoj, spektakularnoj, zastrašujućoj momčadi Španjolske pred kojom su svi iz Europe godinama punili gaće, koje su se plašili čak i Amerikanci. Istina, na nadolazećem Mundobasketu igrat će nekoliko paklenih Španjolaca koje već odavno gledamo na velikim natjecanjima, ali nedostajat će dva ključna djelića slagalice bez kojih to više ne može biti ista momčad.

Pau Gasol i Juan Carlos Navarro su od 2001. zajedno sudjelovali na 13 od mogućih 17 velikih natjecanja, a samo je Eurobasket 2013. prošao bez obojice. U tom je razdoblju Španjolska osvojila 12 medalja, od kojih četiri zlata, dok je prije toga u čitavoj povijesti osvojila tek pet medalja i nijedno zlato, što je podatak koji najviše govori o ulozi paklenog dvojca u svjetskoj košarci — naciju s relativno skromnom košarkaškom tradicijom učinili su velesilom.

U istoj rečenici s Jugoslavijom

Naravno, kroz tih 17 godina igra Španjolske nije bila samo ono što će napraviti Gasol i Navarro. Ni ovako fantastičan dvojac ne bi bio dovoljan za ovakvu dominaciju da nije bio popraćen s hrpicom sjajnih igrača, počevši od Jorgea Garbajose, Felipea Reyesa i Josea Calderona preko Sergija Rodrigueza, Sergea Ibake i Marca Gasola sve do Sergija Llulla, Rudyja Fernandeza i Nikole Mirotića.

Međutim, u svih svojih 14 velikih natjecanja Pau Gasol bio je najbolji strijelac momčadi, a u dva od tri puta kada ga nije bilo to je mjesto zauzeo Navarro, s tim da u trećem ni on nije igrao. Dakle, u svoj toj raskoši talenta uvijek se jako dobro znalo tko je prva opcija pod košem, a tko u vanjskoj liniji (s izuzetkom Navarrova posljednja dva turnira kada ga je tijelo već uvelike izdalo).

Isto tako treba napomenuti da igra nije uvijek bila ista — ne samo zato što je u tom razdoblju reprezentaciju vodilo sedam izbornika (Javier Imbroda, Moncho Lopez, Mario Pesquera, Pepu Hernandez, Aito Garcia, Sergio Scariolo i Juan Antonio Orenga), nego i zato što je strategija ovisila o tome kakav je bio ostatak kadra. Nije svejedno je li prvi plej Ricky Rubio ili Llull, je li od naturaliziranih na krilnom centru Ibaka ili Mirotić, i, vjerojatno najvažnija stvar, je li u sastavu i brat Marc.

Otkako se nekoć bucmasti Pauov mali braco prometnuo u jednog od najboljih centara na svijetu, moralo mu se pronaći više minuta, što znači da je Pau u velikoj minutaži selio na četvorku. Zato je Španjolska s prošlog Eurobasketa izgledala posve drugačije nego na onom dvije godine ranije, premda ju je u oba navrata vodio Scariolo.

Nije baš da su Španjolci tijekom godina stekli mnogo simpatizera u ostatku Europe.

Glavni razlozi su njihov samodopadni govor tijela (ali i usta) na parketu i surova navika da što moguće više zgaze već poražene suparnika. Ali upravo takav mentalni sklop ih je doveo do kandidature za najbolju europsku momčad svih vremena kada su bili na svom vrhuncu; s njima u istu rečenicu može samo reprezentacija Jugoslavije iz doba netom prije raspada bivše države.

Neka nova Španjolska

Pogledajte samo način na koji su osvojili svoja četiri zlata: Mundobasket u Japanu +23 protiv Grčke, Eurobasket u Poljskoj +22 protiv Srbije, Eurobasket u Litvi +13 protiv Francuske i Eurobasket u Francuskoj +17 protiv Litve. No, još su više impresionirali u svojim finalnim porazima, kada su bili prokleto blizu ostvarenja onoga što se u košarci smatra nemogućim.

Redeem Team koji se sučelio Španjolcima u velikom finalu u Pekingu 2008. nije bio mnogo manje zastrašujući od Dream Teama iz Barcelone 1992. te je do finala sve isprašili s preko 20 razlike. A onda su Amerikanci došli u situaciju da im dvije minute prije kraja velikog finala Španjolci, koji su šutirali kao u transu, dođu na -4. Na kraju je Crna Mamba morala uzeti loptu i odbiti veliki španjolski nalet.

Četiri godine potom Amerikanci su bili individualno možda još jači predvođeni trojcem LeBron James–Kobe Bryant–Kevin Durant, ali uzavreli Španjolci bili su im još bliže. U trećoj četvrtini imali su i vodstvo, a na koncu potpisali tijesni poraz 107:100. Ne treba zaboraviti ni polufinale u Riju, kada je nešto slabiji SAD pobijedio sa šest razlike. Premda su Amerikanci igrali u najjačem sastavu, svejedno nisu uspjeli spriječiti Španjolce da im utrpaju stotinjak poena. Svi u španjolskom taboru su zaista iskreno vjerovali da mogu pobijediti Amere, što je ove jako zabrinjavalo.

Španjolska je čitavo desetljeće bila jedina reprezentacija koja je imala dovoljno talenta, širine i karaktera da u nokaut utakmici ozbiljno ugrozi SAD što je, kako danas vidimo, bio najčvršći jamac da će Amerikanci slati najbolje što imaju na Igre i vrlo jake postave na svjetska prvenstva. Sada je očito da bez supersnažne Španjolske Ameri ne vide potrebu za općom mobilizacijom.

Da ne bude zabune, Španjolska će i u Kini biti jaka — tu su prekaljeni Llull, Rubio, Rudy i Marc, a očekuje se konačna eksplozija od mlade braće Hernangomez pod dirigentskom palicom velikog maga Scariola.

No, kakav god rezultat da ostvare, na njega bi se trebalo gledati kao na početak neke nove Španjolske, a ne nastavak one koja je harala kroz protekla dva desetljeća. Bez obzira što je to i dalje jako opasna momčad, pogotovo ako stvore kemiju na razini negdašnje, tu više nema one dvojice izvanzemaljaca koji su sve započeli i koje nitko nije uspio zauzdati.

Nitko osim vremena.

Ne propusti top članke