Firenca, grad renesanse i umjetnosti svoj ugled duguje obitelji Medici koja je oko sebe okupila najveće umjetnike tog vremena. Dok su genijalci poput Michelangela, Leonarda da Vincija i Botticellija dan-danas glavne zvijezde svakog turističkog posjeta Firenci, dragulj Toskane oblikovao je Filippo Brunelleschi.
Kad bismo rast nogometne Firence pokušali ispričati analogijom urbane i umjetničke povijesti, onda bismo mogli početi tvrdnjom da je za antički rast kluba bila zaslužna obitelj Cecchi Gori.
Fiorentina je kroz 1990-e postala jako zanimljiva momčad u kojoj su Gabrielu Omaru Batistuti kroz vrijeme sekundirala neka zaista ikonska imena. Brian Laudrup, Rui Costa, Stefan Effenberg, Andrej Kančeljskis su igrali, više ili manje uspješno, a konce su s klupe vukli Claudio Ranieri, Alberto Malesani, Giovanni Trapattoni i Fatih Terim. Ipak, igranje u vremenu „Sedam Sestara Serie A“ – zlatnom dobu u kojem su Juventus, Milan, Inter, Roma, Lazio, Parma i Fiorentina imali top ekipe – nije bilo najsretnije za visoka očekivanja po pitanju trofeja, tako da je era obitelji Cecchi Gori okrunjenja samo trofejom kupa.
Nakon antike dolazi mračno doba srednjeg vijeka. Visoke aspiracije u bogatoj konkurenciji otjerale su Fiorentinu u stečaj. Klub postaje Associazione Calcio Fiorentina e Florentia Viola, a era obitelji Della Valle počinje iz Serie C2, četvrtog ranga talijanskog nogometa. Jedini igrač koji je ostao u momčadi bio je ‘Il Soldatino’ Angelo Di Livio, koji se očito zaljubio u lijevu aut liniju na stadionu Artemio Franchi.
Ponovna izgradnja velikog imena morala je krenuti gotovo sa same nule, ali projekt je ipak bio uspješan. Ubrzo su se vratili u Serie A, ondje gdje oduvijek pripadaju, a Cesare Prandelli je stabilizirao momčad, ponovo je vrativši u europska natjecanja.
Međutim, pojam renesanse nije pojam koji se veže uz učinkovitost; poanta renesanse je stil koji dolazi usporedno s učinkovitosti. Renaissance znači preporod, označava povratak kreativnosti, okretanje stilu, stvaralaštvu i umjetnosti. ACF Fiorentina je bila relativno učinkovita, ali trebala joj je renesansa.
Najveći posjed lopte u Serie A
Uprava kluba, pod nadzorom obitelji Della Valle, zaposlila je Danielea Pradèa za sportskog direktora, koji je za trenera postavio Vincenza Montellu. Potez je uzbunio mnoge – Pradè je za trenera imenovao svog miljenika iz Rome, ali i neiskusnog stručnjaka koji je imao tek jednu – doduše, vrlo solidnu – sezonu na klupi Catanije. Ispostavit će se da je Pradè bio nogometni Brunelleschi, a Montella Michelangelo: momčad koju su oblikovali igrala je nevjerojatno privlačan nogomet.
U prvoj su sezoni Montella i Pradè promijenili čak devet prvotimaca i potpuno restrukturirali momčad. Mnogo važnije, vratili su napadački nogomet u Firencu. Igralo se ofenzivno, s puno golova i potpuno timski. Fluidnost igre, stil na visokoj razini – točno onako kako dolikuje gradu koji se diči renesansom.
Nakon godina mediokritetskih rezultata u sredini ljestvice, Fiorentina je završila četvrta i to tri godine zaredom. Kvaliteti rada svjedočila su i tri solidna nastupa u Europskoj ligi te rast momčadi usprkos konstantnoj prodaji najboljih igrača, koja je postalo pravilo. Ipak, ljubav uprave Fiorentine i Montelle pukla je na činjenici da nije želio potpisati dugoročni ugovor, a za nasljednika je izabran Paulo Sousa.
Pod Sousom je dio tog atraktivnog stila izgubljen. Fiorentina ne igra onoliko okomito i igra možda nije onako nepredvidiva kao što je bila pod Montellom. No, i dalje igra jako dobro. Dapače, fluidnost igre dobro je iskazana u činjenici da je prošlu sezonu momčad završila s prosječnih 64 posto posjeda lopte, što je više od ijedne momčadi u Serie A u zadnjih 10 godina.
Ako se za ijednog hrvatskog nogometaša posljednjih godina može reći da je doživio igračku renesansu, onda je to Nikola Kalinić
Sousina ekipa igra taktički veoma zanimljiv nogomet. Većinu je vremena u formaciji 3-4-2-1, a u njenim sistematičnim napadima točno su razrađene opcijama te se tako nadoknađuje bolno očit manjak individualne klase. Između ostalog, očituje se to u tome što pola golova koje Fiorentina postiže u Serie A potpisuju Nikola Kalinić i Federico Bernardeschi, po 10 svaki. Iako su pod Montellom ostvarivali bolje plasmane, Fiorentinina je igra iznad očekivanja koja možemo postaviti na temelju kadra i budžeta, posebno po pitanju stila.
Ključ je u Badelju
Srce takve igre je Milan Badelj, temeljni playmaker momčadi i jedan od ključnih igrača.
Značaj Milana Badelja za Sousin sistem je nevjerojatan. Formacija u kojoj Fiorentina igra prilično je neuobičajena: raširena, ali s čak šest igrača u sredini terena, tako da otvara različite opcije u igri. Borja Valero, Badeljev partner u sredini, izvrstan je igrač ritma. Kad suparnik igra pasivnije, Valero i Badelj grade igru kratkim dodavanjima, traže opcije između blizu postavljenih igrača i drže pritisak na zadnju liniju protivničke momčadi. Međutim, kad se susretnu s protivnikom koji je aktivan, koji pokušava sporijeg Valeru uhvatiti u presing, Badeljeva sposobnost preciznog pogađanja dijagonala na udaljene igrače i prebacivanja težišta igre postaje nevjerojatno bitna.
Napadački je fantastično imati dva tako talentirana tehničara, ali ipak Badelj i Borja Valero u sredini ne daju previše obrambene sigurnosti. Riječ je o kreativnim i iznimno inteligentnim igračima koji savršeno razumiju prostor, ali istovremeno su prilično spori i nedostaje im eksplozivnosti. Zato u obrani Fiorentina igra jako usko, često u rasporedu 4-4-1-1, sličnom onome što pruža Atlético Madrid pod Diegom Simeoneom. Kompaktnost i bočni igrači koji su pozicionirani centralno smanjuju količinu prostora kojeg Valero i Badelj moraju efektivno braniti, olakšavajući im posao u obrani.
Badelj se tako pretvara u ključnog igrača u oba smjera. Ako ga zagušite u napadu i stavite ga pod pritisak, napad Fiorentine gubi na tečnosti i nema opciju promjene smjera. Razvučete li obranu Viola ili izbjegnete presing zamku, ključ je napasti upravo kroz sredinu, jer Badelj onda mora kontrolirati čitavu središnju zonu i morate pokušati iskoristiti to što mu nedostaje brzine za tu poziciju. Međutim, posjeduje taktičku i pozicijsku inteligenciju koja mu omogućava da na vrijeme prepozna opasnost i povlačenjem i postavljanjem kompenzira manjak eksplozivnosti.
Kalinićeva osobna renesansa
Ako se za ijednog hrvatskog igrača zadnjih godina može reći da je doživio renesansu, onda je to Nikola Kalinić. Na stranu što je prvi strijelac (ukupno u svim natjecanjima ima 14 golova, jednog više nego Bernardeschi), Kalinić je neizmjerno važan kotačić u momčadi. Upravo je nevjerojatno kako je podigao svoju taktičku iskoristivost. Kao onaj ‘1’ na vrhu 3-4-2-1, svojim kretanjem otvara prostor za ulazak ovih usko postavljenih ‘2’. Svojim spuštanjem u izgradnju igre odvlači stopere i otvara prostor za okomite lopte iz sredine terena, koje često sam prima i prosljeđuje dalje.
Položaj tijela nevjerojatno je podcijenjena stvar u nogometu. Kalinić se ne odmara u igri, njegovo tijelo je uvijek dijagonalno postavljeno prema lopti, a to mu omogućuje da jednako nepredvidivo napadne prostor iza napadača i da se spusti po loptu u međuprostor. Naizgled je to vrlo banalna stvar, ali iznimno malo igrača to radi toliko konstantno kao Kalinić. Dugo vremena ni on to nije radio, ali poanta renesanse je dodati stil sasvim običnim stvarima.
Uz Milana Badelja i Nikolu Kalinića u naslovnim ulogama, epizodnu rolu ostvaruje i Hrvoje Milić, koji je, nakon što je bio standardan na startu sezone, izgubio mjesto u početnih 11. Njih će trojica večeras u goste Mariju Pašaliću. A Pašalića i AC Milan sada vodi Vincenzo Montella. Na tablici, to je naizgled nevažni dvoboj sedmog i osmog kluba Serie A, ali sama utakmica obećava toliko puno više.
