Opet je pregorio. Prošlog vikenda Jasmin Repeša zaradio je isključenje u utakmici prvog kola talijanskog prvenstva između njegova Fortituda i Reggiane. Nakon toga je u svlačionici osjetio probleme s ubrzanim radom srca, što je potom obznanio na presici i naprasno podnio ostavku. Tim je potezom šokirao ne samo Fortitudove navijače, koji su ga nedavno u anketi izabrali kao najboljeg trenera u klupskoj povijesti, nego i njegove čelnike, koji nisu ni slutili da će na ovaj način ostati bez šefa stožera na samom početku sezone.
Znači li ovo kraj karijere za 60-godišnjeg trenera zbog straha od opasnog narušavanja zdravlja ili se, pak, u pozadini ostavke krije još nešto?
Unutar svodova Unipol Arene već se neko vrijeme očitovalo Repešino nezadovoljstvo u svakodnevnom radu. Uoči početka Lege A održan je Superkup, koji se u Italiji organizira u čudnom, vrlo proširenom sustavu. Ondje je Fortitudo pretrpio četiri uvjerljiva poraza od Reggiane i Venezije (dvaput od svake), što je u kombinaciji s ligaškim porazom od Reggiane značilo zaista slabašan ulaz u sezonu.
Za loše predstave Repeša, po ustaljenom običaju, nije okrivio sebe: “Radio sam kao pas da bih klub doveo na pravi put”, poručio je novinarima na oproštajnoj konferenciji, implicirajući kako smatra da su radni uvjeti bili daleko od idealnih.
Repeša košarku doista živi, ali u njoj ne zna uživati, što za posljedicu nosi ogromnu količinu pretrpljenog stresa zbog kojeg sve teže funkcionira kao trener
Još lani je bilo očito da postoji stanovito nepovjerenje/nerazumijevanje između Repeše i klupskih čelnika; naime, tada je odbio Fortitudovu ponudu i iznenađujuće prihvatio onu iz Pesara, najvećeg autsajdera u grčevitoj borbi za ostanak. Godinu dana kasnije povratak na mjesto najvećeg uspjeha ipak se dogodio, ali idila je kratko potrajala te je moguće da će Bologna biti posljednja stanica njegove dugačke i uspješne karijere.
Međutim, je li Repeša ostvario svoj puni potencijal u svim tim godinama koje je proveo na klupi?
Uspon koji je zapeo
Prvi dio njegove karijere bio je doista briljantan. Cibona mu je 1995. kao 34-godišnjaku bez samostalnog iskustva povjerila mjesto šefa struke, a on se promptno zahvalio osvojivši dva uzastopna naslova prvaka. Cinici će reći da to i nije bogznakakav pothvat u toj epohi domaće klupske košarke (Cibona je osvojila prvih 11 titula hrvatskih prvaka), ali zato se odlaskom u turski Tofaş, u koji je iz Cibone sa sobom poveo Slavena Rimca, definitivno vinuo u impresivne visine. Repeša je klubu iz Burse donio dvije dvostruke krune, odnosno četiri od ukupno pet državnih trofeja koje je klub ikada osvojio. To je bio pravi šok za moćne klubove iz Istanbula, ali bajku je brutalno prekinuo stravični potres koji je pogodio regiju i usmrtio preko 17.000 ljudi.
Zbog konstantnih podrhtavanja koja su uslijedila nakon potresa, Repeša je odlučio izvući obitelj iz pogođenog područja te se vratio u Hrvatsku, ovaj put u Split. Sa Žutima je imao odličnu sezonu u kojoj je došao nadomak Final Foura Suprolige (FIBA-ino paralelno natjecanje u sezoni kada je stvorena Euroliga, mnogo jače od aktualne Lige prvaka). Nakon još jedne uspješne epizode u Ciboni, došlo je vrijeme za novi, pokazalo se, ogromni iskorak: prvi put je preuzeo Fortitudovu klupu.
Plavo-bijele je vodio četiri sezone u nizu, što mu je najduži kontinuitet u karijeri. Najveći uspjeh ostvario je 2004., kada je momčad predvođenu Milošem Vujanićem, Carlosom Delfinom i Gianlucom Basileom odveo do euroligaškog finala u Tel Avivu. Ondje je, doduše, Fortitudo doživio neviđeni potop (-44) od domaćeg Maccabija, ali Repeša je to shvatio kao bolnu lekciju koja će mu pomoći da idući put bolje pripremi momčad za taj posljednji korak do vrha.
No, nije bilo idućeg puta — ni za Fortitudo, ni za Repešu. Od tog trenutka nešto je zapelo. Trener za kojeg se činilo da je u nezadrživom usponu došao je preblizu sunca, opržio krila i nastavio tumarati u društvu mediokriteta umjesto da čvrsto zaposjedne mjesto među samom europskom elitom. Istina, još dugo je održavao stečenu reputaciju, što mu je omogućilo da vodi moćne euroligaše poput Unicaje i Armanija, ali veći je uspjeh uporno izostajao, dok su razočaranja postajala sve češća. Možda i najveće zbilo se ujesen 2015. kada je s luksuznom Milanovom momčadi promašio euroligašku TOP 16 fazu, a k tome bio izbačen od Cedevite, iz koje je nekoliko mjeseci ranije natmureno pobjegao. Sezonu potom je prvo ‘zatvorenije’ izdanje Eurolige završio posljednji.
Kako je vrijeme odmicalo, Repeša je sve više plijenio pozornost svojim ponašanjem na parketu i izvan njega nego rezultatima. Po prirodi je vrlo krut tip kojemu komunikacijske vještine, najblaže rečeno, nisu jača strana — način na koji održava odnose s igračima primjereniji je vremenu kada su cvali totalitarni režimi nego 21. stoljeću. A sudeći prema brojnim naprasnim odlascima, ni s upravama klubova nije razvijao prisnije odnose.
Mrko lice i izljevi bijesa
Osim što je surov, Repeša je i prilično nadmen karakter. On je čovjek koji će rijetko kada priznati da je pogriješio, a još rjeđe to iskreno misliti. Naprosto ima gard tipa koji smatra da zaslužuje potpuno povjerenje, koji će ispuniti sve ciljeve ako mu se daju slobodne ruke i ako se bespogovorno slušaju njegove upute. On je apsolutni autoritet koji propitkivanja svojih odluka od bilo koga smatra podjednako nebitnima i iritantnima poput zujanja komaraca oko grive lava.
Zbog takvog je stava, kao i vulgarnih ispada, izazvao poruge u domaćoj javnosti, ali to nije razlog zašto Repeša nije uspio ostvariti svoje najveće ambicije. Mogao je biti i najbahatiji krkan koji je ikad kročio na košarkaške parkete i to ga ne bi toliko sputavalo na putu do uspjeha kao što ga je sputala činjenica da se odbio znatnije mijenjati u stručnom smislu. Košarka je rapidno evoluirala tijekom protekla dva desetljeća, a Repeša se čitavo to vrijeme manje-više držao istih postulata u igri. Njegova košarka nikad nije bila osobito atraktivna, ali je bila izrazito učinkovita. A danas… Danas je posve pročitana i on je postao démodé, barem na elitnoj europskoj razini.
Usprkos tome što nije uspio držati korak s vremenom, jedna stvar mu se mora priznati. Jasmin Repeša baš živi košarku.
Sasvim je očigledno da do srži proživljava svaku sekundu igre; kao da mu srce kuca u ritmu udaraca lopte o parket. I nema tu foliranja kao kod, primjerice, Ace Petrovića, koji je tobože strašno ljutit, a zapravo je to motivacijski trik za podizanje momčadi. Kada je Jasko bijesan, onda je to 100-postotno iskreno — imate dojam da osobu na koju urla, barem u tom trenutku, mrzi iz dna duše, kao najgoreg dušmanina, samo zato što se ogriješio o njegovu viziju igre.
Isto tako, treba napomenuti da Repešu rijetko kada obuzima osjećaj sreće. Zadovoljstva i ponosa, svakako, ali one prave sreće i uživanja teško, osim u najvećim uspjesima s hrvatskom reprezentacijom. U suprotnom bi ponekad promijenio svoj skoro pa okamenjeno mrki izraz lica s kojim promatra događaje na parketu. Tvrdo namrgođena faca je de facto njegov zaštitni znak. Pobogu, sjetimo se samo da je onaj njegov čuveni izljev bijesa na Unicajinom time outu bio na +19 za njegovu momčad… Repeša košarku doista živi, ali u njoj ne zna uživati, što za posljedicu nosi ogromnu količinu pretrpljenog stresa zbog kojeg sve teže funkcionira kao trener.
Ovo nije prvi put da je izgorio pod pritiskom. Svoj mandat u Cedeviti okončao je na dopustu koji je zbog stresa zatražio mjesec dana prije kraja sezone, a naprasno se povukao i prije dvije godine iz Podgorice nakon što je pogubio živce u ratu sa Zvezdinim navijačima u finalnoj seriji ABA lige…
Način na koji Repeša proživljava košarku sve više šteti njegovom zdravlju i pravo je pitanje hoće li smoći snagu za nastaviti dalje ili je doista došlo vrijeme za mirovinu.
