Ovaj tekst objavljen je u sklopu The Guardianove medijske mreže za Svjetsko prvenstvo 2018., čiji je i Telesport član. Christoph Biermann piše za njemački magazin 11 Freunde.
Bile su preostale još samo tri minute do kraja prvog poluvremena prijateljske utakmice između Njemačke i Armenije u lipnju 2014. Nije još bilo golova i, budući da je to bilo samo dan prije nego što je Nationalmannschaft putovala u Brazil na Svjetsko prvenstvo, igrači su se pomalo suzdržavali.
Ne i Marco Reus.
Napadač Borussije Dortmund jurio je za armenskim braničem nadomak kaznenog prostora i odjednom je, na užas publike, pao na tlo, vrisnuo i lupio rukom po zemlji u agoniji. Poderao je ligamente u gležnju i 10 sati kasnije Njemačka je otputovala u Brazil bez njega. Pet tjedana kasnije, kad su podizali pehar svjetskog prvaka, suigrači su visoko u zrak digli i dres s njegovim imenom.
I nije to prvenstvo bilo jedino koje je Reus propustio, a da je na njemu očekivan kao starter. Ozljede su ga posvuda pratile i s pravom možemo reći da je jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije bio i jedan od najnesretnijih. Sada mu je 29 godina, a skupio je tek 31 nastup za Njemačku. Osim toga, osvojio je tek jedan trofej u karijeri, njemački kup 2017. Ali evo ga opet, u nadi da će mu se sreća promijeniti — a tome se nadaju i u Njemačkoj, gdje je jedan od najsimpatičnijih i najuniverzalnije prihvaćenih reprezentativaca.
Odrekao bih se svog novca koji sam zaradio samo da budem fit i sposoban raditi svoj posao, raditi ono što volim: igrati nogomet
Izbornik Joachim Löw spada u njegove najveće obožavatelje i uoči Rusije ga je zasipao pohvalama, nazivajući ga “Raketom” i diveći se njegovim sposobnostima. “Nevjerojatno je spretan, inteligentan igrač koji uvijek može iznenaditi svog suparnika”, nedavno je rekao. “Ono što radi izgleda tako lako, ali dolazi mu kroz izvanredni tajming. Strahovito je dobar dodavač i izvanserijski egzekutor.”
Tako je pričao Löw, ali malo je tko očekivao da će Reusa ostaviti bez najjačeg konkurenta za mjesto na lijevom krilu. Leroy Sané figurirao je čak kao vjerojatniji Löwov izbor, ali je na kraju izostavljen s popisa u izrazito kontroverznoj odluci.
Osobna tragedija
S druge strane, Reus i Löw, koji je prije svega ljubitelj brzine, oduvijek su se dobro slagali. Njihova suradnja mogla je biti daleko plodonosnija da nije bilo ozljeda. U svibnju 2010. Löw je prvi put pozvao Reusa, ali tad se nogometaš morao povući s okupljanja zbog ozljede mišića. Sljedeći put kad ga je pozvao, u kolovozu te godine, Reus je bio bolestan. Iduća dva pokušaja, u svibnju i rujnu iduće godine, opet su propala zbog ozljeda.
Tek u listopadu 2011. — dakle, gotovo godinu i pol dana nakon prvog poziva u reprezentaciju — Reus je konačno navukao njemački dres i zaigrao protiv Turske u kvalifikacijskom susretu za Euro 2012.
Na turniru u Poljskoj i Ukrajini igrao je marginalnu ulogu, a onda je zbog te nesretne ozljede u posljednji tren izostao i iz brazilske ekspedicije. Vratio se u rujnu, ali se opet ozlijedio — opet igrajući za reprezentaciju, ovaj put protiv Škotske, još su jednom stradali ligamenti.
I to čak nije niti sve, popis se nastavlja.
Prije Eura 2016. u Francuskoj pretrpio je ozljedu aduktora, zadobivenu u posljednjoj utakmici sezone za klub, finalu njemačkog kupa protiv Bayerna. Svejedno je putovao na reprezentativno okupljanje u nadi da će se do turnira oporaviti, ali nakon dugotrajnog procesa dijagnosticiranja i pregledavanja liječnici su ipak zaključili da to nije realno. Löw je to nazvao “osobnom tragedijom”.
Njemački izbornik u međuvremenu je imao prilike osvježiti reprezentaciju. Prošle je godine uoči Kupa konfederacija rekao prvotimcima neka se odmore i na taj turnir pozvao čitav niz novih igrača koji su oduševili svojim nastupima. Nogometaši kao što su Leon Goretzka, Timo Werner i Antonio Rüdiger ne samo da su osvojili trofej, nego su i bacili rukavicu u lice etabliranijim reprezentativcima i naznačili svoju kandidaturu za njihova mjesta. Njih trojica su među onima koji su se našli i na popisu za Rusiju, a 22-godišnji Werner iz RB Leipziga (osam golova u 14 nastupa za Njemačku) vrlo vjerojatno će biti i starter, dok je Goretzka (prešao ovog ljeta iz Schalkea u Bayern) jedna od mogućih novih zvijezda ovog prvenstva.
No, osim prokušanih veterana i novog njemačkog vala Löwu je posebno drago što u Rusiju vodi i dvojicu igrača koji su prošli puno toga i bili na rubu tragedije. Jedan je Ilkay Gündogan, koji je napokon odradio čitavu sezonu bez ozljede, a od svog debija prije sedam godina uspio je skupiti tek 26 reprezentativnih nastupa. Također je propustio i SP u Brazilu i Euro u Francuskoj. Drugi je, naravno, Reus.
Samo da ostane zdrav
Rođen u Dortmundu kao sin bravara i uredske službenice, doslovno je od malih nogu obožavao BVB. I zato ga je jako pogodilo to kad ga je klub u mlađim kategorijama otpisao kao “preslabog”. No, preko drugoligaša Rot Weiss Ahlena te Borussije Mönchengladbach vratio se u svoj rodni grad i omiljeni klub, i to kao njemački Igrač godine 2012.
Ozljede su Reusu uvelike otežale i klupsku karijeru i spriječile ga da ostvari svoj neupitni talent. Borussijin CEO Hans-Joachim Watzke oduvijek je polagao jako puno nade u njega i pričao kako je riječ o igraču sposobnom “definirati čitavu eru za klub, na način kao što je to Uwe Seeler napravio u Hamburgu i Steven Gerrard u Liverpoolu.”
Međutim, od svog je povratka propustio stotinjak utakmica za klub. Prošle je godine privukao simpatije javnosti iskreno rekavši: “Odrekao bih se svog novca koji sam zaradio samo da budem fit i sposoban raditi svoj posao, raditi ono što volim: igrati nogomet”.
Njemački navijači već su navikli na završnice i uspjehe. Od 2006. je reprezentacija na svakom velikom natjecanju dolazila najmanje do polufinala i to je i ovaj put minimalno očekivanje u naciji još uvijek aktualnih svjetskih prvaka. No, njemačka javnost nikog nije više željela vidjeti u Rusiji od Reusa i svi mu žele da ostane zdrav te igra onako kako može i zna. Također nema nikoga u toj reprezentaciji koji će istrčati na travnjak s većom željom od Löwove Rakete. Napokon.
