Revierderby: Ludilo

Priča o Steffenu Freundu, Stasiju i najžešćem rivalstvu u Njemačkoj

Zadnja izmjena: 28. listopada 2019.

Bila je to klasična scena iz špijunskih filmova.

“Bio sam na ispitivanju u mračnoj sobi s dvojicom tipova koja su držali lampe tako da mi svijetle ravno u oči”, ispričao je Steffen Freund za BBC svoj susret s agentima Stasija. “Pokušavali su izgraditi mrežu doušnika u nogometnim momčadima i prijetili su da moram raditi s njima ili će moja obitelj biti u opasnosti, a zapravo su već imali sve informacije. Ako si išao u Austriju igrati prijateljsku utakmicu, oni su znali koji koji igrač možda razmišlja da se ne vrati doma i onda bi ga spriječili da putuje.“

Kad je pozvan na ispitivanje, Freundu je bilo tek 17 godina. Igrao je nogomet za Stahl Brandenburg, a plaću je zarađivao kao radnik u čeličani. Međutim, i tih 17 godina je bilo sasvim dovoljno da bi znao kako prijetnje istočnonjemačke tajne policije nisu prazne priče. Freund je rođen u Brandenburgu i stan u kojem je odrastao je bio tek 60-ak kilometara udaljen od Berlinskog zida. To je značilo da je svoje djetinjstvo proveo u histeriji Hladnog rata koja je u DDR-u, zbog geopolitičkog položaja zemlje, bila izraženija nego igdje drugdje i da je dobro znao koliko je Stasi moćan te da ljudi mogu nestati bez nekih velikih problema.

Uostalom, Freund je bio jako dobro upoznat s primjerom Lutza Eigendorfa, koji je rođen u njegovom kvartu u Brandenburgu i čiju je obitelj jako dobro poznavao. On je igrao za BFC Dynamo i na prijateljskoj utakmici protiv Kaiserslauterna je iskoristio priliku: na povratku u Berlin pobjegao je iz autobusa i prebjegao na Zapad.

Roman Weidenfeller skoro pogođen dimnom bombom, a policija je za taj događaj uhitila ženu staru 43 godine, majku dvoje djece

Slučajevi u kojim su sportaši bježali s Istoka na Zapad nisu bila tolika rijetkost, ali ovo je bila posebno velika pljuska za DDR. BFC Dynamo je osnovan političkom voljom jer je odlučeno za Berlin treba jaču momčadi i veći dio igrača koji su igrali za Dynamo Dresden je prebačen u BFC Dynamo kako bi se stvorila mega momčad koja će predstavljati Istočnu Njemačku u njezinom punom sjaju. Upravo to se i dogodilo, stvorena je moćna momčad koja je 10 godina zaredom osvajala prvenstvo, što i nije pretjerano čudno kad se zna da je predsjednik kluba i začetnik ideje o klubu bio Erich Mielke, Stasijev direktor osobno. Zbog toga je Eigendorfov prelazak na Zapad bio toliko važan, pobjegao je klubu kojeg je nadzirala tajna policija.

Već 1983., svega četiri godine nakon što je napustio DDR, Eigendorf je poginuo u prometnoj nesreći. Priča je bila sumnjiva jer su mu u bolnici našli ogromnu količinu alkohola u krvi, premda su ljudi iz njegovog društva i barmen u kafiću u kojem je bio u odvojenim iskazima tvrdili da je popio samo dva piva. Iako obdukcija nikad nije napravljena, nesreća se djelomično istraživala i zaključena je tako da nije bilo dokaza o bilo kakvom ubojstvu.

“Znao sam da je moja obitelj čista”

Kako se kasnije pokazalo, više od 50 agenata i doušnika Stasija je pratilo Eigendorfa, o njemu se vodila detaljna evidencija i apsolutni nadzor svega što je radio, bio je prisluškivan, a 2010. je jedan od agenata priznao kako je dobio naređenje da ga otruje i da je u doba prometne nesreće bio u završnim pripremama za izvršenje naredbe.

Međutim, u Eigendorfovu kvartu u Brandenburgu nisu trebali dokaze da je ubijen. Freund je sa svojih 13 godina bio dovoljno star da zna ulogu parkiranih automobila ispred stana Eigendorfovih roditelja i svoje tete koja je nekoć prije izlazila s Eigendorfom; znao je što se šaputalo kad je sa Zapada došla vijest da je Lutz poginuo u automobilskoj nesreći i jako dobro je shvaćao zašto se heroja njegove ulice oplakuje u privatnosti vlastita četiri zida, a i ondje vrlo tiho.

Na kraju više nije ni bitno što je bila prava istina. Možda se čovjek stvarno napio i zabio u stablo na povratku doma i možda je agent tek neki čudak željan pažnje, ali ljudska psiha je takva da na stres takvog opsadnog stanja reagira zakopavajući se u neke svoje rovove. Čak i ako Stasijeva prijetnja nije bila stvarna i toliko opasna, reakcije ljudi su bile sasvim stvarne. Strah i paranoja su bili stvarni i istiniti, to je zapravo prava snaga totalitarnih režima, a to je Freund jako dobro osjetio dok je odrastao.

“Na kraju, nisu me mogli staviti pod pritisak jer sam znao da je moja obitelj čista”, objašnjava Freund zašto je odbio surađivati sa Stasijem.

Ovdje do izražaja dolaze tri važna faktora. Prvo, Freund je bio balavac i sa svojih 17 godina baš nikome nije predstavljao nešto posebno interesantno da bi se uopće trudili staviti poseban pritisak na njega. Drugo, Stasi je imao dovoljno doušnika oko njega u čeličani i u klubu da zna kako nije opasan. Treće, te 1987. je pad Berlinskog zida bio prilično blizu, Hladni rat je bio na kraju jer Mihail Gorbačov je već počeo s ozbiljnim reformama u SSSR-u i već su održane konferencije u Ženevi i Reykjavíku, tako da su napetosti bitno smanjene i tih godina nije bilo prave histerije. Sve to je omogućilo Freundu da bude hrabar bez ikakvih posljedica.

Međutim, postoji i četvrti faktor. Nitko nije niti pretpostavljao da će Freund postati ovoliko dobar igrač. Tada je bio momak koji je tek počeo raditi u čeličani nakon srednje škole i amater koji gura loptu za lokalni klub, tako da službi nije bio pretjerano zanimljiv jer se nije očekivalo da će Stahl Brandenburg biti odskočna daska da postane europski prvak s klubom i reprezentacijom.

A Freund je napravio upravo to.

Najgori dani u životu

Malo nakon ujedinjenja Njemačke, Freund je potpisao za Schalke 04 koji je upravo bio osvojio drugoligaško natjecanje i ušao u Bundesligu. Ondje je bio jedan od ključnih igrača u veznom redu, odmah se nametnuo kao vrijedan član prve postave i jedan od vođa svlačionice.

Gelsenkirchen je bio potpuno drugačije okruženje od Brandenburga i Savezna Republika Njemačka je bila sasvim drugačije društvo od DDR-a, ali Freundu nije bilo loše. Imao je dobru plaću, vozio je dobar auto, riješio se refleksa da gleda preko ramena i pazi što govori, a nitko mu više nije gurao lampu u oči. Igrao je nogomet i igrao ga je bolje nego ikad prije, ali svejedno je svojim rudarskim stilom nogometa i apsolutnom požrtvovnosti simbolizirao Schalke, klub koji je izašao iz rudnika. Upravo zato su ga navijači obožavali.

Problem je bio što Schalke nije bio u financijski stabilnoj situaciji i kad je došla ponuda Borussije Dortmund, koja je 1993. ponudila četiri milijuna maraka, Schalke zapravo nije imao izbora. Transfer se isplatio, Freund je nastavio dominirati u Borussiji i osvojio je dva naslova bundesligaškog prvaka, Ligu prvaka i Europsko prvenstvo 1996. u Engleskoj.

Ali s najboljim igračkim danima došli su i najgori u Freundovu životu. Schalkeovi su navijači teško podnijeli činjenicu da je jedan od ljudi koje su smatrali vođom svoje momčadi potpisao za Borussiju, došlo mu je preko 300 pisama u kojima su ga vrijeđali ili mu prijetili. Živio je na pola puta između Dortmunda i Gelsenkirchena i nije razmišljao o selidbi, ali drugi dan mu je zapaljena kutija za novine na stablu ispred kuće, a do kraja tjedna mu je netko na auto sprejom ispisao poruku da je izdajnik. Primao je toliko poziva da je prvo promijenio broj, a onda i isključio telefon. Prvo vrijeme ga je čuvala policija, a nakon što se stanje nije smirilo niti nakon mjesec dana, poslao je ženu i kćer roditeljima dok ne nađe kuću u Dortmundu blizu stadiona jer se bojao za njihovu sigurnost.

Na granici s mržnjom

Revierderby je daleko najveće nogometno rivalstvo u Njemačkoj. Drugi derbiji na svijetu obično imaju nekakvu regionalnu, političku, ekonomsku ili religijsku podlogu, ali to ovdje nije slučaj. Dva grada udaljena 30-ak kilometara, s potpuno usporedivom povijesti i pozadinom razvila su toliki stupanj antagonizma da to ponegdje prelazi u otvorenu mržnju.

Klubovi rade sve da smanje napetosti. Legendaran je susret u rujnu 1969. kad je Schalke poveo 1:0 u Dortmundu, što je izazvalo ispad navijača koji su utrčali na travnjak. Policija je pustila pse kako bi obuzdali masu, ali pas je ugrizao Schalkeova stopera Friedela Rauscha za butinu. Borussija poslala 500 maraka, što je tada bila Rauschova mjesečna plaća, i buket cvijeća za ispriku. Kad je 1974. Borussija bila u krizi i igrala Regionalnu ligu, upravo joj je Schalke posudio novac kako bi vratila dug banci. Tada je za potrebe Svjetskog prvenstva 1974. otvoren Westfalenstadion i gost na otvaranju je bio Schalke, a kad je 2001. otvarana AufSchalke Arena, čelnici kluba su pozvali Borussiju Dortmund da bude prvi suparnik na novom stadionu.

Međutim, koliko god se klubovi trudili, toliko navijači ne mogu jedni s drugima. Animozitet je toliko jak da je postao dio identiteta cijelog grada i nije vezan uz ultras skupine nego uz obične ljude.

U listopadu 2012. njemačka policija je uhitila 180 ljudi zbog masovnih nereda ispred stadiona u Dortmundu, a 18 privedenih je bilo starije od 67. U uzvratu iduće godine u Gelsenkirchenu, utakmica je prekinuta jer je Roman Weidenfeller skoro pogođen dimnom bombom, a policija je za taj događaj uhitila ženu staru 43 godine, majku dvoje djece. Revierderby je potpuno ludilo i rivalstvo koje graniči s mržnjom.

Najbolje je to osjetio Steffen Freund. Čovjek koji je odrastao u DDR-u i kojeg je sa 17 godina ispitivao Stasi naprosto nije mogao podnijeti pritisak koji je sa sobom donio transfer iz Schalkea u Borussiju Dortmund.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.