Malo što zna čovjeka udariti kao osjećaj razočaranja. Jasno, postoje razočaranja koja su posljedica nerealnih očekivanja i ona više dođu kao šamar otrežnjenja, odnosno posluže kao dobrodošlo prizemljenje i dodatna motivacija za daljnji napor. Potpuno suprotni učinak ima razočaranje koje nastupi nakon neuspjeha koji se dogodio usprkos tome što ste u ovećem vremenskom rasponu, barem po vašem uvjerenju, poduzeli sve unutar vlastitih mogućnosti kako biste ostvarili zadani cilj, ali to ipak nije bilo dostatno za uspjeh. Sav prijašnji radni elan tada mijenja gorka malodušnost i gubitak volje za novim pokušajima i stoga je užasno teško oduprijeti se porivu da jednostavno dignete ruke od svega.
Početkom mjeseca žuti tabor pogodilo je baš to, najteže razočaranje.
Titula se čekala 20 godina i sve je bilo pomno pripremljeno da u finalnoj seriji hrvatskog prvenstva Splitovi košarkaši na okruglu godišnjicu dokinu svoju trofejnu sušu. Treba priznati da tijekom protekla dva desetljeća doista nikad nisu bili napravljeni bolji preduvjeti: financijska stabilnost, kvalitetno popunjen igrački kadar, masovnija podrška navijača i prednost domaćeg terena u okršaju s ekipom koju su prethodno u sezoni pobijedili pet puta, a izgubili samo jednom.
Nije bilo dovoljno. Umjesto toliko željenog trijumfa doživljen je antiklimaks i stoga su se ubrzo javile bojazni da će Split u novu sezonu ući s bitno manjim ambicijama. Klupskoj upravi zbilja nije lako izboriti se za veću ili barem istovjetnu financijsku podršku kod gradskih vijećnika bez nečega opipljivog kao dokaza isplativosti ulaganja, a u sportu ništa nije opipljivije od osvajanja trofeja.
Angažman Slavena Rimca nije jamac za konačni uspjeh, ali je navještaj da protekli Splitov nalet nije bio samo plod jednokratnog trzaja ambicija koji je neslavno propao
Prvotne vijesti doista nisu budile optimizam: svim nositeljima igre istekli su ugovori, a Tyrell Nelson i Lewis Sullivan brzo su pronašli nove angažmane (ruski Uralmash i francuski Roanne), dok je eventualni povratak Dominika Mavre i Shannona Shortera najblaže rečeno vrlo neizvjestan. Gubitak pokera najvažnijih igrača svakako bi značio prekid kontinuiteta, a to rijetko kada ima pozitivan efekt. Međutim, ubrzo potom došla je vijest koja je bacila posve drugačiju sliku na Splitove ambicije za iduću sezonu. Dosadašnjem treneru Srđanu Subotiću istekao je ugovor (preuzeo poljski Toruń), a na njegovo mjesto doveden je mnogo renomiraniji stručnjak koji se u proteklih nekoliko sezona nalazio izvan radara domaće javnosti.
Slaven Rimac je kao trener najveću slavu dosegao 2014. senzacionalnim osvajanjem ABA lige na klupi Cibone, koju je vodio u tandemu s Juricom Golemcem. Rimac je tada demonstrirao da je sposoban ostvariti univerzalnu težnju svih hrvatskih klubova koja se uglavnom pokaže kao utopistička čežnja: osvajanje trofeja s momčadi skromnog budžeta uz istovremeno afirmiranje mladih igrača. Bio je to meteorski uspon za Rimca, koji je kasnije naplatio radom na mnogo ozbiljnijim projektima. Doduše, još uvijek se neko vrijeme morao dokazivati u skromnijim okruženjima.
Korak naprijed
Nakon što je 2017. prešao u Cedevitu, dobio je dužnost vođenja druge momčadi Vitamina koja se natjecala samo u domaćem prvenstvu, dok je u prvom sastavu bio pomoćnik slovenskom stručnjaku Juri Zdovcu. Na kraju te sezone Zdovc je napustio klub, ali ni tad se Uprava nije okrenula Rimcu kao rješenju, već je dovela razvikanog Španjolca Sita Alonsa, koji je prethodno vodio Baskoniju i Barcelonu. Međutim, španjolski strateg pokazao se kao mačak u vreći, stoga je u listopadu 2018. Rimac konačno dobio priliku voditi najjači Cedevitin sastav. Svakako je napravio bolji posao od svog prethodnika što se tiče igre momčadi, ali dogodio mu se veliki kiks u domaćem prvenstvu — Cibona je u finalu šokantno pomela Cedevitu 4:0, a samo nekoliko dana kasnije stigla je još šokantnija objava o selidbi Vitamina u Ljubljanu i fuziji s Olimpijom.
Unatoč tom podbačaju, Rimac se ipak uspio zadržati za kormilom novooformljene Cedevite Olimpije. No, nije dugo potrajalo i nakon neuvjerljivih izvedbi zamijenjen je na polovici sezone, i to svojim negdašnjim suradnikom Golemcem. Bio je to njegov posljednji samostalni angažman na klupi, budući da je sljedeće tri sezone proveo u euroligašu Bayernu kao asistent talijanskog stručnjaka Andree Trinchierija.
Nema sumnje da je participiranjem u nikad jačoj Euroligi Rimac nadogradio svoju stručnu kompetenciju, ali jasno je da protekle tri sezone nisu podigle njegov status na tržištu, inače bi nastavio karijeru u kudikamo ambicioznijem projektu od Splita. Asistentske uloge, ma koliko da uspješne bile, uvijek ostavljaju stanoviti oblak sumnje oko karakteristika potrebnih za uspješno samostalno vođenje momčadi, a prilično je neuobičajeno da se Rimac, usprkos nekoliko ozbiljnih samostalnih angažmana, dvaput vraćao u asistentske vode. Nekima naprosto više paše da nisu u prvom planu, a Rimac očigledno još uvijek traži način na koji će se najbolje ostvariti u trenerskom svijetu.
No, bez obzira na stanovite nejasnoće oko njegovih krajnjih dometa, kristalno je jasno da Rimac ne bi potpisao dvogodišnji ugovor sa Žutima da ga Uprava nije uvjerila u ozbiljnost klupskih ambicija.
Naprosto se ne nazire nikakva logika u tome da bi nakon svega što je prošao u karijeri pristao voditi momčad koja će se grčevito boriti za ostanak u ABA ligi. Dakle, za očekivati je da će na Gripe uskoro početi slijetati ozbiljni igrači s kojima će zagrebački stručnjak biti kadar napasti abaligaško doigravanje i toliko željene domaće trofeje.
Metla s kojom ih je počistio Zadar u finalu predstavljala je gorko razočaranje za Žute, ali u Splitu su šutke pobrisali prašinu sa sebe i krenuli s introspekcijom — da, dosad smo se zbilja potrudili, ali što još možemo uraditi da nastavimo rasti? Za početak, angažirati iskusnijeg trenera, jer kuća se gradi od temelja. Milan Karakaš i Srđan Subotić kao trenerski početnici bili su prethodne opcije, a od nekoga tko se tek uči zanatu doista se ne može očekivati da će staloženo odvesti ekipu do trofeja, ma koliko kvalitete u njoj bilo.
Rimac definitivno predstavlja korak naprijed, ali još je mnogo toga što Žuti mogu popraviti, a iduće što se nameće je sklapanje kadra najkasnije početkom kolovoza kako bi čitava momčad mogla zajedno proći pripreme, umjesto da nositelji kapaju netom uoči početka sezone pa da se tijekom uvodnih šest-sedam kola ABA lige igrači još uvijek navikavaju jedni na druge.
Angažman Slavena Rimca nije, dakako, jamac za konačni uspjeh, ali je sjajan navještaj da protekli Splitov nalet nije bio samo plod jednokratnog trzaja ambicija koji je neslavno propao.
