xx

Jesenas, dan nakon što je u Splitu gostovala Mađarska, prijatelj iz Slovačke koji je iskoristio odmor u postsezoni za odlazak na utakmicu imao je još jednu želju. Nije mu to bio prvi put na Poljudu, ali ranije nije stigao posjetiti Park mladeži, što je posebno čudno ako uzmemo u obzir da je igralište Radničkog nogometnog kluba Split udaljeno svega kakvih pola kilometra od poljudskog stadiona. Za klub je čuo ovim ustaljenim, ‘romantičarskim’ kanalima: priča o tradicionalnom ‘drugom’ klubu u gradu u kojem za širu nogometnu javnost — a bogme i užu — postoji samo jedan zaintrigirala ga je dovoljno da s vremena na vrijeme uprati tu njihovu priču.

Međutim, njegovo je praćenje RNK-ove sadašnjosti bilo tek povremeno i osim vijesti da je klub upao u određene financijske poteškoće nije znao kakva je baš točno njegova aktualna situacija. A onda smo se, po nepodnošljivo sparnom jutru iako je u pitanju bila već sredina listopada, dovukli do stadiona. Praktički ništa nisam trebao ni reći, jer Adam je sve mogao sve zaključiti iz samog vizualnog dojma.

Doduše, na umjetnoj travi pomoćnog terena utakmicu su igrali Splitovi poletarci, uz nekolicinu roditelja poredanih iza ograde, a u kafiću kod glavnog ulaza u klupske prostorije — naravno, zaključanog — dvojica su penzionera čitala Slobodnu. Konobarica nam je, pomalo iznenađeno, kazala kako nema nikog da nam sada otvori stadion i pokaže tribine, pa smo se morali snalaziti tako što ćemo ući kroz građevinsku ogradu gradilišta iza istočne tribine.

Sve oko tog stadiona, pa i tužna, napuštena kiosk-kućica s optimistično nakrivljenim natpisom Fan Shop, koja je djelovala kao ironični spomenik propasti bivšeg prvoligaša, pričalo je priču bez da itko od nas treba išta i kazati. Dvije i pol godine nakon što je šačica Crvenih đavola na oproštajnoj prvoligaškoj utakmici protiv Slaven Belupa na toj istoj istočnoj tribini podignula optimističnu, ali i potpuno krivo složenu poruku “We will back”, na tom stadionu stoji sve. Toliko da vjerojatno nema osobite razlike u dojmu ni u ovom pandemijskom vremenu.

Da bi se RNK ikad vratio uspjesima potrebna je puno veća promjena od vlasničke, ona u kolektivnoj svijesti. Tek ako se to ikad dogodi, klub će moći ustati iz blata

Razlog zbog čega je sama slika stanja Parka mladeži indikativna krije se u njegovoj poveznici sa okolinom, koja reflektira čitavu klupsku povijest. Taj mali, atletski stadion, nadograđen za potrebe Mediteranskih igara smjestio se u ‘najradničkijem’ dijelu grada, s visokim dizalicama brodogradilišta koje se izdižu iznad sjevernog gola, i malim radničkim kućicama, naslonjenim na njegov jugoistočni dio, u kojima su odrasle generacije škverana, a samim tim i splitovaca. Rijetko koji stadion ne samo u Hrvatskoj, već i šire, djeluje tako dobro uklopljen u svoju sredinu. Isto tako, te dodatne dvije tribine koje su podignute ulaskom Slavena Žužula u klub sada same po sebi ispisuju još jedno poglavlje turbulentne klupske povijesti.

Koje bi, vrlo izgledno, moglo biti i posljednje.

‘Radnički’ karakter

Splitova povijest, naravno, nije započela onog dana kad ga je Slaven Žužul s bratom Jozom odlučio uzeti pod svoje i iskoristiti za bildanje svog renomea u gradu, ali i potencijalni profit kroz brojne nekretnine u klupskom vlasništvu. Taj tužni slijed događaja je i ilustracija kako se nogomet i njegova tradicija danas prekrajaju u trenutku i kako netko za šaku novca može stoljeće nogometa prekrojiti na svoju sliku i priliku. A kakva je ona u Žužulovom slučaju najbolje govori i to kako je RNK viđen kod prosječnog građanina Splita. Omražen, kvaran, ismijan i na kraju odbačen puno prije nego što je DORH odlučio ‘gazdi’ stati na rep.

Problem je u tome što Žužul takav može i ne mora biti, ali klub to sigurno nije. Reducirati RNK na njega bilo bi isto kao i reducirati Hajduk na Nadana Vidoševića, Igora Štimca ili Branka Grgića, a ne na gotovo 110 godina uspona i padova, slavlja i tuge.

Svesti RNK na lik i djelo imotskog tajkuna značilo bi svesti klub na priču o “rekordnom” transferu Marka Roga u Dinamo, s izdašnim uplaćenim sredstvima za koje nikada nećemo sa sigurnošću znati reći gdje su točno završila. Ili o tome da su Žužuli, zbog svog opterećenja egom, tu povijesno turbulentnu, ali svejedno postojanu i jedinstvenu kohabitaciju dvaju navijačkih tijela u gradu sveli na pokazivanje mišića hajdukovcima, nabijajući cijene ulaznica za južnu, gostujuću tribinu. Tako Žužul nije (samo) namjeravao odvratiti daleko brojniju ‘gostujuću’ publiku od podrške, već je, još važnije, hranio iluziju koju je jasno verbalizirao koristeći novinarske ‘bardove’: da je RNK zapravo on i ono što on želi vidjeti, a ne ono što klub zapravo jest.

Ne dajte da vas zavaraju oni klupski kalendari iz zlatnog doba koji su sugerirali ‘radnički’ karakter kluba, sa slikama igrača odjevenih u škverska i ina odijela. Za Žužule je RNK počeo s njima, a to je u praksi značilo da im je za održavanje te fiks-ideje Zdravko Mamić bio važniji od Ante Blaževića, Luke Kaliterne, Frane Matošića, Tomislava Ivića ili Špace Poklepovića, za koje mnogi sada zaboravljaju da su utkali dio sebe u taj klub, baš kao što su to napravili i s Hajdukom. Zato su te nadograđene tribine punili malobrojni mimo šačice entuzijasta i rodbine, čak i onda kada su stvari iz rezultatske perspektive djelovale obećavajuće.

Omča oko vrata

Ali sva ta žužulovska igra s poimanjem svog statusa i uzdizanjem istog iznad kluba na kraju krajeva i jest simbol raslojavanja društva. Radnički nogometni klub Split pod njima je zaista i postao ‘radnički’ po današnjoj mjeri, a ne po mjeri lika Ferate iz Velog mista, nepokolebljivog škveranina koji je gajio rivalstvo s Hajdukom, ali mu je i uskakao u pomoć kada svi oni veliki hajdukovci nisu imali muda. Radnici su oni koje su propasti Žužulovih firmi ostavile na prosječakom štapu — bilo da se radilo o radnicima na izgradnji cesta, bilo o samim igračima koji su čekali ishode arbitraža da bi uopće dobili mogućnost primanja naknade za svoj rad u nekom drugom klubu, jer u RNK-u već to mjesecima nisu dobivali. Pobunjeni su bili tretirani kao izdajnici, baš kao što su sada ‘Ferate’ viđeni kao ‘komunjare’, a ne kao oni koji su gradili gradsku (ne samo) nogometnu tradiciju.

Žužuli su postali nositelji ključeva povijesti, pa nije ni čudo da je ona s vremenom iskrivljena do neprepoznatljivosti. A kada takvi kroje povijest, vrteći je oko sebe, onda ona uglavnom brzo dođe do svog kraja. I pritom će ‘gazde’ biti toliko besramni da će, nakon što su klubu uzeli obraz i tradiciju, pokušati uzeti čak i ono što su mu ‘dali’, uvrijeđeni što nije prepoznat njihov velebni plan. To da Slaven Žužul sada na sudu od kluba koji je uništio potražuje 60,7 milijuna kuna s kamatama samo je realnost u kojoj živimo, realnost u kojoj ne postoji sram ako je novac u pitanju.

On će vjerojatno prije ili poslije uskrsnuti sa svojim revizionizmom, pričajući o tome kako ga se ograničilo u stvaranju velebnog projekta, baš kao što silni propali poduzetnici u retrospektivi predstavljaju svoje neostvarene projekte. No, ovakav RNK Split, koji s mladom i uglavnom potpuno anonimnom momčadi tavori u trećeligaškom društvu s omčom stečaja i FIFA-inih suspenzija zbog neplaćenih dugova oko vrata, puno je bliži svom izvornom identitetu nego u ‘zlatnim’ Žužulovim danima.

Ljudi poput njega su i od čitavog grada s vremenom napravili tranzicijskog monstruma, brišući dobar dio njegova identiteta kako bi izvukli korist za sebe. U takvom je okruženju jedva i Hajduk preživio, a kamoli RNK Split — da bi se on ikad vratio uspjesima potrebna je puno veća promjena od vlasničke, ona u kolektivnoj svijesti. Tek ako se to ikad dogodi, klub će moći ustati iz blata i nastaviti ispisivati svoju nogometnu povijest ispod škverskih dizalica.

A dotad će putnike-namjernike dočekivati zaključana vrata i napušteni stadion koji čeka nekog novog ‘gazdu’ da ga backa u novu iluziju.