Trebala je to biti obična, pijana i razuzdana večer. Zana, djevojka albanskog porijekla koja živi u Milanu, svoj je 23. rođendan odlučila proslaviti s dvjema prijateljicama u noćnom klubu Sio Cafe u kojem je te večeri nastupao Jairo Chargas, među brazilskom zajednicom u Milanu popularni glazbenik. Bio je ponedjeljak i u Sio Cafe otišla je na poziv jednog poznanika iz Brazila; on je večer provodio s petero svojih prijatelja i jednom djevojkom, odreda Brazilcima, a među kojima je bio i Robson de Souza, svima poznatiji kao Robinho, dok je djevojka bila nogometaševa supruga Vivian.
Kako je bilo dogovoreno SMS-om, Zana i prijateljice smjele su prići stolu tek onda kad se Vivian zaputi kući, a koja je valjda i sama morala znati, barem duboko u sebi, koliko je njezin muž nestašan, pa i neodgovoran, ili koliko mu je možda potrebno slobode. Zana i Robinho upoznali su se dvije godine ranije; oba puta vidjeli su se u noćnom izlasku i oba je puta taj on očijukao s njoj — tom drugom prilikom razuzdano su plesali na jednom partyju kad joj je pokušao lizati grudi. Nije joj to zasmetalo, kaže.
Kako to često i biva s mužjacima, kad su djevojke konačno sjele za stol, odmah su ih stali nuditi pićem i jedino je Zana bila raspoložena; jedna prijateljica nije pila jer je bila trudna, dok je druga vozila. Njih dvije otišle su oko pola dva ujutro, a Zana je nastavila piti i zabavljati se. U jednom trenutku, dok je sad već plesala s momcima, počela je gubiti dah i počelo joj se vrtjeti; uspjela je nekako izići van, na zrak, a za njom je pohitao i jedan od Brazilaca koji ju je, kako sama kaže, pokušavao poljubiti.
Tren kasnije, našla se u Chargasovoj garderobi, neko kraće vrijeme bila je sama, kad se opet pojavio Brazilac, opet je pokušavajući poljubiti. U garderobu je zatim ušao i Robinho, pa su je, koliko je sjećanje služi, “stali iskorištavati”; prvo jedan, pa drugi, stali su joj gurati svoja spolovila u usta, a ubrzo su se u garderobu sjatili i ostali ‘prijatelji’.
Status i okolina omogućili da ne snosi neke osobito ozbiljne posljedice za svoja djela. Vjerojatno neće ni sad
U tom trenutku pada mrak. Mrak, pa slika. Mrak, pa slika. Fleševi. Nije mogla stajati ni pričati.
Oprilike ovako je tekla večer prema Zaninu iskazu, a koju smo tako nazvali samo za potrebe ovog teksta. Prema presudi suda u Milanu, iz studenog 2017., Robinho i njegov prijatelj Ricardo Falco, kao i preostala četvorica — za vrijeme istrage otišli su u Brazil i sudi im se u odvojenom procesu — u ranojutaranjim satima 22. siječnja 2013. seksualno su zlostavljali i grupno silovali Zanu, pritom je i verbalno ponižavali i naslađivali se.
“Izvučeno iz konteksta”
Naravno, presuda od devet godina zatvora za Robinha i Falca — odšteta, pak, iznosi 60.000 eura — ne može se temeljiti samo na njenom iskazu, već je ključni dokazni materijal bio onaj koji je policija prikupila prisluškivanjem telefonskih razgovora između optuženika, ali i postavljanjem ‘bube’ u Robinhov automobil. Transkripti razgovora iz presude su prije nekoliko dana objavljeni u medijima, a sud u Milanu priča o njima kao naprosto “samooptužujućima”. Iz njih se poprilično jasno razaznaje da je djevojka bila mrtva pijana, a tko zna što je još konzumirala, pa tako u jednom razgovoru Robinha i Falca potonji kaže da “nije mogla ništa, nije mogla ni stajati, bila je totalno izvan sebe”.
Kad je Chargas upozorio Robinha da se vodi istraga protiv njega, on je rekao: “Smijem se jer me nije briga, djevojka je bila potpuno pijana, ni ne sjeća se što se dogodilo.”
Iz transkripata je jasno da je Robinho imao oralni seks s djevojkom, najmanje trojica prijatelja spolno su općili s njom, a u još jednom razgovoru Falco kaže Robinhu da ih “spašava” to što u garderobi nije bilo kamera. Također, dok je s trećom osobom pričao o toj večeri, Chargas je u jednom trenu konstatirao da se to “naziva silovanje”. Cijela je priča podigla veliku prašinu u Brazilu, a Robinho je, odmah po objavljivanju tek dijelova razgovora, okružen vojskom odvjetnika dao nekoliko intervjua u kojima je pojašnjavao da je djevojka pristala na oralni seks, rekavši da mu je jedino žao što je izigrao povjerenje svoje supruge, pa i da je danas bolja osoba. Zamjerio je potom medijima da su dijelove razgovora izvukli iz konteksta te usporedio njihove napade na sebe s onima kakve doživljava i brazilski predsjednik Jair Bolsonaro.
Na prvi pogled, stvari izgledaju ružno za Robinha. Na drugi, njegova je budućnost malo, ili možda puno svjetlija.
Uostalom, ta se večer odigrala prije sad već više od sedam i pol godina, a Robinho je i dalje nastavio uživati u bogatim ugovorima, smucajući se nakon Milana ponajviše po Brazilu i Turskoj, a bio je skoknuo i do Kine. Zatvor je izbjegao jer je podnio žalbu — talijanski zakon u ovakvim procesima omogućava dvije — ali čak i da obje budu odbijene, Brazil ne izručuje vlastite državljane, osim u iznimno rijetkim slučajevima.
Pojednostavljeno rečeno, Robinho vrlo vjerojatno neće nikad završiti iza rešetaka.
Vjesnik nove ere
Kad god bi u karijeri imao problema s formom, minutažom ili čime već, Robinho bi se vraćao u Brazil; najčešće u svoj Santos, klub iz kojega se sad već davne 2005. otisnuo u Real Madrid, dobivši ondje desetku te kotirajući tada otprilike kao i Neymar kad je stigao u Barcelonu. Doduše, danas mu je 36 na leđima pa ne traži toliko ni formu ni minutažu koliko miran kraj karijere, u ligi u kojoj se “protiv slabijih ekipa katkad ni ne oznojite”, kako je jednom rekao.
Klub mu je, međutim, tek koji dan nakon potpisa otkazao suradnju baš zbog sudskog procesa; nije to bilo iz neke moralne obveze jer njegov je dolazak Santos spektakularno objavio baš na nacionalni Dan borbe protiv nasilja nad ženama, u zemlji u kojoj inače postoji svojevrsna, takoreći, kultura (grupnog) silovanja, te u kojoj veliki broj slučajeva ni ne izlazi na površinu, pa u tom svjetlu treba promatrati činjenicu da se Robinho vrlo vjerojatno ni ne osjeća krivim. Pritisak su zapravo izvršili sponzori.
Bilo kako bilo, relativno je to mala cijena koju plaća čovjek koji je, barem prema prvoj presudi, silovatelj. S druge strane, ako pogledate njegovu karijeru, Robinho nikad nije niti naučio snositi posljedice; nikad se nije naučio odgovornosti i navikao je raditi više-manje što god poželi, a onda i imati što god poželi.
“Uvijek se zafrkavao na treningu, radio razne trikove i slično”, rekao je jednom Shay Given, suigrač iz Manchester Cityja. “Jednostavno, nije se doimao kao da ga sve to previše dira”, dodao je, referirajući se zapravo na njegovu razinu profesionalizma. Robinho nikad nije bio arogantan, napuhan ili frustriran tip, već je bio, tako, ležerni i zaigrani dječak koji se jednostavno nije htio toliko posvetiti karijeri. Kao što je malo finije rekao Given — tipa je bolio đon; nekad bi se pojavio na utakmici, nekad ne bi.
Lista njegovih nepodopština je podulja. U Madridu je od vlastitog podruma napravio mali noćni klub, a tadašnji sportski direktor Predrag Mijatović spominjao ga je u kontekstu onoga da su pojedini igrači dolazili na trening bazdeći po alkoholu. Klub ga se uglavnom zato riješio, ali Robinho i nije platio neku cijenu, već je prvog dana rujna 2008., sa 160.000 funti tjedno, postao najbolje plaćeni igrač Premier lige; istog dana klub je preuzeo šeik Mansour i Robinho je zapravo bio svojevrsni poklon navijačima, a onda i vjesnik nove, zlatne ere klupske povijesti.
Uvijek je tu netko za njih
Dobrim dijelom i zato, tadašnji trener Mark Hughes, ostatak starog poretka, nije mu mogao ništa. Tip je jednom samo nestao s priprema i otišao tjedan dana partijati u Brazil, a Hughes je mogao samo blenuti; kad je uveden kodeks odijevanja — na gostovanjima klupsko odijelo — bio je jedini koji mu se nije htio podvrgnuti, često se praveći da zbog jezične barijere nije razumio što valja odjenuti; često je markirao i satove engleskog koje je klub plaćao, a događalo se i da markira treninge.
Kakav je posljedice snosio? U klub se puštala informacija da ga se kažnjava, ali to se zapravo uopće nije događalo. Odzvonilo mu je kad je došao Roberto Mancini, zapravo još jedan šeikov ‘igrač’, kod kojeg mu se nije dalo igrati obranu i kojemu je rekao da bi drugi trebali trčati za njega. Vidimo da se kasnije dobro zabavljao i u Milanu…
Robinho je živio neki svoj život, dobro se zabavljao i nije ga bilo pretjerano briga, pa taj nonkonformizam u nama budi čak i jednu dozu poštovanja; pobogu, zašto bi netko morao biti toliko posvećen, zašto bi se trebao predati tom jednoumlju? Uostalom, znate i sami da mediji vole i njeguju hiperbolu; nije da je tip lokao svaki dan, veća je istina da je tu i tamo zaružio.
Problem je u tome što su mu status i okolina omogućili da ne snosi neke osobito ozbiljne posljedice za svoja djela. Vjerojatno neće ni sad.
Takvo što možda i ne treba čuditi jer, na koncu, nogomet nije u stanju odgajati ljude, već posljedično odgaja, moramo to tako reći — uglavnom idiote, neodgovorne dječake zarobljene u tijelu odraslih ljudi. Uvijek je tu netko drugi za njih — ili oni često bolesni roditelji, ili agenti, ili PR stručnjaci, ili, ako zatreba, odvjetnici. I da stvar bude gora, onda kad ti, u suštini sitni i ne toliko bitni prijestupi prerastu u nešto veće — bilo da se radi o utaji poreza, sudjelovanju u izvlačenju novca iz matičnog kluba ili o tome da je veliki igrač ujedno bijedni silovatelj i kukavica — čak ni onda nije za očekivati da će snositi prave posljedice poput drugih, običnih ljudi.
