Vjerujem da svi znamo makar jednog lunatika koji će trčati za gotovo svakom lopticom. Bilo da se radi o prvom ili zadnjem poenu, bilo da se radi o poenu koji je naizgled nemoguće spasiti, postoje ti likovi koji će se naprosto bacati za svakom lopticom. Dapače, što su u težoj stiuaciji, to bolje. Tek se u tim trenucima osjećaju potpuno živima. Tek tada u njima prorade inat i prkos, užive se u ulogu heroja ili viteza, pa i egzibicionista, a vjerojatno se tu radi i o instinktu za preživljavanje. U trenucima zanosa ili divljenja netko bi takve igrače mogao nazvati budalama, ali ima i onih koji će im prišiti etiketu dosadnih; OK, neka im je, iako bih rekao da se radi o sitnim dušama koje nikad neće shvatiti u čemu je zapravo kvaka…
Poznajem najmanje dvojicu takvih budalaša. Obojica su brzi poput vjetra, pa i natprosječno inteligentni tenisači; obojica čitaju i anticipiraju igru kao rijetko tko drugi. Jedan od te dvojice javnosti je ipak malo poznatiji, pa ćemo se samo njime baviti. Radi se o čovjeku koji je jednom prilikom imao pet meč lopti protiv Andyja Murrayja, po svoj prilici još jednog budalaša koji se bacao na glavu, zbog čega je na kraju morao ugraditi umjetni kuk. Neki od njih jednostavno si ne mogu pomoći. Neki od njih jednostavno jesu budale.
Vratimo se mi ipak na tih pet meč lopti; bilo je to u Shenzhenu, u Kini, tamo negdje u rujnu 2014., u samom finalu turnira. Tommy Robredo, čovjek o kojem pričamo, tog je dana propustio svih pet meč lopti; nažalost, ne mogu vam točno reći je li to bio choke, samo znamo da je Tommy pukao u trećem setu koji je izgubio sa 6-1…
Otprilike mjesec dana kasnije, taj isti Robredo opet je imao pet meč lopti. Opet protiv Murrayja i opet u samom finalu turnira, samo što je ovog put iza sebe imao i publiku; bilo je to u Valenciji. I opet je nesretni Tommy svih pet propustio, iako se, valja to naglasiti, nije stisnuo u tim uvijek teškim trenucima…
“Čini se da su fizikalije, ne samo u tenisu već općenito u sportu, postale bitnije nego ikad. U početku moje karijere taktika je imala veću ulogu u mečevima”
“Bio je to najokrutniji meč u mojoj karijeri, ali istovremeno i jedan od mečeva koji mi nosi najljepša sjećanja”, rekao je nedavno Robredo koji je po koncu meča — trajao je tri sata i 20 minuta i završilo je 6-3, 6-7, 6-7 — očajnički, ali i prijateljski Murrayju na mreži pokazao dva srednjaka. “Nekoliko sam puta gledao taj meč i uvijek se naježim. Obojica smo igrali nevjerojatno, kao što su to u finalu Australian Opena iz 2012. učinili Đoković i Nadal. (…) Poslije smo u njegovu privatnom avionu zajedno letjeli na Masters u Parizu: on je pio šampanjac i slavio, a ja sam sjedio iza i pio vodu.”
Istini za volju, čak i da je iskoristio bar jednu od tih 10 meč lopti, to i ne bi bilo posebno bitno, osim za njega samog i nekolicinu ‘njegovih’ ljudi. U pomalo izvrnutom sustavu vrijednosti koji uporno guramo i mi mediji, Robredo baš i nije nešto posebno uspješan tenisač, pa bi se netko možda mogao zapitati i koju vražju mater itko išta piše o tom liku. Liku koji je živa dosada i nikad nije osvojio ništa. Liku koji nije upisao ni pišljivo polufinale Grand Slama.
Kurvinski i mučki
Realno, stvarno je mogao osvojiti još jednu 250-icu ili 500-icu i ne bi se apsolutno ništa promijenilo. Mjerilo uspjeha danas očito predstavljaju Novak Đoković, Roger Federer i Rafael Nadal, čija dominacija očito ima i neke negativne posljedice na tenis, za što oni sami, naravno, nisu krivi.
S druge strane, svjedoci smo toga i da velik komad medijskog prostora — dakako, u obliku, nazovimo to tako, fast food sadržaja — dobiva jedan redikul kakav je Nick Kyrgios. Supertalentirani dečko s atraktivnim udarcima koji de facto na račun tog svog talenta živi bolje nego ministar i zato je valjda “bog”, “kralj” i “legenda”… To što sa svojih uskoro 27 godina nije u stanju pogledati se u ogledalo, priznati si da je ispao pička i sam sve zasrao, to i nije toliko bitno; to što lik u sportu u kojemu je utjecaj vanjskih faktora na rezultat minoran manje-više stalno u slučaju poraza proklinje suce, gledatelje ili zvijezde, nije ni to bitno. Naravno, u takvom poretku stvari nema mjesta za likove poput Robreda, budaletinu koja se baca za svakom lopticom i koja navodno igra dosadni, bezsadržajni, a onda zasigurno i pomalo kurvinski i mučki tenis.
“Čini se da su fizikalije, ne samo u tenisu već općenito u sportu, postale bitnije nego ikad”, napisao je prije dvije godine. “U početku moje karijere taktika je imala veću ulogu u mečevima. Sada kad gledam meč ili igram više nije tako. Možeš pokušati izgraditi poen, ali suparnik će samo odjednom udariti winner po paraleli. Igrači su više nego ikad fokusirani na teretanu.” Robredo nikad nije imao taj jedan udarac — nije to bio ni njegov jednoručni bekend — pa vjerojatno priča i iz te perspektive, a ne samo iz perspektive igrača koji je karijeru započeo još 1998.
Fascinantno je to da je u juniorskoj fazi izgubio gotovo godinu dana zbog ozljede, ali je svejedno prilično brzo došao u vrh svjetskog tenisa; početkom 2001. ušao je u top 100, a dvije i pol godine kasnije u top 20. U to je vrijeme prvi puta zasjao na Grand Slamu, kad je na Roland Garrosu stigao do četvrtfinala, svojeg prvog od pet na ovom turniru te ukupno sedam na Grand Slamovima.
Tada je u trećem kolu prvi put u svojoj karijeri preokrenuo 0-2 u setovima — učinio je to sedam puta u karijeri, samo četvorica aktivnih igrača su više — i to protiv prvog igrača na svijetu, Lleytona Hewitta. U četvrtfinalu je ispao od Alberta Coste, i to sada nakon što je on sam imao 2-0 u setovima; bio je to prvi i jedini put da je propustio takvo vodstvo, što i nije čudno s obzirom na to da je čovjek samo pet puta gubio u mečevima koji su otišli u pet setova te u toj rubrici ima jedan od najboljih omjera svih vremena (17-5).
Nije poanta u 20 Grand Slamova
Ako čitate ovaj tekst, onda ste možda već negdje ubrali onaj podatak i da je jedini u Open Eri u trima uzastopnim mečevima na Grand Slamu preokretao 0-2 u setovima; na Roland Garrosu 2013. njegove žrtve nisu bili neki pikzibneri, već između ostalih i Gaël Monfils i Nicolas Almagro. Bio je Robredo neko vrijeme i peti na svijetu, ubrao je i jedan Masters, igrao završni Masters…
Posljednjih četiri do pet godina, nakon posljednje ozljede, počeo se smucati po Challengerima, kad si je kao cilj postavio povratak u top 100; iako je uspio uzeti tri naslova, u prvih 100 se nije vratio. Društveni pritisak i norme šaputali su mu da je najbolje da se ostavi tenisa, da zašto se čovjek bruka i slično, ali Robredo je uvijek bio prkosan i inatljiv; uvijek je trčao i za onom lopticom za kojom ne bi baš svi trčali. Božemoj, bio je brz poput vjetra, ali i pametan, a ne dosadan; činjenica da nije mogao samo tako jednim udarcem razriješiti poen jednostavno ga je natjerala da razmišlja. Pa, iako u tom segmentu zasigurno nije nazadovao, godine su ipak učinile svoje.
Vidjelo se to i u ponedjeljak, makar ne na njegovom mladolikom licu, kad se ovaj uskoro 40-godišnjak u svojoj Barceloni, gdje je teniski stasao, zauvijek rastao s tenisom. Čak su mu nekoliko puta pomalo sramežljivo skandirali, kao da su ipak shvatili u čemu je kvaka: “Tommy…Tommy…”
“Dao sam sve od sebe, to je jedna od stvari s kojima sam jako zadovoljan”, rekao je nedavno nešto što je komotno mogao ponoviti i u ponedjeljak.
Jer, vidite, nije poanta u tome da osvojite 20 Grand Slamova; poanta je da na kraju karijere, kakva god ona bila — a ova je, bogami, bila i više nego pristojna — možete zvučati ovako, pomalo i samozadovoljno. Kao da ste se stvarno bacali za svakom lopticom.
