Rocky s Rujevice

Josip Drmić Rijekin je ovosezonski heroj

Zadnja izmjena: 1. rujna 2021.

Josip Drmić nije u nedjelju prvi put bio na Poljudu, to nikako. Nije mu prvi put bio ni kada je tamo još na Praznik rada s Rijekom stigao u Split. I onda je, baš kao i sada u nedjelju, zabio Hajduku, ali ovaj put je to bio to gol kojim je na kraju potvrdio veliku i bitnu Rijekinu pobjedu u Jadranskom derbiju. Napravio je to rutinerski, kako i priliči takvoj klasi; Prince Ampem je odradio nešto valjda najbliže slalomu što u nogometu možete napraviti, a onda je produžio loptu njemu. Ovaj je uredno ispratio kontru, ‘zavrtio’ Stefana Simića u mjestu jednom nogom, a onda drugom opalio u suprotni kut. Slavlja nije bilo, samo mirni hod i nekakva osobna gestikulacija.

Drmić je na Poljudu bio nebrojeno puta prije toga; u vijestima o prelascima igrača često se koristi sintagma da je netko “postao član” novog kluba, ali Drmić je na Poljud dolazio doslovno kao formalni Hajdukov član, a ne igrač, nakon što je još tamo 2014. zajedno s Ivanom Perišićem, Edinom Džekom i Senijadom Ibričićem uplatio članarinu i izvadio člansku iskaznicu.

“Još sam od malena počeo pratiti Hajduk”, izjavio je tom prigodom Drmić. “Dolazio sam na Poljud gledati svoje Bijele. Kao što je moj otac mene naučio voljeti Hajduk, tako ću i ja svoju djecu…”

Bilo je to samo par mjeseci nakon što je Drmić s dva pogotka ispratio i Hrvatsku iz St. Gallena, u prijateljskoj utakmici uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu. I tu je Drmić nosio ‘krivi’ dres i zabijao ‘krivoj’ ekipi; kao švicarski reprezentativac, a ne hrvatski: “Što da vam kažem, drago mi je da mi je dijete dalo dva gola”, govorio je tada njegov otac Milko, podsjećajući i na to da je Josip već jednom zabio i mladoj hrvatskoj reprezentaciji. “A krivo mi je krivo mi je što nije igrao za Hrvatsku. Ne znam tko je pogriješio, zbog čega Josip nije u dresu Hrvatske. Mi smo čekali i čekali, ali nismo dočekali poziv”, dodao je.

“Neki ljudi ne mogu razumjeti kako napadač koji je igrao u vrhunskim klubovima može promašiti zicer, ali svatko tko je igrao nogomet zna da se takve stvari događaju”

Nemira se zove mjesto, odnosno više priopjena četvrt grada Omiša, u kojem su Drmići davnih dana podigli kuću, još tamo kad je Josip tek proslavljao svoj drugi rođendan. Stari Milko — Mikle, kako ga zovu — i sam je bio nogometaš koji se 1987. iz rodnog Travnika otisnuo u Švicarsku. Zaposlio se tada i u tvornici lampi, a prvu pravu ušteđevinu odlučio je potrošiti na gradnju kuće kod Omiša, gdje je još davnih dana dolazio na pripreme s klubom. Kada je počeo rat, dvojbe oko stalnog povratka nije bilo, Drmići su odlučili da će im život biti na potezu Zürich-Nemira, s bazrom u Freienbachu, gradiću na obali Ciriškog jezera.

Ondje je odrastao Josip, ali i Roger Federer i Martina Hingis, kao i još nekolicina poznatih švicarskih sportaša koju zovu “jezerskom djecom”. No, za razliku od njih i njihovih bogatih obitelji, Drmići su bili doseljenici i radnici koji su morali krvavo zarađivati svaki franak na svom putu.

Preko svih zapreka

“Kao dječak sam gledao sve filmove o Rockyju, njegova marljivost i njegova borbenost su mi tada jako imponirali”, pričao je Drmić Sport Bildu uoči nastupa na njegovom drugom Svjetskom prvenstvu sa Švicarskom, u Rusiji 2018. “Njegov karakter me prati kroz cijeli moj život”.

Motivacije mu je nasušno trebalo. Ne možda toliko kao kada je u FC Zürichu trpao kao na traci pa zaslužio transfer u 1. FC Nürnberg, s kojim je ispao iz Bundeslige iako su od njega, s postignutih 17 ligaških golova, na listi strijelaca te 2014. bolji bili samo Robert Lewandowski i Mario Mandžukić. Činilo se da je spreman za najviše ciljeve. Nije bio.

Preko Bayera iz Leverkusena stigao je u Borussiju Mönchengladbach, u kojoj je zabio samo jednom u 19 utakmica prije nego što su ga poslali na posudbu u HSV, gdje ga je pogodila prva teška ozljeda hrskavice na koljenu, zbog koje je pauzirao gotovo godinu dana. Uskoro će uslijediti i druga, zbog koje je na povratku u Mönchengladbach 2018. odigrao svega pet utakmica.

Bili su to trenuci u kojima se svaki sportaš zapita o smislu takvih mučenja, pogotovo jer je bilo sigurno da se radi o veoma talentiranom napadaču, i to u bundesligaškim okvirima. To je potvrđivao i golovima za Švicarsku na svjetskim prvenstvima, koji su mu bili zalog za nastaviti dalje. Hvalili su njega i njegovu odlučnost i reprezentativni suigrači poput Harisa Seferovića, koji je bio čvrstog stava kako bi “mnogi odustali nakon tako teških problema” ili samog tadašnjeg izbornika Vladimira Petkovića, koji mu je 2018. bez obzira na sve osigurao mjesto na avionu za Rusiju.

Ali ničega od toga ne bi bilo da on sam nije vjerovao da ipak može preći preko svih zapreka.

Čak je stoga i iz vanjske perspektive bila jasna logika riječke struke da iskoristi to što je Drmić pao u drugi plan i u Norwichu, pogotovo nakon što je uslijed ispadanja iz Premier lige prebačen među rezerve. No, u Drmiću Riječani nisu samo vidjeli sjajno, a cijenom prihvatljivo pojačanje za napadački dio momčadi, već su znali da je u pitanju specifičan profil lidera u svlačionici.

Nije tu temeljna varijabla samo u njegovu iskustvu kojeg, problemima i preprekama usprkos, ima pregršt od Bundeslige do Premier lige i nastupa na svjetskim prvenstvima, već je njegov pristup zaista dobrim dijelom izgrađen na onoj krilatici koja stoji na Armadinim transparentima; o tome da je često bio “sam protiv svih” ili, bolje rečeno, svega.

Uvijek se vraćao

Anegdota sa samog početka ove sezone najbolje govori o njegovu karakteru. Nakon što je tijekom proljeća tek polagano lovio formu i prilagođavao se momčadi, Drmić je ove godine krenuo udarno, zabivši već šest golova u ukupno devet utakmica. Protiv Istre u drugom kolu postigao je oba Rijekina pogotka, ali ne prije nego što je u prvom poluvremenu zaista promašio nekoliko vrlo dobrih prigoda. Njegov komentar nakon utakmice pretvorio se u nesvakidašnju pouku.

“Znam da neki ljudi ne mogu razumjeti kako neki napadač koji je igrao u vrhunskim klubovima može promašiti zicer, ali svatko tko je igrao nogomet zna da se takve stvari događaju i da je sve to dio posla”, komentirao je za Index. “Iskreno, nakon niza tih promašaja protiv Istre pao sam u neku apatiju, priznajem da nisam bio najbolje. U svlačionicu sam na poluvremenu ušao s puno negativnih misli i želio sam sve oko sebe porazbijati. Međutim, ekipa i trener su mi dali podršku, bili su uz mene, rekli su mi da dignem glavu gore i da vjerujem. Kako u sebe, tako i u momčad. Poslušao sam ih, ušao sam u nastavak pun entuzijazma i na kraju je sve došlo na svoje”.

Takvo ogoljavanje samog sebe ne dobivamo često iz profesionalnih krugova, ali Drmićeva je pozicija uvijek bila specifična, dosta slična nekakvoj općoj perspektivi Rijeke kao ekipe kojoj vječno predviđaju nekakav raspad, ali se ona svaki put jako dobro snađe na svojim ‘novim’ počecima. Na dosta sličan način se tako u ovoj Drmićevoj anegdoti krije slikovit prikaz čitave njegove dosadašnje karijere; svih njegovih uspona i padova, odbacivanja i naknadnog prihvaćanja.

Od borbe za dobivanje švicarskog državljanstva, u kojoj su ga Švicarci dvaput ‘rušili’ unatoč tome što je rođen u Švicarskoj, samo da bi im onda naknadno ‘vraćao’ vrijednim golovima na najvišoj sceni i komentarima kako svejedno “zna odakle potječe i kamo pripada”, pa do apatija uslijed silnih ozljeda, nakon kojih se na kraju uvijek vraćao.

Zasad rijetko gdje ovako dobro i efikasno kao u Rijeci, u kojoj je već toliko udomaćen da kao rival može doći i na ‘svoj’ Poljud i hladnokrvno, majstorski zabijati za pobjedu klubu čiji je (bio) član i kojeg je “naučio voljeti”.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.