Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rođenje Kupa prvaka

Kako je nastalo najvažnije klupsko natjecanje u Europi

Zadnja izmjena: 2. lipnja 2017.

Sve je počelo s jednim novinskim naslovom.

Londonski željeznički kolodvor Victoria nikada nije pretjerano ugodno mjesto, ali u osam ujutro doslovno imate osjećaj da je svijet ubrzao i da se okreće oko vas. Millenium je sjajan stadion, dostojan finala, ali sam Cardiff praktično je u nedođiji. Tisuće navijača – i većina nas novinara – natjerano je da svoj put do Walesa traže upravo preko Londona i njegovih najvećih željezničkih čvorišta.

I potpuno su nesvjesni činjenice da se natjecanje na čije sutrašnje finale jure ustvari rodilo baš ovdje. U centru Londona, u Fleet Streetu.

Legenda kaže da je Gabriel Hanot bio jako dobar nogometaš. Neki tvrde da je bio odličan lijevi bek, neki da je bolje igrao lijevo krilo, ali svakako je iz lokalnog Turcoinga s 19 izborio mjesto u reprezentaciji i do Velikog rata upisao 11 nastupa. U posljednjem, neposredno nakon završetka rata, protiv Belgije je predvodio Francusku kao kapetan. Te 1919. ozlijeđen je u zrakoplovnoj nesreći, pa je kopačke zamijenio – perom. Prvo je pisao za L’Auto, onda i za Le Miroir des Sports, a kasnije je objavljivao i u France Footballu, odnosno L’Équipeu. Kada je 1949. nakon poraza od Španjolske na Colombesu (1-5) dao ostavku na mjesto savjetnika u nacionalnom timu, već odavno je bio i najvažniji nogometni kolumnist L’Équipea i jedan od najcjenjenijih nogometnih novinara u Europi.

Berlinski student, koji je pored francuskog savršeno govorio engleski i njemački, jednog dana u studenom 1954. ušetao se u redakciju i poručio kako se sprema na vrlo važan put. Nešto više od 700 kilometara i gotovo devet sati vožnje vlakom daleko, tamo na Molineuxu su pravili nogometnu revoluciju i on to nikako nije želio propustiti.

Uloga reflektora u revoluciji

Wolverhampton Wanderers jedan je od najstarijih klubova u Europi i svrstava se među osnivače engleske profesionalne lige. Do te 1954. godine triput su bili viceprvaci, triput su osvajali FA kup, a onda je legendarni menadžer Stan Cullis (u čuvenoj utakmici protiv Hajduka u Bariju 1944. bio je kapetan Engleza) napravio momčad koja je dominirala ligom i na kraju osvojila i svoju prvu titulu.

Prije nego što Wolverhampton proglasimo nepobjedivim, želimo ga vidjeti u Moskvi i u Budimpešti. Ili protiv drugih renomiranih klubova, recimo u Milanu ili Madridu

Međutim, Wolverhampton je svoju nogometnu revoluciju započeo godinu ranije. Uprava je odlučila napraviti riskantni korak i uložiti za to vrijeme ogromnih 10.000 funti u izgradnju – reflektora. I nisu oni bili nikakvi inovatori što se toga tiče; Arsenal je Highbury povremeno osvjetljavao teren još 1930-ih, a Southamptonov The Dell je 1950. postao prvi stadion sa stalnim reflektorima.

No, ono što jesu revolucionarizirali na Molineuxu jest način na koji su koristili tu novu tehnologiju. U Wolverhamptonu su prepoznali dvije izuzetno važne stvari za budućnost igre. Prvo, da je glad navijača za nogometom mnogo veća od onoga što im je pružala jedna utakmica tjedno i da su ljudi silno željeli još uzbuđenja. Usto, svjetlost reflektora nije samo omogućila da se stadion otvori nakon radnog vremena i na tribine primi radničku klasu; noćni termin nogometu je na silnu strast koju je imao dodao i dozu glamura i zvjezdane prašine. Druga vrlo važna stvar je bila činjenica da BBC nije imao ograničenje prikazivanja nogometa radnim danima, kao što je bio slučaj vikendom.

Zato su Wolvesi u goste počeli pozivati najbolje europske i svjetske momčadi. Prvo je na osvijetljeni Molineux stigla svojevrsna reprezentacija Južne Afrike, uslijedili su Celtic, argentinski Racing, Maccabi Tel Aviv, ruski divovi Dinamo i Spartak, ali samo je bečki First Vienna FC uspio ostati neporažen (0-0).

Do prosinca 1954. priča o Wolvesima kao najboljoj svjetskoj momčadi već se širila nogometnim krugovima i kada je zakazana iduća utakmica Hanot je morao biti ondje. U West Midlands je, naime, tog 13. prosinca dolazila jedna od najboljih momčadi Srednje Europe – Honved.

Wolvesi – prvaci svijeta?

Moćni Mađari su godinu ranije na Wembleyu postali prva kontinentalna reprezentacija koja je u gostima svladala Englesku, a onda su je još u svibnju 1954. u Budimpešti potpuno razmontirali i nanijeli joj najteži poraz u povijesti (7-1). Izgubili su Mađari finale Svjetskog prvenstva u Bernu, ali iz Lake konjice u sastavu Honveda je te noći bilo sedam reprezentativaca; Gyula Grosics, Gyula Lóránt, László Budai, József Bozsik, Zoltán Czibor, te veliki Ferenc Puskás i Sándor Kocsis, koji su u šampionskoj sezoni te godine za tim iz Budimpešte zajedno postigli 54 gola.

Stan Cullis je po svaku cijenu želio pobjedu; iako je kiša padala tri dana zaredom, naložio je ljudima u klubu da konstantno natapaju teren vodom. Čudo u Bernu se, između ostalog, dogodilo i zbog lošeg terena na kojem Moćni Mađari nisu dobro funkcionirali i on je želio ponoviti isto, udaviti njihovu igru pasova u dubokom blatu. Više od 55.000 ljudi – među njima i Hanot – natiskalo se na Molineux, na kojemu je Honved nakon 15 minuta vodio 2-0, ali su na teškom terenu i po kiši gosti izgubili snagu i domaćin je do kraja preokrenuo i slavio s 3-2. Bila je to teška i naporna utakmica za gledanje; Honved je nakon početnog vodstva padao, a Wolvesi su forsirali duge lopte, kojima su u nastavku slomili otpor jedne od najtalentiranijih momčadi ikada.

Sljedećeg jutra, dok je pripremao svoj izvještaj za L’Equipe – i vjerojatno upravo na Victoriji čekao čuveni vlak Golden Arrow za Gare du Nord u Parizu – Hanot je listao engleski tisak. Fleet Street je ulica u centralnom Londonu, u kojoj se još od 18. stoljeća nalazio najveći broj redakcija i tiskara nacionalnih novina, što ju je pretvorilo u sinonim za britansko novinarstvo. Ondje su nastajale sve velike priče i svi veliki naslovi tog vremena, pa i onaj o velikom trijumfu Wolvesa nad Honvedom. I sam je Hanot smatrao da je Wolverhampton odlična momčad i jedna od najboljih u Europi, ali britanski su sportski novinari zaključili kako su Wolvesi najveća svjetska momčad svih vremena i kako je pobjeda nad Mađarima samo još jedan dokaz njihove premoći.

Jedan je naslov Francuza posebno pogodio, onaj iz Daily Maila:

Hail Wolves, Champions of World!

“Nitko Partizan ne naziva prvakom svijeta”

Hanot je zapravo bio inicijator profesionalne lige u Francuskoj i njegovom se glavom već dugo vrtjela ideja o univerzalnom europskom natjecanju. Srednjoeuropske zemlje su ranije organizirale Mitropa kup, ali on nije obuhvaćao čitavu Europu, što je za Hanota bio glavni preduvjet, s obzirom na to da je želio natjecanje koje bi dalo najbolju momčad kontinenta. Ipak, katastrofalni odnosi među nacionalnim savezima i svojevrsni hladni rat koji se vodio između različitih interesnih sfera i regija Europu je držao daleko od zajedništva. Ali, u ljeto 1954. stvari su se promijenile – čelnici najvećih europskih federacija dvije su godine ranije na kongresu FIFA-e u Helsinkiju shvatili da gube moć u svjetskoj organizaciji i da im je potrebno jedinstvo, što je konačno rezultiralo osnivanjem UEFA-e.

Ljutiti Hanot je tog jutra, 14. prosinca 1954., okrenuo redakciju; urednik Jacques de Ryswyck mu je poručio da piše ono što osjeća, a ovaj je za naslovnicu pripremio tekst u kojem je izložio svoju ideju.

“Prije nego što Wolverhampton proglasimo nepobjedivim, želimo ga vidjeti u Moskvi i u Budimpešti. Ili protiv drugih renomiranih europskih klubova, recimo u Milanu ili Madridu. Treba nam natjecanje najboljih svjetskih, ili barem europskih momčadi koje će dati najbolji klub”.

Prvi ga je podržao upravo Willy Meisl, jedan od vizionara modernog nogometa. On je kritizirao stanje terena na kojemu se igralo i englesko preuveličavanje trijumfa Wolvesa.

“Honved je nekoliko dana ranije izgubio od Crvene Zvezde, koja je u Jugoslaviji sedma, daleko iza beogradskog Partizana. Ne vidim da itko Partizan naziva prvakom svijeta i Europe? Ovakva utakmica na ovakvom terenu ne znači ništa, najbolja momčad Europe ne može se odlučiti tako”.

Hanotovu inicijalnu ideju uredništvo je dva dana kasnije upotpunilo konkretnim prijedlogom – svaka članica UEFA-e bi dala svog prvaka, turnir bi se igrao knockout sustavom, igralo bi se na dvije utakmice kako bi svaki klub dobio svoj dio zarade od ulaznica, i to srijedom navečer, kako bi bile atraktivnije publici, medijima i televiziji i ne bi se sudarale s nacionalnim prvenstvima. Zvuči poznato?

I tako je krenulo…

Prijedlog je otišao na adresu Europske nogometne federacije, ali je na početku potpuno ignoriran, sve dok Hanot i njegova novinska kuća nisu otišli korak dalje – s obzirom na to da su klubovi bili jako zainteresirani, u Parizu su napravili ždrijeb i odlučili sami organizirati turnir. U međuvremenu, u svibnju 1955., FIFA i UEFA su prihvatili ideju, pa je u rujnu iste godine – bez engleskog prvaka Chelseaja, obzirom da Englezi nisu željeli sudjelovati – započeo prvi Coupe des clubs champions européens, natjecanje koje su otvorili Sporting iz Lisabona i Partizan sjajnom utakmicom koja je završila bez pobjednika (3-3).

Natjecanje koje je odmah postalo najbolje, najkvalitetnije, najbogatije i najvažnije u povijesti europskog klupskog nogometa i koje je s vremenom iz korijena promijenilo igru i čitav koncept nogometa. I na čije sutrašnje finale kao najveću i najvažniju utakmicu sezone gleda čitav svijet.

A sve je počelo samo jednim novinskim naslovom.

Ne propusti top članke