Najčešće su dva motiva zbog kojih netko želi postati nogometni vratar. Prvi se odnosi na osjećaj koji djetetu može pružiti ta uloga, osjećaj da nešto spašavaš, često i kroz junačke, samo naizgled nemoguće intervencije. U suštini se radi o fiksaciji na superheroja, a koju nijedna druga (dječja) igra, a onda i uloga ne može tako dobro utjeloviti kao ona (nogometnog) golmana; nijedna se ne može toliko približiti toj fantaziji. Drugi je zapravo više neka okolnost, često isprepletena s tim prvotnim motivom, a povezana je s jednostavnom činjenicom da je netko u obitelji bio vratar. Naravno, netko će možda reći da se vratarom postaje i silom prilika…
Rogério Mücke Ceni nikad nije bio jedan od takvih. Nikad nije morao stati na gol zato što nije bio dovoljno dobar s loptom u nogama, a još je u omladinskom pogonu Sinopa, kluba iz istoimenog grada u državi Matto Groso, igrao i desnog beka, samo da bi i na nagovor svog oca Euridesa, bivšeg vratara, ipak odlučio stati između te dvije katkad i proklete stative.
Kažemo “proklete”, jer od svih igrača na terenu vratari su oni koji najlakše od heroja postaju tragičari, katkad obilježeni i za čitav svoj život; pritom je važno reći da je jedan od njihovih najvećih neprijatelja, onaj zbog kojega se i događaju spomenute tragedije, osjećaj besposlenosti i dosade; nogometni vratar je tako-ionako izoliran i usamljen, što je recept za ludilo, a lijek protiv te samoće ili pak dosade često traži u raznoraznim vragolastim poigravanjima, nepotrebnim izletima, rizičnim driblinzima, lažnjacima i dodavanjima… Nije on, dakle, uvijek sam po sebi lud, već ga okolnosti često poguraju u ludilo. Također, što je vratar vještiji s loptom, to mu se i teže oduprijeti toj kušnji…
Jedan takav bio je legendarni René Higuita — mislim da ćemo se složiti, ipak dozlaboga lud sam po sebi. Osim po znamenitom škorpion-udarcu dotični je bio poznat i po tome što bi, kad bi mu tako došlo, naprosto uzeo loptu te predriblao pola suparničke ekipe, samo da bi je, sad već negdje blizu centra, elegantno ostavio jednom od svojih suigrača. Higuita je u svojoj karijeri zabio i 41 zgoditak, većinu iz jedanaesteraca, a nešto i iz slobodnih udaraca, pa iako se radi o sasvim pristojnoj brojci — čovjek je peti najbolji golman-strijelac svih vremena — on je u duši bio čisti akrobat; opasan po suparnika, ali i po sebe.
Ceni je gradio novu kulturu, onu u kojoj djeca svoje junake pronalaze (i) među golmanima. Kulturu koja je na kraju iznjedrila Alissona i Edersona
Rogério Ceni je, s druge strane, bio pragmatik, ali i perfekcionist; nije bio toliko željan akcije i atrakcije, već je naprosto htio vidjeti plodove svoga rada.
Za one koji možda ne znaju, u svojih 19 sezona u São Paulu — računajući tek od 1997., kad je s 24 godine postao prvi vratar — Ceni je zabio 131, neki kažu i 132 gola; u svakom slučaju gotovo dvostruko više od drugog na listi golmana-strijelaca, legendarnog Joséa Luisa Chilaverta, listi na kojoj se s 26 pogodaka u dresu Radničkog iz Niša nalazi i prije koji dan preminuli Dragan Pantelić.
“To čak nije ni nogomet”
Ako možda imate dojam da je Ceni veliku većinu toga dao s bijele točke, u krivu ste; njih 60 ili 61 zabio je iz slobodnjaka, 70 iz kaznenih udaraca, negdje se može naći i da je jedan dao iz igre, a stigao je čovjek podijeliti i nekoliko asistencija. Najplodonosnija sezona bila je 2005., kad je generacija u kojoj su igrali Cicinho, Diego Lugano, Grafite i drugi osvojila Copu Libertadores te Svjetsko klupsko prvenstvo, a već tada proćelavi gospodin Ceni u svim je natjecanjima utrpao 21 pogodak, što je bilo dovoljno da bude najbolji strijelac momčadi… Jedan je zabio i u polufinalu Svjetskog klupskog, a u finalu protiv Liverpoola bio je proglašen igračem utakmice; ne zbog kakvog spektakularnog slobodnjaka, već zbog onoga što vratari zapravo rade; na kraju je nagrađen i titulom najboljeg igrača turnira.
Ceni je i iduće sezone bio jako raspoložen, zabivši pristojnih 16 komada, a 2007. dodao je njih još 10, što će reći da je u tri sezone čovjek zabio 47 golova, to jest više nego što su zajedno za boravka u Dinamu postigli nesretni Ante Rukavina, Miro Slepička, Jakub Sylvestr i Dimitris Papadopoulos… Te 2006. i 2007. São Paulo je bio i brazilski prvak i otprilike u to doba Ceni je stekao nadimak O Mito, iako u priči o ovom junaku zapravo i nije bilo puno toga nalik mitu ili legendi. Sve je jako dobro dokumentirano.
Ceni je slobodnjake počeo vježbati tek kad je sa 17 godina stigao u São Paulo, u kojem će idućih sedam godina čekati svoju šansu, a koju vjerojatno ne bi ni dočekao da jedan od perspektivnijih vratara nije poginuo u automobilskoj nesreći. Bilo kako bilo, vratari su na treninzima preciznost vježbali i tako što bi s raznih udaljenosti izvan 16 metara gađali prečke, a vidjevši koliko je u tome dobar, još jedna buduća legenda kluba, tada trener u omladinskom pogonu Muricy Ramalho stao ga je ohrabrivati da krene vježbati slobodnjake. Ceni će jednom istaknuti da mu je na treninzima od 50-60 pokušaja ulazilo njih 70 posto i tek će mu jedan nadobudni klipan od trenera zabraniti da ih puca, svrstavajući takvo što upravo u domenu akrobacije i zanesenjaštva…
“To čak nije ni nogomet”, započeo je jednom, što samo ide u prilog onoj našoj davnoj tezi, kako slobodnjak poništava neke razlike između profesionalaca i amatera. “To je udaranje lopte. Radi se o dvije stvari: o fizici, zato jer morate na pravilan način udariti loptu, a onda i o psihologiji, zato jer morate znati gdje ćete gađati. I morate ostati mirni. Mnogi bi to mogli činiti, samo kad bi imali hrabrosti.”
Nova kultura
Hrabrost o kojoj Ceni priča, ponajprije u kontekstu rizika koji preuzimate samim činom odlaska s gola, u neku je ruku i precijenjena; možemo, naime, pričati i o statistici, to jest o činjenici da jako rijetko primate golove nakon što vam je vratar izveo slobodnjak ili pak jedanaesterac. Iz onoga što je dostupno, ispada da je Ceni primio samo jedan jedini, i to onda kad je pucao slobodnjak koji je zabio; dogodilo se to na isti način kao i Hans-Jörgu Buttu, čovjek je naprosto bio malčice previše opijen slavljem… Čak i da se dogodilo još koji put, dojam je da je ta percepcija rizika iskrivljena; s druge strane, činjenica je i da je Ceni izvodio slobodnjake jer je u tome naprosto bio jako dobar; zabijao je tri po sezoni — dakle, u kontinuitetu, kroz 19 sezona — što je i više nego pristojna brojka.
Rogério Ceni imao je, naravno, i drugih kvaliteta jer teško da bi zaračun samo golova šest puta bio izabran za najboljeg vratara lige, pa i da su ga u Seleção zvali samo da bi pucao slobodnjake umjesto Rivalda ili, kasnije, Juninha Pernambucana.
Za nacionalnu vrstu skupio je 17 nastupa; svoj prvi upisao je 1997., a nakon što je legendarni Cláudio Taffarel 1998. odigrao svoju posljednju utakmicu, neko je vrijeme kotirao kao prvi izbor, tada umalo zabivši i jedan slobodnjak protiv Kolumbije. Tko zna, da je to ušlo… Bio bi možda prvi izbor na Svjetskom prvenstvu 2002., ispred Marcosa, a na kraju će ipak upisati nastup na SP-u, kad je u već riješenoj utakmici protiv Japana, 2006., zamijenio Didu 36 minuta prije kraja. Navodno su na njegov broj nastupa u repezentaciji utjecala određena neslaganja s izbornicima i savezom.
Priča o Ceniju poprimila je mitološku dimeziju i zato što je cijelu karijeru proveo u São Paulu — do 2015., kad mu je bilo 42— za koji je skupio pomalo nestvarnih 1.238 nastupa, čime je postao najvjerniji nogometaš svih vremena, odnosno onaj s najviše odigranih utakmica za jedan klub. Prije nekoliko je dana i po drugi put imenovan São Paulovim trenerom.
S druge strane, u nogometnoj kulturi koja dugo nije cijenila te prokletnike među stativama, očito se morao pojaviti jedan takav abnormalni vratar da bi mogao steći neprijeporno mitski status među masama; sad kao da se time vraća svojevrsni dug ljudima koji su u Brazilu promatrani gotovo kao nužno zlo. U tom smislu, iako je još Taffarel mijenjao tu percepciju, i Ceni je junak koji je gradio novu kulturu, onu u kojoj se rad s vratarima okrenuo suvremenim trendovima te u kojoj djeca svoje junake pronalaze (i) među golmanima. Kulturu koja je na kraju iznjedrila Alissona i Edersona; potonji je, usput budi rečeno, godinu dana proveo u São Paulovu omladinskom pogonu, u kojem je, kako sam kaže, počeo intenzivno raditi na igri s loptom u nogama. I to je samo dio nasljeđa čovjeka koji je rušio mitove, a onda stvarao i nove.
Mitove koji to zapravo nisu. Jer Rogério Ceni je junak koji stvarno postoji.
