Narančasti sa Šubićevca ovog su vikenda izborili veoma važnu gostujuću pobjedu protiv Gorice, čime su podebljali kredit za proljetni dio sezone i nastavak teške borbe za ostanak među elitom. Ovih konačnih 0:3 sugerira pritom da su Šibenčani rutinski pomeli domaćine, ali to i nije bilo baš tako: prema Sofascoreovim podacima,ova je utakmica ušla u anale prvoligaške nam statistike po ukupnom broju udaraca na jednoj HNL utakmici, njih čak 41 (preciznije, 26 Goričinih i 15 Šibenikovih). Otkako se vodi ovakav vid statistike tek su na jednoj utakmici igrači bili raspucaniji, i to je također bio ogled Gorice i Šibenika iz kolovoza 2020., kada su međusobno uputili 42 udarca prema vratima.
Zapravo su u nedjelju Ivan Banić i Lovre Rogić podijelili posao, pošto su obojica imali po šest udaraca upućenih u okvir svog gola. Bio je ovo na neki način i dvoboj dvojice najzaposlenijih vratara lige, koji se ove sezone prate u stopu po broju obrana.
No, konačni rezultat jasno sugerira tko se tu i ovaj put bolje snašao. Rogić je završio susret kao najbolji igrač utakmice, s većom konačnom ocjenom i od dvostrukog strijelca Duje Čopa.
Od šest udaraca koji su išli unutar okvira njegova gola, čak četiri su Goričini igrači uputili iz Šibenikova kaznenog prostora, čime je Rogić podignuo broj takvih teških obrana na ukupno 40 ove sezone. Posebno je upamćena ona atraktivna parada kojom je skinuo udarac izbliza Jana Mlakara, u porazu od Hajduka u kojem je također skupio četiri obrane, da bi na kraju od svega dobio tek tapšanje po ramenu. To je sudbina vratara u momčadima koje se bore za opstanak: frekvencija udaraca redovito je tolika da posla ima i previše, a čak i kada on bude dobro odrađen, svejedno ne bude garancija uspjeha.
Ako je Rogić dokazao išta osim svog vratarskog umijeća, ondje je to da zna čekati
Zna to i sam Rogić, kojem nije ovo prva ovakva sezona, dapače. Lani je također završio sezonu kao najučinkovitiji vratar u HNL-u, i to u svim kategorijama osim u utakmicama bez primljenog gola. Baš je on sam zavapio kako mu taj golmanski tron malo znači kada je Šibenik svejedno dijelio neslavnu titulu najpropusnije obrane lige — dakako, uz onu beznadnog Hrvatskog dragovoljca — ali kada se stvari stave u kontekst, takav nesrazmjer jasno sugerira da bi Šibenik bez njega sasvim izgledno završio na samom dnu.
A sam je Rogić umalo završio kao priča koja se nikada nije dogodila.
Uništio snove
Rogić je odradio juniorski staž u Šibeniku, gdje je kao vratar branio i u juniorskom prvoligaškom društvu, ali tranziciju u seniorski nogomet morao je potražiti u lokalnom niželigašu Primorcu iz Biograda. Koliko je čekao nekakvu priliku, bilo kakvu, najbolje govori to da je 2016. — dakle, kad je već navršio 22 godine — prihvatio ponudu da pređe u SG Kelkheim, njemačkog šestoligaša iz istoimenog gradića u blizini Frankfurta. Da stvar bude gora, zakasnio je s registracijom, pa je odmah po dolasku izgubio pola godine nogometa, a bilo je problema i s učenjem jezika. Iskušavao se po raznoraznim probama, neke od njih su bile i u trećeligaškim klubovima, ali maksimum mu je na kraju bio ‘transfer’ u Kalbach, još jednog člana Kreisoberlige Frankfurt.
Jasno, u tim dubinama niželigaškog nogometa, čak i njemačkog, igrač nema šanse preživjeti samo od naknada, pa je Lovre morao paralelno pronaći i neki da bi uopće mogao ostati ondje. Kako to obično biva, mučila ga je ponajviše pomisao da će biti okarakteriziran kao neuspješan ako se praznih ruku vrati iz Njemačke. Srećom, jedan sumještanin iz Vrana, Rogićeva rodnog sela, pomogao mu je pronaći posao u lokalnom rent-a-caru. Malo pomalo, pola godine je prvo preraslo u godinu, pa i u godinu i pol dana po njemačkim selima i njihovim travnjacima,prije nego što se konačno odlučio vratiti kući.
A kad se vratio, sad već na pragu svog 24. rođendana, mislio je sasvim odustati od nogometa i posvetiti se nekom drugom poslu. Uostalom, u Vrani ima pregršt mogućnosti za život u poljoprivredi, a blizina Vranskog jezera i prelijepa priroda nudi i opciju rada u turizmu. Ipak, ovaj puta su roditelji bili ti koji su prepoznali koliko Lovre i dalje voli nogomet te su ga nagovorili da se ponovno, barem za svoju dušu, okuša u Primorcu, koji je tada igrao Treću HNL.
I ta je odluka bila pun pogodak; Rogić se uskoro prometnuo u najboljeg vratara lige i time je zapeo za oko iskusnom Mili Petkoviću, ali i Ivanu Bulatu i Ivici Matasu u trenutku kad su na Šubićevcu jačali vratarsku doselekciju. U sklopu nje je u Šibenik iz Sinja doveden i drugi talentirani vratar Nediljko Labrović, kojem su tada u drugoligaškom okruženju dali prednost nad Rogićem.
Ako je Rogić dokazao išta osim svog vratarskog umijeća, ondje je to da zna čekati.
Svoju je šansu dočekao preklani, kada je Labrović potpisao predugovor s Rijekom. Šibeniku se tog proljeća nije isplatilo gurati sad već tuđeg vratara, pa je Lovre odmah dobio svoju šansu i u potpunosti je iskoristio. Nisu samo u pitanju bile njegove obrane, već i karakter; prometnuo se u tip golmana koji voli glasno koordinirati suigrače i uputiti ih na postavljanje. Upravo zato je i prometnut u dokapetana, a kad nema mladog kapetana Nike Raka — kao što ga nije bilo u ovih posljednjih par susreta — onda Rogić i formalno preuzima vrpcu.
Ovaj podosta tragikomični povratak Damira Čanadija znači da bi Šibenik ponovo mogao igrati na ‘tko manje’, baš kao i tijekom njegova prvog boravka na trenerskoj klupi. Međutim, statistika može prevariti jer Šibenik je ove sezone — uz Goricu — dopustio najviše udaraca unutar okvira svog gola (88), pri čemu je Rogić podignuo svoj postotak obrana na 77,3 posto. Na takvu količinu udaraca neminovno dolazi i pokoji kiks, kao što je možda mogao bolje reagirati u nedavnom susretu protiv Rijeke, ali u globalu ipak puno češće ruši napadačke snove, baš kao nedavno Mlakaru ili onomad Marinu Ljubičiću, koji mu je nakon ogleda Šibenika i Hajduka u listopadu 2021. čestitao na sjajnom nastupu i pobjedi baš s izjavom da mu je “uništio snove”.
Na muci se, kažu, poznaju junaci; Rogić je kao Šibenikov vratar definitivno izložen velikoj muci, ali je sad već vrlo često i junak.
