Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Roma vs. Liverpool: Aveti prošlosti

Mračna povijest huliganske mržnje i krvavih obračuna

Zadnja izmjena: 27. travnja 2018. LaPresse/AS Roma/Fabio Rossi

To je zaista i bio praznik nogometa, kako kaže ona uvriježena fraza. Sedam golova, kasni Romin povratak i nabujali Liverpool na pragu finala; njihova međusobna utakmica ponudila je sadržaj dostojan polufinala Lige prvaka, ali i okršaja dvaju suparnika čije rivalstvo seže u povijesne knjige.

Nažalost, i u arhive crne kronike.

“Policija je objavila kako je uhitila dvojicu talijanskih državljana u dobi od 25 i 26 godina”, kaže novinski izvještaj, “od čega je jedan uhićen unutar samog stadiona. Oni su dio grupe od devet osoba starosti između 20 i 43 godine koji su pod sumnjom za različite prekršaje; od remećenja javnog reda i mira, nanošenja tjelesnih ozljeda, sve do korištenja hladnog oružja”, navodi članak.

U međuvremenu, jedan Liverpoolov navijač, sredovječni Irac po imenu Sean Cox koji je stigao na Anfield popiti pivo prije utakmice, sada u bolnici leži u kritičnom stanju. Svjedoci tvrde da ga je nasilna grupa Rominih navijača, koji su prema navodima policije počeli izazivati nerede kada im je onemogućen plan nasilnog ulaska na tribine bez valjanih ulaznica, napala dok je izlazio iz čuvenog puba Albert, lociranog odmah iza Kopa. Po svemu sudeći, u metežu je netko od uhićenih po glavi udario tog 53-godišnjeg oca troje djece remenom, odnosno njegovom teškom metalnom kopčom, i poslao ga u komu.

On je tek posljednja žrtva dugotrajnog huliganskog rata dvaju predstavnika povijesno najdominantnijih navijačkih pokreta: engleskog i talijanskog.

xxx

Godina je 1984., datum 30. svibnja.

Stadio Olimpico, tada još pomalo neugledan i bez krova koji je postavljen tek rekonstrukcijom stadiona za Svjetsko prvenstvo 1990., ugostio je u finalu Kupa prvaka ‘svoju’ Romu i Liverpool. Englezi su došli po trofej, osokoljeni činjenicom da su u rasponu od tek osam godina stigli na prag svog četvrtog europskog naslova; predvođeni Ianom Rushom, Kennyjem Dalglishom i kapetanom Graemeom Sounessom, tražili su nastavak kako domaće, tako i europske dominacije. Na njihovoj klupi bio je Joe Fagan, nasljednik proslavljenog Boba Paisleya, čiji je prethodno bio asistent.

“Stotine mladih huligana lovili su Liverpoolove navijače ulicama kako bi ih premlatili i izboli noževima”

Roma je, pak, u svom gradu do svog prvog finala stigla na krilima dvojice sjajnih Brazilaca Toninha Cereza i Falcãa, kao i Bruna Contija te ponajboljeg strijelca natjecanja Roberta Pruzza. Romini igrači su se s trenerom Nilsom Liedholmom uoči meča zavukli duboko u kontemplaciju na padine Dolomitskih Alpi, dok je Liverpool osam dana ranije otputovao u Tel Aviv, kako bi se u prijateljskoj utakmici protiv izraelske reprezentacije bolje pripremio za sparinu koja ga je očekivala te kasne proljetne večeri u Rimu.

Vječni grad bio je spreman upisati se i u nogometnu vječnost. Roma je u finale ušla kao blagi favorit, a grad je tada zaista dao do znanja da živi za taj trijumf. Biti burino, odnosno na rimskom dijalektu ‘seljak’ — kako su romanisti nazivali navijače gradskog rivala Lazija — vjerojatno nikad nije bilo teže. Kroničari su pisali o kolonama automobila i mopeda okićenih Rominim zastavama; zidovi su bili jednako tako preplavljeni pisanim pokličima koji zazivaju pobjedu. U očima Rominih navijača dvojbe nije bilo — trofej ostaje u Rimu.

Nije to bila stvar predviđanja i analiza, nego unaprijed ispisane sudbine.

Naravno, kada u očima već imate ekskluzivni slavljenički tulum, ni na kraj pameti vam ne dođe pozvati ljude koji su tu striktno s namjerom da ga pokvare. Više od 8.000 Liverpoolovih navijača došlo je u Rim kako bi podržalo svoju momčad u grotlu domaćinske atmosfere na putu do novog europskog trijumfa. Jegsy Dodd, glazbenik, spisatelj i navijač Redsa u grad je tada došao vlakom preko Riminija. “Kažu da svi putevi vode u Rim”, napisao je mnogo godina kasnije u svojoj knjizi Here We Go Gathering Cups In May: Liverpool In Europe, The Fans’ Story. “Ali nakon te utakmice samo mi je bio na pameti taj jedan koji će nas odvesti izvan tog jebenog pakla”. Michael Robinson, koji je susret započeo na klupi, opisao je atmosferu uoči utakmice riječima: ”Kao kada su kršćane bacali lavovima”.

“Poruke oko stadiona su iskazivale ‘dobrodošlicu’ engleskim nevjernicima”, prisjetio se Robinson. “Ali nam nikada nije na pamet palo da ćemo izgubiti”. Na kraju i nisu.

Bilo je to finale s vjerojatno najizraženijom navijačkom kulisom ikad.

Baklje, dimne bombe, zastave i skandiranja s obje strane dovele su atmosferu do usijanja, ali Phil Neal je ušutkao veći dio stadiona kada je zabio za vodstvo već u 13. minuti. Souness je briljirao na terenu, a Robinson ga je nazvao “trojanskim konjem te večeri”. No, Roma se na oduševljenje prisutnih vratila Pruzzovim golom Pruzza. Utakmica je otišla u produžetke, a zatim i na konačnu presudu putem jedanaesteraca. Kada je Steve Nicol poslao svoj šut preko grede, a kapetan Agostino Di Bartolomei — koji će se ubiti hicem iz pištolja baš na 10. godišnjicu tog finala — oteo loptu iz ruku Francesca Grazianija i zabio za vodstvo, činilo se da je sudbina odradila očekivano.

Međutim, u toj ratnoj atmosferi romanisti nisu računali na činjenicu da je suparnički vratar Bruce Grobbelaar odrastao u tadašnjoj Rodeziji (danas Zimbabve) i da je kao mladić odslužio dvije godine u sastavu rodezijske vojske koja je vodila bitke u tamošnjem građanskom ratu. Kada ratujete u afričkom građanskom ratu, ‘bitke’ na travnjacima su praktički piknik, a tako je bilo i za njega. Ekscentrični golman je nakon sjajne partije svojim osebujnim plesom nogu omeo Romine igrače kod udaraca s bijele točke toliko da su i Conti i Graziani poslali svoje udarce preko gola. Alan Kennedy je to kapitalizirao, zabivši za konačnu Liverpoolovu pobjedu i potpuni raspad sistema u Rimu.

Uoči same utakmice zabilježeno je bezbroj napada na engleske navijače u Rimu. Ali tek je potvrdom Liverpoolova trijumfa bol Rominih navijača pretvorena u otvorenu mržnju prema ljudima koji su im uništili snove. Pričati engleski te večeri bila je valjda najveća moguća pogreška, a situacija je toliko izmaknula kontroli da su u jednom trenutku nakon utakmice ‘obični’ građani nudili Liverpoolovim navijačima prijevoz do centra, sve kako bi ih poštedjeli brojnih krvavih sačekuša ogorčenih i naoružanih Rominih ultrasa.

“Stotine mladih huligana lovili su Liverpoolove navijače ulicama kako bi ih premlatili i izboli noževima”, napisao je Brian Glanville u izvještaju za The Sunday Times. Jedan je gostujući navijač uboden u leđa zloglasnim ‘skakavcem’, ali je preživio.

Liverpoolovi navijači nisu bili ‘cvijeće’ sami po sebi. U pitanju je bila također jedna od najozloglašenijih huliganskih grupacija toga vremena, čiji je izvorni tribalizam dodatno potenciran udarom Margaret Thatcher usmjerenim upravo na nju, ponajprije zbog osebujnog odnosa premijerke prema huliganima, ali i Liverpoolu kao jednom od epicentara radničkog otpora. Čak i kultura obračuna noževima, zbog koje su dodatno isticali Talijane, nije bila strani pojam u Liverpoolu; kroz 1980-e je započet trend napada noževima marke Stanley, čije su dvije oštrice nalik skalpelima bile najpopularnije oružje među huliganskom populacijom.

Metoda kojom bi obično nekim komadom drva, najčešće čačkalicom, odvojili te naizgled spojene oštrice tako da bi rezna rana bilo teško zašiti dodatno je bila usmjerena na sramoćenje ‘neprijatelja’, tako što bi taj rez koji bi sporo zarastao napravili uglavnom na području stražnjice — što je, naravno, uzrokovalo nove neprilike žrtvama. Trend je toliko postao raširen da su početkom 1980-ih u Liverpoolu postojale i organizirane huliganske frakcije nazvane po njemu, primjerice County Road Cutters. Riječ je o Evertonovim huliganima koji su iskombinirali ime duge ulice na putu do Goodison Parka s omiljenim načinom sukoba, a ni Liverpoolovi pristaše nisu odudarali od tih navika, dapače.

No, čak ni oni nisu bili spremni na osvetnički pakao u Rimu toga dana.

Nije slučajno da su godinu dana nakon tog otvorenog lova u Rimu upravo Liverpoolovi navijači inicirali napad na Juventusove fanove prije početka još jednog finala Kupa prvaka na stadionu Heysel u Bruxellesu, čime su izazvali jednu od najvećih tragedija u povijesti sporta. U tim izgredima, radi kojih je Liverpool izopćen iz europskih natjecanja na period od šest godina, smrtno je stradalo 39 ljudi — od čega 32 Talijana — uz još 600 ranjenih.

Legendarni Kenny Dalglish svojedobno je izjavio kako je “Heysel imao korijene u Rimu”. Dok je vjerojatno velikim dijelom to pokušaj ‘peglanja’ imidža kluba i njegovih navijača, kao i prebacivanja odgovornosti, zapažanje zapravo i nije pogrešno. Taj je poraz i njegova posljedica pogurnula svijet navijačkog huliganizma u novu, još grozniju eru. Koliko je druga strana prihvatila i onu formalnu ispriku u vidu koreografije Liverpoolovih navijača s porukom “Amicizia” (Prijateljstvo), ispisane tijekom međusobnog susreta tih dvaju klubova na Anfieldu 2005., najbolje govori reakcija tada gostujućih Juventina: oni su je ‘ispratili’ okrenutih leđa, mnogi od njih s visoko podignutim srednjim prstima.

Toliko o prijateljstvu.

xxx

Osumnjičeni za ono što se zasad vodi kao tek pokušaj, a može prerasti i u punopravno teško ubojstvo ovisno o zdravstvenom stanju nesretnog Irca, rođeni su praktički 10 godina nakon tog čuvenog finala na Olimpicu. No, oni su baštinici te ‘kulture’; Vječni je grad s vremenom na naslovima engleskih tabloida postao “Grad uboda”, a sve zbog La Puncicate, kako glasi izraz za sklonost — ponajprije rimskih navijača — napadima noževima.

Neki kažu da ta tradicija seže još u doba srednjovjekovnih obračuna, kada je poanta dominacije bila puštanje ‘prve krvi’, a iako je razvojem ultras pokreta u Italiji još kasnih 1960-ih taj segment uličnih sukoba prešao i u domenu specifične subkulture, krvava večer u Rimu prije gotovo pune 34 godine učinila je Engleze omiljenim žrtvama rimske vendette koja je, nažalost, očito i dalje na snazi.

Uostalom, tijekom niza u međuvremenu teških napada na navijače Manchester Uniteda, Tottenhama, Chelseaja, Middlesbrougha i Arsenala, jedan je uzorak identičan: svi su bili žrtve La Puncicate, odnosno napada oštrim predmetima. Slike  krvavih obračuna i izvješća o lakše i teže ozlijeđenim navijačima — često i onih potpuno nedužnih, lišenih bilo kakve huliganske pozadine — redovita su pojava, pogotovo nakon posjete engleskih klubova Rimu. Policija je nemoćna pred nečim što je već odavno ušlo u domenu ulične kulture, koliko god to izopačeno zvučalo, pa se čak češće okomi na izazvane gostujuće navijače, od kojih mnogi samo traže razlog za uzvraćanje sile.

Sean Cox se u trenutku pisanja teksta još uvijek bori za život, pet dana prije uzvratne utakmice u Rimu. Dok čitav svijet bude gledao ili slavodobitni Liverpoolov put do finala ili još jedno nevjerojatno Romino čudo, poznavatelji tamnog dijela tog velikog nogometnog rivalstva strepit će od toga hoće li krvava predstava nakon toliko godina dobiti svoj novi čin.

Ne propusti top članke