Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Roman i Antonio, zaljubljeni par

Za Chelseajeva menadžera svaka je sljedeća utakmica kvalifikacijska

Zadnja izmjena: 18. veljače 2018. Profimedia

Kada je Eden Hazard nevjerojatnom partijom izbrisao West Bromwich Albion, postalo je jasno da je Antonio Conte dobio još koji tjedan na Chelseajevoj klupi. Ne nužno potpuno novu šansu, ali malo dodatnog vremena da podigne momčad. Jer usprkos tome što je prošle sezone osvojio naslov, nakon dva vrlo ružna poraza protiv Watforda i Bournemoutha za Contea je svaka iduća utakmica kvalifikacijska. I ne radi se tu o njemu, nego o vlasniku i načinu na koji čitav klub funkcionira.

Put kojim je Roman Abramovič došao do vlasništva nad Chelseajem je priča koja je sasvim dobro poznata kod nekolicine moćnih i bogatih u našem društvu.

Prije nekih 30-ak godina Abramovič je krao dizel sa svojim nadređenima, služeći dvogodišnji vojni rok u vojsci Sovjetskog Saveza i koristeći tromost birokracije koja je teško primjećivala male gubitke na tako velikom pogonu. Kad se polakomio i pokušao na tržište plasirati pet vagona nafte, bilo je to previše čak i za nezainteresirane sovjetske aparatčike, a nakon što su otkrili da nešto ne štima u računici, Roman se jedva spasio ozbiljne kazne vojnog suda. Kako mu ništa nisu mogli dokazati, odslužio je vojni rok do kraja i izašao bez nekih posljedica. Oženio se, a ubrzo je 2.000 rubalja koje je dobio kao vjenčani poklon od punice i punca pretvorio u žute patkice za kadu. U vrijeme kada je u Majčici Rusiji još svašta bilo zabranjeno, po moskovskim je ulicama švercao krijumčarene dječje igračke i zarađivao neki sitniš. Međutim, zaradu je ulagao u parfeme i tako je upoznavao drugu vrstu klijentele, ljude koji će mu kasnije otvoriti vrata milijunskih poslova.

Bez majke je ostao sa samo 18 mjeseci, kad je ona umrla pri ilegalnom pokušaju abortusa, dok mu je otac preminuo još godinu i pol kasnije u nesreći na građevini. Od malih nogu, iako nije živio na ulici ili u sirotištu nego kod ujaka u Moskvi gdje je i studirao, Roman se morao naučiti snalaziti i plivati u različitim vodama,  a to je bila prilično unosna karakteristika u Rusiji koja je prelazila iz socijalizma u kapitalizam. Ili barem u njihovu verziju kapitalizma.

Snalazio se, preskakao je stepenice i varao gdje je mogao i trebao. Koristio je svoj šarm i urođenu karizmu; međutim, kad stvari nisu išle točno onako kako je on zamislio, Abramovič je postajao jako težak čovjek. Svjedočit će to svaka od njegovih triju bivših žena, ali i Boris Berezovskij, nekadašnji Abramovičev poslovni partner koji je uvelike zaslužan za ono što je Abramovič danas. Tada prodajni zastupnik Lade, on je bio Abramovičeva karta u visoko društvo. Skupa su došli do udjela u Sibnjeftu, privatiziranoj naftnoj kompaniji, tako da je Abramovič napokon napravio puni krug – od sitnog švercera dizela u vojsci, postao je tajkun koji se obogatio prodajući naftu.

Menadžer je potrošna roba

Međutim, prodajući gumene patkice naučio je da ljudi vole zabavu i da su spremni platiti za nešto od čega nemaju neke opipljive koristi.

Berezovskij je imao prste u firmi Media Sports Investment, koju je osnovao iranski poduzetnik Kiavash Joorabchian. Kasnije će MSI grupa postati poznata po kupnji Corinthiansa i sumnjivim transferima Javiera Mascherana i Carlosa Téveza u Premier ligu,  ali tada je Abramoviču pokazala kako je nogomet zabava isplativija od gumenih patkica. Pošto je Chelsea imao solidnu navijačku bazu u Rusiji s obzirom da je Dmitrij Harin dugi niz godina branio na Stamford Bridgeu, a status vlasnika engleskog prvoligaša je donosio ugled do kakvog Abramovič nije mogao doći kao ruski oligarh, ulaganje se nametalo samo od sebe.

Kupnja Chelseaja ga je uistinu učinila poznatim u cijelom svijetu, ali biti javna osoba ima i određene nuspojave. Nije nam trebala parnica u Londonu 2012. u kojoj je Berezovski od Abramoviča tražio tri milijarde eura odštete da bismo znali koliko je Abramovič težak čovjek kad stvari ne idu točno onako kako je on zamislio. Nestrpljiv je i sklon oštrim potezima, a upravo takav način rada postao je glavni simbol njegova Chelseaja.

Kad stvari krenu po zlu, svi znaju da slijedi smjena. Kolo prije ili kolo kasnije, ali neizbježno – što je Abramovič pokazao dovoljno puta dosad

Za ocrtati njegov karakter bilo je dovoljno pogledati koliko lako se rješava trenera.

Taj stil ima određene pozitivne posljedice. Recimo, Chelsea je u vječitom obnavljanju i praktički je nemoguće da upadne u krizu identiteta koja se dogodila Manchester Unitedu kad je s klupe otišao Sir Alex Ferguson. Menadžeri odlaze i dolaze i jedina kultura koja se gradi je ona striktno vezana uz rezultat, a dva naslova u četiri godine jasan su pokazatelj da klub može podnijeti promjene na klupi bez ugrožavanja rezultata.

„Mislite da klub može odlučiti o smjeni menadžera ako nema potporu igrača?“, upitao je Conte novinare nakon poraza od Watforda s jasnom aluzijom na što misli.

No postoji i poprilično negativni aspekt u funkcioniranju kluba. Ponavlja se priča koja se dogodila s Andréom Villas-Boasom i Joséom Mourinhom, jer igrači znaju da je trener potrošan. Kad stvari krenu po zlu – a krenu svakom treneru na svim razinama natjecanja – svi znaju da ionako slijedi smjena. Kolo prije ili kolo kasnije, ali neizbježno – što je Abramovič pokazao dovoljno puta dosad. Momčad prestaje biti cjelina igrača i trenera, a onda izostaje iskra koja je potrebna da se svi skupa izvuku iz krize. Conteu je svaka utakmica kvalifikacijska, a kad igrači znaju da nije riječ o njemu nego o vlasniku i načinu na koji klub funkcionira, onda su stvari drastično drugačije nego kakve su bile kad je Sir Alex bio u Unitedu.

I to je moglo prolaziti dok je Chelsea imao takvu ekipu da su drugi morali razmišljati kako kompenzirati razliku u kvaliteti kadra, ali sad se paradigma promijenila.

Upitna očekivanja

Doduše, i Conte je jednako težak.

Nevolje su krenule i prije nego što je počelo prvenstvo, jer Conte je bio gladan i nije se mirio s tim koliko je njegov klub pasivan na tržnici. Znao je da mu trebaju pojačanja i nije prezao čak ni od javnog prozivanja kluba. To je Conte – on tako funkcionira, takav je bio i u Juventusu, svadljiv je i pomalo rabijatan. Dio njegova genija je ta njegova glad.

„Talijanska strast. Nije to samo u utakmicama, svaki dan na svakom treningu“ , opisuje Giorgio Chiellini život s Conteom. „On je kao narednik. Kad završiš trening, mrtav si. Ne umoran, mrtav. Možeš izdržati samo zato što vjeruješ u ono što on radi. Uvijek si 100 posto s njim, stvara atmosferu u kojoj dajemo energiju jedni drugima.“

Ponekad to igračima može biti i zamorno. Barem nekima, jer nisu svi karakteri kakav je Chiellini. Sličan pristup ima i Mourinho, obojica traže potpunu predanost, stvaraju nevjerojatan pritisak pod kojima igrači znaju ili popustiti i puknuti ili biti predani do te mjere da plaču kao Marco Materazzi kad trener odlazi. Kad bi trener imao priliku biti siguran u svoj ostanak, bez problema bi očistio svlačionicu od onih kojima je takav pristup previše i došao do grupe igrača u koju vjeruje i koja je odana njemu. Ovako, kada svi znaju da je svaka utakmica kvalifikacijska, to jednostavno ne može proći. Klub će se prije otarasiti njega nego igrača.

Šteta, jer teško postoji bolji taktičar na tržištu od Contea. I Chelsea u ovom trenutku treba Contea.  Jasno, napravio je i on neke svoje greške, pisali smo već o tome koliko se Chelsea sistemski muči protiv momčadi koje igraju s trojicom stopera, ali u situaciji u kojoj Chelsea više nije glavni potrošač na tržištu, vrijeme je da se paradigma po kojoj klub funkcionira promijeni. Vrijeme je da klub počne graditi uspjeh na dugoročnom povjerenju treneru i konstanti rada, jer više ne može računati na talentom superiornu ekipu koja dominira u kupovinama najboljih igrača. Kad umjesto Radje Nainggolana za zamjenu Nemanji Matiću dovedeš Dannyja Drinkwatera i kad umjesto Alexa Sandra menadžer završi s Davideom Zappacostom, upitno je koliko visoka mogu ostati očekivanja i je li pametno tjerati trenera koji je dokazano sposoban podizati momčad na višu razinu.

Doduše, eventualni prolazak Barcelone (prva utakmica u utorak) može drastično promijeniti stvari, jer Abramoviču je posebno značajna Liga prvaka. A malo je boljih ljudi za pripremu te utakmice od Contea, posebno kad je i njemu jasno da je to opet kvalifikacijska utakmica. Još jedna u nizu.

Ne propusti top članke