Početkom prošle godine naslovnice sportskih medija okupirala je izjava koju je dao Amir Rrahmani: “Da sam Talijan, svi bi pričali o meni”, ispalio je pomalo uvrijeđeno Kosovar, kojeg svi vrlo dobro pamtimo s HNL terena. “Svjestan sam svojih kvaliteta i pokazao sam ih kada sam dobio priliku igrati u kontinuitetu. Sada je vrijeme da žanjem plodove svog rada”, dodao je.
Naravno, na prvu ta njegova temeljna izjava, ona koja je i dospjela na naslovnice, zvuči zaista pomalo i samodopadno. Rrahmani je tada igrao svoju prvu pravu polusezonu otkako je tiho, u ono koronaško ljeto 2020. preselio iz Verone u Napoli i baš se taj trenutak poklopio sa Napolijevim jurišem na prvo mjesto ljestvice. Na kraju su njega i Napoletane koštale ozljede u napadačkom dijelu momčadi, ali Rrahmani nije ispao iz sastava Luciana Spalettija sve dok se polovicom jeseni nije i sam ozlijedio.
Sada je prošao period rehabilitacije i blizu je pune forme; doduše, nije izvjesno da ćemo ga na terenu gledati već sutra, u jako bitnom ogledu protiv Intera, ali njegov je povratak značajan za Napolijevu širinu u lovu na najviše ciljeve. Prvenstveno na onaj san o kojem se i dalje ne priča na glas: scudetto.
Iako se Rrahmani tada više osvrnuo na svojevrsno podcjenjivanje kosovarskih i albanskih nogometaša — iako su njihovi nogometaši tradicionalno usmjereni prema talijanskom nogometu — o njemu se zaista premalo priča. A pogotovo se premalo priča iz perspektive igrača koji se 2019., već tada kao 25-godišnjak, iz Dinama prodao u Veronu za, kako se to kaže, “povrat ulaganja”. Odnosno, iako je iza njega bila možda i najbolja polusezona na Maksimiru, u kojoj je bio veoma bitan dio europskog pohoda koji je završio u produžecima osmine finala s Benficom, Rrahmani je tog ljeta otišao kao igrač za kojim se u Maksimiru neće isplakati previše suza.
Od igrača iz sjene postao je ne samo nositelj dodane kvalitete, već i lider u obrani
Ali ta mu je sezona pod Nenadom Bjelicom i trasirala put do ovih trenutaka s Napolijem, barem ovako u retrospektivi. Oko Rrahmanija je uvijek bio neobično podijeljen dojam, još otkako je 2015. stigao u HNL s titulom najvećeg talenta albanske Superlige. Pričalo se tada da se Ivica Križanac, kojeg su braća Žužul angažirali po završetku igračke karijere da vodi sportsku politiku tada još ambicioznog RNK Splita, s njima upravo i ozbiljnije razišao između ostalog i po pitanju Rrahmanija. U pitanju su bile vjerojatno neke druge trzavice, jer je teško bilo shvatiti zbog čega bi talentiran i mlad stoper bio točka prijepora, pogotovo jer je doveden iz tiranskog Partizanija bez odštete.
Bilo kako bilo, Rrahmani je brzo demantirao skeptike; bio je prototip no nonsense braniča sa svojih 192 centimetra visine, i tu je pozornost naplatio kad su se Žužuli (ponovno) okrenuli Dinamu u potrazi za financijskim spasom. Onih prijavljenih 2,1 milijun eura koliko su dobili na Parku mladeži od prodaje Rrahmanija i Ante Majstorovića u Dinamo na kraju nisu spasili klub, ali je to bio ogromni iskorak za obojicu.
Gdje god treba
Doduše, sumnje su i tada bile postojane, jer su obojica po dobrom, starom običaju ekspresno produžena u Lokomotivu samo dan nakon potpisa za Dinamo. Obojica su se ustalila na audiciji u Loksi, ali je na kraju samo Rrahmani vraćen u maticu. Bilo je i jasno zašto; iako je fizički dosta definiran, Rrahmani je sposoban uskočiti na više pozicija u obrani. Pod Marijom Cvitanovićem je uskakao na desnog beka, gdje je profilirao i centaršut, a kod Bjelice i na lijevog beka, nakon što su zbog ozljeda otpali Marin Leovac i Mario Šitum.
Pričao je tada kako “nije mogao ni sanjati” da će zaigrati na toj poziciji, pogotovo kao standardan bek u Europskoj ligi, ali tu je ozbiljno dao naslutiti da ipak nije tek ‘trupina’ u srcu obrane. Kao i da je spreman uskočiti gdje god treba, ako to znači da će igrati.
Međutim, Dinamo ga je ipak poslao u Serie A, kod Ivana Jurića u Veronu. Iako je to iskorak koji bi svaki igrač prigrlio, s Rrahmanijem je to djelovalo kao nužan rastanak, čak i nakon potvrde dodane vrijednosti. Novo je dokazivanje tako imao kao Jurićeva prinova iz sjene; ondje je ritam bio drugačiji od onog na koji je navikao u Dinamu, i to ne samo zbog toga što je prešao u sustav s trojicom u zadnjoj liniji. Jurić je, naravno, znao za njegove fizičke predispozicije, ali u tim izletima na bekovskim pozicijama vidio je i prostornu inteligenciju i tehničke odlike koje bi mu vrlo dobro mogle doći i pri izgradnji napada.
Rrahmani se neočekivano dobro snašao u zahtjevnoj ulozi, i bio je to prvi put da se o njemu zaista i priča. Postao je hit-igrač hit-momčadi, dominirao je statističkim parametrima i bilo je pitanje vremena kada će ga primijetiti i neki veći klub.
Napoli je bio taj. Rrahmani je iskočio kao igrač koji se dokazao u Serie A i čije su brojke sugerirale da je spreman za veću razinu. Pikirali su ga odmah nakon te prve sezone u Veroni, dok mu je cijena još bila razmjerno prihvatljiva, a onda su ga ondje ostavili na posudbi dok nije postalo jasno da će klub trebati poprilično redizajnirati svoju zadnju liniju.
Novi vođa obrane
Preklani su još ustaljeni stoperski par bili Kalidou Koulibaly i Kostas Manolas, uz podršku Nikole Maksimovića; Rrahmani je tu bio tek četvrti po redu. No, prvo je otišao Manolas, pa onda i Maksimović, i tu je Rrahmani dočekao svoju prigodu. Lani je već bio prvi partner lideru Koulibalyju, skupivši više nastupa od njega, a kad je ovaj Napoletanima slomio srca i otišao po svoj zasluženi iskorak u Chelsea, Rrahmani je ostao kao novi vođa obrane, čak ispred Juana Jesusa i njegovih 250 nastupa za Inter i Romu do dolaska u Napulj.
Od igrača iz sjene postao je ne samo nositelj dodane kvalitete, već i lider u obrani; onaj koji u Spallettijevu sistemu oprezno diktira spuštanje zadnje linije, ali i predvodi ekipu kada je to potrebno. Kombinacijom ovih starih, nešto i konzervativnijih karakteristika i mirnoće koju je stekao iskustvom sada se itekako dobro uklapa u igru. Neugodna ozljeda ga je zakočila u sezoni u kojoj Napoli igra nevjerojatno izbalansirano, s naglaskom na fenomenalne napadačke kapacitete.
Njegov je izostanak također potvrdio dubinu koju Napoli ima, kao i ideju koju savršeno dobro shvaćaju i igrači iz drugog plana. Međutim, s dugim proljetnim napadom na scudetto, ali i na što dulji put u Ligi prvaka — gdje sada u osmini finala čeka Eintracht Frankfurt — Spallettiju trebaju sve raspoložive snage: a pogotovo one poput njega, koji se prometnuo u jedno od glavnih lica ekipe. Rrahmani je oduvijek želio da se o njemu priča, da bude lice za naslovnie, a ovo je proljeće mu je najbolja prilika za to.
