Rukomet je i dalje glup

Osvrt na završni turnir EHF-ove Lige prvaka

Zadnja izmjena: 28. svibnja 2018. Profimedia

U kontekstu činjenice da je Real Madrid privatizirao Ligu prvaka u kojoj je osvojio treći uzastopni naslov, često se navodi zaključak kako je nogomet postao previše predvidljiv. Za zaključkom ne zaostaje ni košarka, s obzirom da ćemo – pobijedi li noćas Golden State u majstorici protiv Houstona – opet imati finale između Warriorsa i Cleveland Cavaliersa.

Naravno, stvari nisu baš tako jednostavne. Iako iza sve veće predvidljivosti nogometa stoje opipljivi razlozi koji svoje uporište imaju u ekonomskim zakonitostima i Bosmanovu pravilu, zaključak je u suštini kriv. Ako ćemo te činjenice uzimati kao indikator predvidljivosti, sport je oduvijek predvidljiv.

Ne tako davno, AC Milan je nastupio u pet od sedam finala Lige prvaka. A nakon tri uzastopna finala u kojima su sudjelovali Rossoneri, palicu je preuzeo Juventus, koji je također skupio niz od tri uzastopna nastupa u finalu. Što se tiče NBA lige kroz 21 godinu, u zlatnom dobu lige od 1984. do 2005., svega je šest različitih franšiza osvojilo naslov. Dakle, to nije ništa novo jer uvijek smo imali ere dominantnih ekipa i uvijek imamo favorite koji obično pobjeđuju.

Doduše, postoji natjecanje u kojem favoriti neobično teško dolaze do naslova. Za sve one koji traže nepredvidljivost i uzbudljivost, pravo rješenje je rukometna Liga prvaka i Final Four koji se prošlog vikenda održao u Kölnu.

Ponovo, kao i prethodnih godina, osvajač nije favorit. Dapače, Vardar i PSG su zapeli još u polufinalu, a naslov je osvojio Montpellier, klub koji je natjecanje počeo u grupi D, dijelu ždrijeba za klubove nižeg renomea. Iz grupe D – gdje je igrao s klubovima poput Beşiktaşa i Sportinga iz Lisabona i iz koje prolaze samo dva najbolja, za razliku od elitnih grupa gdje prolazi šest od osam klubova – preko Ademar Leóna, Barcelone i Flensburga došao je na Final Four.

Vardar je sve radio krivo

Vardar se ponašao kao da nešto zaslužuje i kako da je njegova pobjeda neupitna, što nije baš ono što je Raúl González usadio momčadi. Momčad je igrala obranu koja je bila debelo ispod njenog standarda, bez koncentracije i pravog pokrivanja linija kretanja.

Arpad Šterbik s takvom zonom ispred sebe nije mogao obraniti apsolutno ništa, a napad je bio još gori. Luka Cindrić je pokušao povezivati linije, ali protiv Montpellierove zone 5-1 trebalo mu je nešto podrške sa strane. Vuko Borozan je, doduše, pružio šutersku dionicu koja se od njega očekivala, ali pozicijom s koje je tražio priliku za udarac nije otvarao Cindriću prostor za ulaske, nego se i on gurao prema sredini, olakšavajući Francuzima posao. S druge strane, Dainis Krištopāns – usprkos visini od 215 centimetara – nije bio pravo rješenje, jer je Vardaru trebao netko tko može napasti zonu driblingom kad se prednji zabavljao Cindrićem. A iako je u nekoliko tragikomičnih navrata pokušao to, Krištopāns nije takav igrač. Zapravo, Vardar je sve radio potpuno pogrešno i da je odigrao standardnu utakmicu, upisao bi uvjerljivu pobjedu.

Međutim, Montpellier je bio tu i imao je dobar plan kako iskoristiti ponuđeno. Potpuni autsajderi koji su prije početka natjecanja smješteni u sporedne grupe, među ‘one tamo’ ekipe, zasluženo su ušli u finale, bez ijednog igrača u idealnoj sedmorci koju bira EHF. Međutim, imali su ideju, plan i disciplinu. S druge strane su imali suparnika čije je samopouzdanje graničilo s bahatošću, momčad koja je bila daleko od svog optimuma. I zato je takva momčad izgubila, a do pobjede su došli oni koji su ušli timskom igrom i strpljivošću, pravim pristupom koji sport čini magičnim.

Rukomet je glup sport radi glupih ljudi koji ga vode i glupih protokola koje donose

I da je EHF normalna organizacija, prodavao bi to kao priču, kao savršenu kulisu u sportu u kojem je sve teže pronaći priče o autsajderima koji mogu skidati favorite i vraćati ljudima vjeru u sport koji se ne odigrava po unaprijed zacrtanom scenariju. PSG ima tri daleko najbolja igrača na svijetu, PSG ima momčad čiji bi nogometni ekvivalent bio da ovaj današnji Real Madrid pojačate Lionelom Messijem, Davidom De Geom i Mohamedom Salahom. Pa opet, drugu godinu zaredom, PSG ne može do naslova nego ispada od autsajdera. Ljudi vole takve stvari, vole priče koje su nepredvidljive i vole kad slabiji ima priliku pobijediti jačeg. Vraća im to povjerenje u sport.

EHF-ov problem je što to ne razumije.

Ništa nisu naučili od nogometa i drugih sportova

I da je EHF normalan, prodavao bi Nantes kao priču. Klub koji iza sebe ima hordu navijača koji su sposobni napraviti nevjerojatnu atmosferu i obojati dvoranu u ljubičasto majicama koje nose, ludilo kod svakog gola. Uostalom, da je EHF normalan, učio bi baš od Nantesa, koji je sa sloganom #ToMakeHstory napunio dvoranu i u uzvratu četvrtfinala kad je klub organizirao gledanje utakmice na velikom platnu. Ljudi vole takve stvari, vole sinergiju navijača i kluba, osjećaj da se sport i dalje igra zbog gledatelja. Vraća im to povjerenje u sport. Problem EHF-a je što to ne razumije.

Rukomet ima potencijal, to je neosporno.

Rukomet se uvijek razvijao na periferiji, rijetko kada je bio u centru pozornosti. Nije bilo velikih zvijezda i najveća zvijezda je uvijek bio timski pristup. A to je ono što zapravo svi traže u sportu, taj neki duh ostvarivosti. Rukomet nije zanimljiv jer nosi pretjeranu atraktivnost, zanimljiv je jer ne odaje dojam da je izvan ovog svijeta, ostaje pristupačan običnom čovjeku koji se može poistovjetiti s njim. I zato je Final Four u Kölnu do kraja napunio Lanxess Arenu kapaciteta 19.500 gledatelja, iako nije bilo nijednog njemačkog predstavnika. Ljudi vole rukomet, ali kako napraviti ekspanziju kad genijalci uporno stavljaju finale Lige prvaka u termin u kojem se održava i nogometna Liga prvaka? Potpuno autodestruktivno ponašanje o kojem smo već pisali i koje nikome normalnome nema smisla.

I umjesto da bude hit, rukomet ostaje glup sport.

Naravno, rukomet je glup sport radi glupih ljudi koji ga vode i glupih protokola koje donose. Recimo, Nicolas Tournat je nevjerojatni pivot koji je pokopao prebogati PSG u polufinalu i doveo Nantes u finale. Već se zna kako će nastaviti karijeru u Poljskoj, prelazi u Vive Targi Kielce. Ništa ne bi bilo čudno da transfer neće napraviti tek 2020. Suluda situacija u kojoj igrač pod ugovorom jednog kluba ima priliku pregovarati s drugim klubom za ugovor koji će stupiti na snagu tek za dvije godine. Kao da nisu mogli naučiti iz nogometa i drugih sportova kako urediti pravila da se zaštite klubovi-proizvođači, klubovi koji afirmiraju igrače, a ne oni koji su ionako najjači.

Doduše, tu se onda uplete i sudbina. Pa kad su već čelnici sporta toliko nesposobni, igra slučaja nađe način kako zaštititi one koji proizvode igrače i stvaraju novu vrijednost koja obogaćuje rukomet. Kako drugačije objasniti Final Four na kojem opet, treću godinu zaredom, pobjeđuje autsajder.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.