S druge strane, Porto je u svojih 14 utakmica u skupini A došao do omjera od pet pobjeda, dva remija i sedam poraza. Zbog slučajeva zaraze koronavirusom, za zelenim stolom mu je upisana jedna pobjeda i jedan poraz bez borbe, ali kada pogledate ostalih šest poraza koje je zaslužio na terenu, Porto je izgubio od Pick Szegeda tri razlike te od Kielca i Elveruma s po dva razlike, jednom od PSG-a s golom razlike i jednom s tri. Jedini ozbiljniji poraz Porto je doživio u gostima kod Flensburga, gdje je izgubio s -7, što ga dovodi do ukupne gol razlike od -1. PPD Zagreb je u 14 utakmica s više od sedam razlike izgubio sedam puta, što je točno pola odigranih utakmica i što objašnjava 92 gola slabiju gol razliku od Porta.

To da je Porto ozbiljniji klub od Zagreba nije ništa novo i posebno šokantno. Lani se PPD Zagreb nije toliko sramotio; nije, doduše, prošao dalje, ali je osvojio pet bodova s gol razlikom -76 i barem nije bio zadnji. Za usporedbu, Porto je osvojio 14 bodova i prošao je grupu, baš kao i Sporting u ‘slabijem’ dijelu ždrijeba.

Mi bismo zapravo trebali učiti od Portugala, ali nam je to ispod časti i imamo stav kako smo ispali od rukometnog patuljka. Mi smo zapravo patuljci

Isto tako, u 2019. — što je zadnja godina kad su se ciklusi međunarodnih omladinskih natjecanja održali u potpunosti — Portugal je bio jedina reprezentacija koja je igrala barem polufinale triju velikih natjecanja. Mlade reprezentacije su bile među najbolja četiri na svjetskim prvenstvima do 21 i do 19 godina te U20 Eura.

Ovo sve nabrajanje služi samo da se razbije jedna iluzija – da je Hrvatska rukometna sila, a Portugal rukometni patuljak.

Drugima pali, Hrvatskoj ne pali

Jasno, Portugal je imao dozu sreće. Ždrijeb se posložio tako da je na kraju igrao protiv Francuske koja je već osigurala prolaz i nije morala igrati punom snagom, a to je pomoglo Portugalu da završi kako je završio. Ali nije da se Portugal našao u Montpellieru tako što ga je netko skupio s ceste.

Portugal naporno radi kako bi stvorio rukometnu priču koja ima smisla, iza sreće koju je imao nalazi se dobar program i sustavni rad. Kvragu, 14 od 17 igrača koji su izborili Olimpijske igre u Tokiju igraju u domaćem prvenstvu, i to za četiri različita kluba, a to ne može biti slučajno. Porto igra Ligu prvaka i nije u njoj kanta za napucavanje, konkurentan je i najvećima. Sporting je bio u slabijem dijelu ždrijeba u Ligi prvaka i prolazio je, a nakon što je EHF reformirao sustav natjecanj igra u EHF Cupu i prolazi u drugu fazu natjecanja.

Na kraju krajeva, Pereira je u drugom poluvremenu shvatio da ne može prolaziti kroz francusku zonu i da će mu se dogoditi ono što mu se dogodilo i protiv Hrvatske — da će mu usmjeriti šutere na sredinu i tako mu unakaziti napad. Nakon samo šest minuta drugog poluvremena pozvao je minutu odmora, promijenio upute i počeo igrati sedam-na-šest.

Rasprava je li igra bez vratara dobra za dugoročni razvoj rukometa kao sporta i potiče li ono što je bit rukometa sasvim je legitimna i postoji dovoljno argumenata da bi je trebalo zabraniti. Međutim, prosječni Hrvat bi je zakonom zabranio jer je ona “besmislena” i kategorički tvrdi da stvara više štete nego koristi. Uostalom, što drugo da misli kad gleda način na koji Hrvatska to radi zadnjih nekoliko godina.

Pereira je pokazao način na koji se to zapravo izvodi i potvrdio ono što sugerira matematika — da sedmi čovjek može biti efikasna taktika za otvaranje napada. Portugal je igrao sedam-na-šest bez srljanja i bez improviziranja, napadu je pristupio metodično i podigao je postotak realizacije s vanjskih pozicija kada je on počeo tonuti. Zapravo, Pereira je ponovio skoro identični napad koji je koristio Filip Jícha u Kielu, na isti način je otvarao ključne napade i na isti način je dolazio do pozicija za realizaciju koje nude veći postotak od standardnih situacija koje se otvaraju u igri šest-na-šest, posebno protiv suparnika kao što je Francuska i protiv dvojice jakih halfova koja mogu zagušiti sredinu. Ono što je upalilo Pereiri i Jíchi koji je osvojio Ligu prvaka igrajući sedam-na-šest, Hrvatskoj ne pali jer igra sporo, dosadno i bezidejno.

Igrati ‘pravi’ rukomet

Dok su zajedno iščekivali Godota, Vladimir je bijesno bacio cipelu, a Estragon je na to rekao: “Eto što ti je čovjek — krivi cipelu, a greška mu u nozi!”

Otprilike isto vrijedi i za nas. Uvijek nađemo neku cipelu koju ćemo okriviti ili neko idiotsko pravilo, glupo je ovo ili je glupo ono, a zapravo smo glupi samo mi jer se oslanjamo na sirovi talent i odbijamo pratiti kako se razvija sport i napredovati s njim. Hrvatska ima bolje igrače od Portugala, više talenta i jači potencijal, ali Portugal je taj koji igra moderni rukomet dok se mi oslanjamo na improvizaciju i solo prodore.

Nije Hrvoje Horvat kriv za to. Odnosno, prerano je suditi je li kriv ili nije, jer čovjek iza sebe ima tri treninga na kojima je bio glavni trener, a protiv Francuske je pokazao neke drugačije ideje. Nije kriv ni Lino Červar. Dobrim dijelom su krivi sami igrači i mentalitet hrvatskog rukometa.

“Sjećam se jedne utakmice s Norvežanima”, ispričao je Goran Šprem u Podcast Inkubatoru. “Sjedimo na kavi ujutro i Norvežani s nama. S njima dolazi autobus analitičara koji je vrtio kompjutere, snimao akcije i analizirao. I kažu oni nama da smo gotovi, da su sve naše akcije skinuli, točno znaju što igramo, koja nam je koja akcija, kako koja počinje i kako koja završava. Mi ih gledamo, oni odu i mi kažemo — pa jebote, mi nemamo nijednu akciju, oni nas ne mogu pobijediti.”

Karakteristika hrvatskog rukometa je ta nepredvidljivost koja izlazi iz spontanosti i improvizacije. Naši su igrači, pogotovo srednji vanjski, sposobni stvarati višak solo prodorima, uništavati suparnike i nalaziti originalna rješenja. I sasvim je logično da su ponosni na to, na tu razinu bogomdanog talenta. Kada sjednete privatno s nekim od aktivnih ili netom umirovljenih reprezentativaca, svi će vam ispričati manje-više istu priču — Hrvati igraju najljepši rukomet koji se oslanja na imaginaciju, u klubovima ih gnjave s hrpom akcija i analiza, a u reprezentaciji imaju slobodu da igraju pravi rukomet.

Problem je u tome što je rukomet danas prebrz da bi se igrao bez šablonizacije. Obrane su prejake i previše dobro uigrane da bi ih se moglo u kontinuitetu razbijati kroz individualne napade koje se maskira kao imaginaciju, a igrači su postali atletska čuda kakvih prije 20-ak godina nije bilo. Bez akcija je danas nemoguće ne upasti u crne rupe u kojima po nekoliko minuta ne zabiješ gol.

Problem sa stavom

Jednako kao i kod igre sedam-na-šest, rasprava što je u perspektivi bolje za razvoj sporta nije meritum stvari. Možda je stvarno sloboda koju Hrvati imaju u reprezentaciji dugoročno bolja opcija za razvoj rukometa od shematiziranih napada u klubovima. Jedina relevantna rasprava koju možemo imati jest pratimo li smjer u kojem se sport razvija ili ne.

Uzmite primjer drugih sportova. Možda je esencija nogometa stvarno Robert Prosinečki koji valja suparnika s jedne na drugu stranu. Možda je romantika starih majstora koji su nosili desetku, imali pet kilograma viška i triput driblali istog čuvara zaista najveći stupanj umjetnosti koji je nogomet ikad dosegao. Možda je u košarci trica glupa i možda je Steph Curry uništio sport koji je dosegao svoj vrhunac kad su se pod koševima igrale mrcine koje su zahtijevale loptu u post i da ih se pusti da riješe stvari leđima prema košu. To je sasvim legitimno viđenje kakav bi sport netko želio gledati, ali danas se na taj način ne može igrati ni nogomet ni košarka i to je kraj priče.

Kada je objasnio zašto se odlučio umiroviti, pokojni Zlatko Saračević je naveo koliko se rukomet promijenio. U startu svoje karijere je imao vremena zabiti gol, mahnuti publici i prošetati do klupe, a na zalazu bi njegova momčad kod tog mahanja već primila gol. Golovi nisu bili problem, Saračević je u finalu Lige prvaka 2002. s 41 godinom na leđima zabio sedam golova u prvoj i četiri u drugoj utakmici. Mogao je on, barem što se tiče golova i ozljeda, odigrati napad još koju sezonu na vrhunskoj razini, ali problem je bio način na koji se rukomet razvio. Nije to mogao više pratiti.

Isto tako, nije problem u tome što se Hrvatska nije kvalificirala na Olimpijske igre.

Šteta je, ali nije katastrofa. Događa se. Neuspjesi su sastavni dio svakog sporta i treba ih shvaćati zdravo, puno zdravije nego što ih mi kolektivno shvaćamo. Nekad se pogodi, nekad se promaši i na ovako malom uzorku se može dogoditi svašta. Problem je u tome što bismo mi zapravo trebali učiti od Portugala, a imamo stav kako smo ispali od rukometnog patuljka. Mi smo zapravo patuljci koji bi od Portugalaca trebali učiti kako razvijati domaću ligu i kako igrati moderni rukomet, ali nam je to ispod časti.

Ovako i ne može bolje

Problem je u tome što nas lagano gazi vrijeme, a naš se rukomet — tu spadaju neki treneri, ali dobrim dijelom i igrači; sadašnji i bivši — potenciranjem improvizacije ponaša kao klinac koji se hvali kako ništa ne uči i svejedno ima petice. To može proći u osnovnoj, tamo svi mogu proći s pet. To može proći i u srednjoj, ako si malo inteligentniji. Ali kad upišeš fakultet, to više ne prolazi. Onda treba učiti i talent više nije ključna stvar, potrebno je malo više od improvizacije. Potrebna je uigranost, nužna je barem osnovna šablonizacija da taj talent usmjeri i koristi ga kao stvarni faktor kreiranja razlike između dviju momčadi.

Na kraju krajeva, to je poanta treninga. Ako postoje dvije momčadi koje su jednako dobro uigrane, obično će pobijediti ona s više bogomdanog talenta koji može napraviti nešto neočekivano čime će nadograditi automatizam. Zato nije poanta ugušiti talent i imaginaciju; poanta je to nadograditi kroz strukturirani sistem. Kvragu, nije Phil Jackson ugušio Michaela Jordana kroz trokut-napad niti je Pep Guardiola uništio Lionela Messija. Oni su im dali sustav igre kao alat koji će im stvoriti uvjete u kojima će njihov talent doći maksimalno do izražaja.

U tom kontekstu treba gledati činjenicu da Horvat u Francuskoj nije imao klasičnog pomoćnog trenera. Izabrao je — ili su mu tako drugi odredili, ali kako god bilo, on je kao glavni trener pristao na to i zato snosi odgovornost — da kraj njega na klupi sjedi Igor Vori koji se nakon igračke karijere, blago rečeno, nije proslavio. Uostalom, jedan dio onih Zagrebovih poraza s 10 ili više razlike je potpisao upravo on. U 2021. se ne može raditi ozbiljan posao bez ozbiljnog stožera i ne može se doći do rezultata bez tima ljudi koji će odrađivati svoj posao u pripremi i u analizi.

Ovako onda i ne može biti bolje. Možemo mi naći neku cipelu koju ćemo okriviti ili neku glupost na koju ćemo se fiksirati, ali problem nije u cipeli nego u našoj nozi.

Što prije to prihvatimo i što se prije prestanemo oslanjati na sirovi talent te počnemo zaista pratiti kako se razvija sport i napredovati s njim, to veću šansu imamo zadržati relevantnost. U suprotnom ćemo ubrzo se čuditi kako nam je to Portugal toliko pobjegao, baš kao što se sad čudimo kako nas je rukometni patuljak dostigao i izbacio s Olimpijskih igara na koje nismo ni zaslužili otići, ali ne zbog toga kako smo odigrali u Francuskoj. Taj rezultat je ionako samo posljedica općeg stanja u rukometu i našeg uvjerenja da smo bogomdani, našeg odbijanja da pratimo trendove i da shvatimo kada je došao trenutak da se više ne može mahnuti publici i prošetati van jer ćeš za to vrijeme primiti gol.

Ne može se više igrati rukomet bez ijedne uigrane akcije. A pogotovo se ne može više biti ponosan na to.