Zamislite sliku: bolid Formule 1 prolazi kroz zavoj. Nemam, dakako, telepatske sposobnosti i ne mogu sa sigurnošću pretpostaviti što ste točno zamislili, koji vam je bolid i koji zavoj prvi došao pred oči. No, lijepe su šanse, možda veće nego one ma kojeg drugog zavoja u kalendaru, osim kombinacije Eau Rouge-Radillon, da vam je sam od sebe i nepozvan došao Fairmont, nekadašnji Loews, legendarna ukosnica na stazi u Monaku.
Ili, jednostavno, “onaj zavoj”. Nema fana Formule 1 koji ne zna kako taj zavoj izgleda, a u glavu ga bez problema može dozvati i dobar dio onih koji nisu fanovi tog sporta, nego su se samo sporadično susretali s njim. Jednostavno, riječ je o jednom od najprepoznatljivijih mjesta na bilo kojoj trkaćoj stazi na svijetu. Pri čemu je riječ i o najsporijem zavoju najsporije utrke u kalendaru.
Sport koji je svetkovina brzine brendirao se kroz mjesto na kojem bolidi voz manje od 50 km/h i gdje se u pravilu ne pretječe, ako ne želite da to završi u suzama (mada to očito nitko nije rekao Adrianu Sutilu, koji se 2013. hladno na ulasku u zavoj ubacio ispred Fernanda Alonsa), pokazujući koliko se Monako razlikuje od svih ostalih staza. Brzina, utrkivanje i pretjecanja ondje naprosto nisu u prvom planu. Nekada ih ima, nekada ne, ali ne pamtim nezanimljivu utrku u Monaku, sinonimu za ulične utrke . Čak i kada se od starta do cilja svi voze u koloni, toliko je lijepo gledati iz kruga u krug sva ta legendarna mjesta da mi ne pada na pamet prigovarati. Ako se štogod dogodi, to je bonus, plus što se tako rađaju legende.
A točno znam i kada sam se nepovratno zaljubio u to mitsko mjesto.
Ma neću vam prepričavati, pogledajte, ali upravo su me ti suludi završni krugovi utrke 1982. definitivno nagnali da se zaljubim u ovu neobičnu utrku. Ono što se u videu ne vidi jest ponašanje Bernieja Ecclestonea, tada vlasnika momčadi Brabham. On je, nakon što se Riccardo Patrese izvrtio i kada mu se ugasio motor, mrtav-hladan otišao sa staze do helikopterskog uzletišta i tek naknadno, u zraku ili čak nakon slijetanja, saznao da je njegov vozač u nevjerojatnom raspletu osvojio utrku…
Utrku koja se vozi i ovog vikenda, pa se prisjećamo njene povijesti.
Kako je počelo
Monako je nakon otvaranja kazina već u drugoj polovici 19. stoljeća ukinuo porez na dobit te tako postao meka za bogataše. Kada su se pojavili automobili — isprva kao ekstremno skupa igračka upravo za te bogataše — to se reflektiralo i kroz njihovu gustoću i popularnost u Kneževini. Samo nekoliko kilometara dalje, na brdu La Turbie, vožena je i prva brdska utrka u povijesti, ali Monako se doimao premalenim da bi i sam ugostio neko natjecanje, mada je Azurna obala bila jedan od najvećih svjetskih centara automobilizma. Stoga su izmislili malo drukčiji oblik i od 1911. počeli organizirati Rally Monte Carlo, natjecanje čiji je start bio u raznim europskim gradovima, odakle su sudionici (a prijavljena gospoda nerijetko nisu uopće sama vozila, nego to prepuštala svojim šoferima) dolazili prema Monaku, gdje se nalazio samo cilj relija.
Potkraj 1920-ih to se pokazalo kao neočekivan problem. Automobile Club de Monaco nije više želio biti učlanjen u svjetsku federaciju AIACR (Association Internationale des Automobiles Clubs Reconnus) posredno, preko francuskog kluba, ali prijava je odbijena zbog toga što se na teritoriju Kneževinenije održavala nikakva utrka — reli nije uračunat, s obzirom na to da se uglavnom odvijao drugdje. Predsjednik kluba Antony Noghès obratio se Louisu Chironu — najboljem monegaškom vozaču utrka, a u to vrijeme i jednom od najboljih na svijetu — da vidi bi li se u gradskoj luci moglo improvizirati trkaću stazu. Upravo su oni zacrtali osnovnu konfiguraciju staze koja se, uz određene preinake, koristi i danas.
U novije vrijeme nitko se nametnuo kao gospodar Monaka. Mada je jasno da će onaj koji nakon starta izađe iz zavoja Sainte-Dévote kao vodeći biti u velikoj prednosti
Sam Chiron se već ranije obavezao da će u terminu prve utrke 1929. voziti Indy 500, pa ga nije bilo, ali na startu se ipak okupila vrlo ugledna družina vozača, uključujući i velikane poput Rudolfa Caracciole i Renéa Dreyfusa. Pobjedu je ipak odnio Englez William Grover-Williams, Bugattijev tvornički vozač, koji je upravo u to vrijeme bio na vrhuncu karijere, okrunjene tom, ali i dvama pobjedama na Velikoj nagradi Francuske, 1928. i 1929. Grover-Williams je zapravo u neku ruku bio domaći vozač, odrastao je u Monaku i ondje se zarazio virusom automobilizma kao klinac…
Prikladno, prvo izdanje velike utrke dobio je veliki čovjek. I veliki vozač, svakako, ali ne govorim o tome. Grover-Williams će u Drugom svjetskom ratu postati britanski obavještajac na zadatku organizacije francuskog pokreta otpora, pri čemu će u ilegalne ćelije organizirati i neke od prijatelja iz trkaćeg svijeta, poput velikog vozača Roberta Benoista. Nažalost, razotkriveni su 1943. te je uhapšen i mučen u Gestapovim pariškim uredima, a potom prebačen u koncentracijski logor Sachsenhausen, gdje je i pogubljen u proljeće 1945. Postoji vjerojatnost da ga je u Parizu mučila osobno ‘Gestapova hijena’, poznata predratna francuska vozačica utrka i kolaboracionistica Violette Morris, vjerojatno najodvratnija osoba u povijesti automobilskih utrka.
Prvi Regenmeister
Utrka se odmah pokazala iznimno popularnom i, mada još daleko od današnjeg statusa krunskog dragulja, postala regularni dio trkaće sezone u Europi. Od ranih izdanja svakako moramo izdvojiti Chironovu pobjedu 1931, do danas jedinu za domaćeg vozača — na postolju će završiti i 1950. kao jedini Monegask koji je na domaćoj utrci došao do bodova u Svjetskom prvenstvu — mada bi se malo tko kladio da će još dugo ostati tako, s obzirom na kvalitetu Charlesa Leclerca. Tko zna, možda već i ove nedjelje, ovo je staza na kojoj se nerijetko događaju čuda i na kojoj ne pobjeđuje uvijek najbolji bolid…
U sljedeće dvije utrke dramu su unosili kasni kvarovi na autu velikog Tazia Nuvolarija: godine 1932. je momčadski kolega Caracciola odlučio ostati iza njega i ne napasti, poštujući kolegu. Sljedeće se godine nakon žestoke borbe s Achilleom Varzijem Nuvolarijeva Alfa zapalila u zadnjem krugu, te mu je morao prepustiti pobjedu.
Sezonu potom pojavila se nova zvijezda i zasjala upravo u Monaku. Guy Moll je došao iz Alžira, tada francuskog teritorija, i u Kneževini osvojio prvu Veliku nagradu. Pobijedit će i na stazi AVUS, u fantastičnom, aerodinamičnom Alfa Romeu, ali poginutii već u kolovozu iste godine u Pescari. Enzo Ferrari se do kraja života kleo da je Moll talentom bio uz bok najvećima, Nuvolariju i Gillesu Villeneuveu. Usto, sve do Lewisa Hamiltona ostat će najmlađi pobjednik Velike nagrade Monaka, gotovo tri četvrt stoljeća.
Kada je 1935. ponovo pokrenuto Europsko prvenstvo, Monako je odabran kao mjesto održavanja prve utrke. Osvojio ju je Luigi Fagioli, a ostala je u kalendaru tri sezone, nakon čega je zbog sukoba oko visine startnina na neko vrijeme ugašena. Iz tog perioda posebno se pamti dramatična, kišna utrka 1936. Dok su ostali, pa i velikani, izlijetali jedan za drugim, Caracciola — uz dužno poštovanje Ayrtonu Senni i Michaelu Schumacheru, vjerojatno najbolji kišni vozač u povijesti utrka — vozio je kao po tračnicama i došao do impresivne pobjede. Prvenstvene će utrke do kraja sezone osvajati samo nevjerojatni Bernd Rosemeyer, ali pljusak u Monaku tražio je nekoga s titulom Regenmeistera.
Kada su nakon rata utrke obnovljene, Monako je ušao u kalendar inauguralnog prvenstva Formule 1. To je bila ona čudna utrka u kojoj je Juan Manuel Fangio, zahvaljujući detalju što je publika na tribinama gledala u suprotnom smjeru a ne prema njemu, shvatio da se dogodilo nešto čudno i izbjegao ostatke masovnog karambola koji su čekali iza zavoja.
Formula 1 vratit će se u Kneževinu tek 1955., i ostati ondje, uz prisilnu iznimku prošle sezone, sve do današnjih dana. Tijekom četverogodišnje pauze vožena je samo jednom, kao utrka sportskih automobila 1952., i prvi put donijela ono što, usprkos čestim udesima, srećom nikada neće pohoditi Monako u mjeri poput ostalih staza. Smrt. Veteran Fagioli izletio je tijekom treninga u Lanciji, no, mada se činilo kako je riječ o lakšoj nesreći, unutarnje su ozljede bile takve da im je tri tjedna potom podlegao u bolnici.
Štakorsko govance i glamur
Povratak Formule 1 nije bio ništa manje dramatičan: dvostruki je svjetski prvak Alberto Ascari postao prvi od samo dvojice vozača u povijesti (drugi je Australac Paul Hawkins) koji su uspjeli bolidom sletjeti u more. Prošao je gotovo neozlijeđen, ali poginuo četiri dana potom na testiranju u Monzi, kao jedan od onih velikana koji nikada u karijeri nisu uspjeli doći do pobjede na najglamuroznijoj Velikoj nagradi.
Pobjedu je odnio Maurice Trintignant, najbrži francuski vinogradar, uz Stirlinga Mossa i Phila Hilla jedini vozač koji je u utrkama Svjetskog prvenstva pobjeđivao i s motorom ispred i iza vozača, pilot koji je tijekom rata sakrio svoj Bugatti u sijenu, a kada ga je nakon njega izvadio, na prvoj je utrci odustao jer mu je filter goriva bio zaštopan — izmetom štakora… To mu je donijelo nadimak Le Petoulet, doslovno “štakorsko govance”. Nije se uvrijedio, nego ga prihvatio, pa čak tako i nazvao svoj vrlo cijenjeni vinograd. Na istoj utrci kao šestoplasirani je završio — Chiron… S 55 godina, devet mjeseci i 19 dana, do danas je ostao najstariji vozač u povijesti Svjetskog prvenstva, mada nije teško pomisliti na dvojicu kandidata koji bi ga za 15-ak godina mogli dostići.
Velika nagrada Monaka morala je čekati svoje 15. izdanje 1957. kako bi skinula još jedno prokletstvo: te je godine Fangio postao prvi dvostruki pobjednik ove utrke, nakon što je 14 različitih vozača osvojilo prvih 14 utrka. Vrijeme specijalista za Monako tek je dolazilo, a prvim od njih možemo smatrati trostrukog pobjednika Mossa, koji je ondje savršeno pokazivao prednosti malih, okretnih bolida s motorom iza vozača. Posebno je upečatljiva ostala njegova posljednja pobjeda, 1961., često navođena kao jedna od najspektakularnijih vožnji u povijesti utrke. Tada se vozilo 100 krugova, a posljednjih 25 je Ferrarijev američki as Richie Ginther proveo s nosom bolida gotovo priljubljenim uza zadnji kraj Mossova Lotusa, ali nije dočekao pogrešku ni priliku, poredak je ostao identičan do cilja.
U tom se desetljeću utrka počela pretvarati u najprepoznatljiviju lokaciju Formule 1 i smatrati dijelom mitske Trostruke krune automobilizma, a obol tome dao je novi medij, televizija.
Kratka i kompaktna gradska staza omogućavala je dobru pokrivenost kamerama, te je to postala utrka koju su televizijske kuće diljem Europe prenosile, nerijetko kao jedinu u sezoni. Usto je jedinstveni format s treninzima u četvrtak i subotu, a slobodnim danom u petak, u sprezi s atraktivnom i kompaktnom lokacijom na koju su svi voljeli dolaziti, pretvorio Monako u mjesto za sklapanje dogovora. Svi su bili ondje, sponzori, financijeri, direktori… A nakon vjenčanja princa Rainiera i Grace Kelly magija glamura Kneževine postala je top tema svim svjetskim medijima. Formula 1 bila je bitan, integralni dio tog blještavila. Monako je izrastao u ono što je danas, neupitno središnje mjesto sezone.
Kada će Ecclestone, koji je i sam jedini pokušaj kvalifikacija za F1 utrku odradio ondje 1958., početi masno naplaćivati ostalim stazama pravo na uvrštavanje u kalendar, Monako će ostati izuzet od toga. Zapravo, ostat će izuzet od mnogih pravila; staza odavno ne odgovara ni tehničkim ni sigurnosnim standardima moderne Formule 1, ali to nikome ne smeta i da nema stanovitog kret… dobro, ostanimo ipak pristojni, lika s brojem 44 na bolidu, koji uporno traži nekakve preinake, mogao bih reći da svi poštuju povijest i razloge postojanja ovakve staze i ne traže nikakve promjene na njoj. Nelson Piquet to je jednom sjajno rezimirao, rekavši da pobjeda u Monaku u svakom pogledu osim bodovnog, vrijedi kao dvije pobjede drugdje. A, pazite, lajavac Piquet pritom nikada nije uspio pobijediti na toj stazi…
Tko prvi izađe iz zavoja…
Nema smisla prisjećati se utrke po utrke, ali neke su toliko integralan dio mitologije Formule 1 da ih naprosto moramo barem spomenuti.
Peterostruki pobjednik Graham Hill vladao je 1960-ih i ako je ikada postojao kralj ove staze, to je bio on. No, pamtimo i po tragediju 1967., kada je Ferrari Lorenza Bandinija (to je onaj lik koji je u filmu Ford v. Ferrari prikazan kako na ravnici u Le Mansu iz svog kokpita bijesno, karikaturalno gleda Kena Milesa) izletio na ulasku u šikanu u luci, udario u zaštitne bale sijena i zapalio se. U stravičnoj je buktinji Talijan zadobio teške opekline i postao druga žrtva staze, te jedini vozač koji je poginuo u samoj utrci. Bale sijena su promptno zabranjene na svim stazama i zamijenjene ogradama koje su zauvijek promijenile vizualni identitet monegaške utrke, ali nisu umanjile njenu zanimljivost.
Novi će kraljevi Monaka postati Alain Prost sa četiri pobjede, Schumacher s pet i rekorder Senna sa šest — ali i oni će ondje povremeno raditi pogreške i razbijati se, to je naprosto takva staza, ne postoji nitko tko joj može olako pristupiti. Senna je ondje 1988. u kvalifikacijama odvezao jedan od najnevjerojatnijih krugova u povijesti utrka, a kasnije je tvrdio kako je dosegao neki viši stupanj koncentracije i vozio posve nesvjesno, u pravom transcendentalnom iskustvu, odvezavši 1,4 sekunde brže od momčadskog kolege Prosta — a još je samo Gerhard Berger zaostao manje od tri sekunde. Samo da bi Brazilca dan kasnije, u utrci, trenutak nepažnje koštao udarca u ogradu i odustajanja.
Posebno je napeto kada padne kiša, svaka od takvih utrka postane legendarna na svoj način. Ni danas ne prestaju rasprave o utrci 1984., koju je direktor utrke Jacky Ickx samoinicijativno prekinuo dok je Prost bio u vodstvu, mada ga je drugoplasirani Senna stizao ubrzano, a trećeplasirani Stefan Bellof još ubrzanije sustizao obojicu… Nikad nećemo saznati tko bi zapravo pobijedio (mada bi Bellofu pobjeda kasnije svakako bila oduzeta za zelenim stolom), ali kontroverze traju do danas. U kišnim su uvjetima do jedinih pobjeda u karijeri došli Jean-Pierre Beltoise i Olivier Panis — zanimljivo, osim njih ondje je jedinu pobjedu u karijeri ostvario i Jarno Trulli, a jedine dvije Trintignant.
U novije se vrijeme tituli majstora Monaka najviše približio Nico Rosberg s tri uzastopne pobjede, a od aktivnih vozača toliko ima i onaj koji bi mijenjao stazu. Dvaput su pobjeđivali Alonso i Sebastian Vettel, a jednom Kimi Räikkönen i Daniel Ricciardo. Ipak, nitko od njih nije se nametnuo kao gospodar Monaka, svi su radili i pogreške i izlijetali, naprosto nema toga koga bismo mogli izdvojiti kao favorita, mada je jasno da će onaj koji nakon starta izađe iz zavoja Sainte-Dévote kao vodeći biti u velikoj prednosti.
No, utrka na ovoj stazi rijetko kada prođe bez izlaska sigurnosnog automobila na stazu, a nema tog vozača za kojeg možemo sa sigurnošću reći da mu u nekom trenutku neće popustiti koncentracija, pogotovo na gumama koje ovako mijenjaju temperaturu i svojstva tijekom stintova poput ovogodišnjih… Mada su u Monaku izložene najmanjim naprezanjima, nije ih lako zagrijati, pogotovo ako bude više prekida i razdoblja vožnje iza Bernda Maylandera… Ukratko, ako volite rulet, ne morate ići u Casino de Monte-Carlo, bit će toga vrlo vjerojatno i na samoj utrci.
