Rotterdam je jedan od gradova koji je morao sve graditi ispočetka; najveća europska luka praktički je sravnjena sa zemljom u zračnim napadima njemačkog Luftwaffea tijekom Drugog svjetskog rata, ostavivši grad bez svoje opipljive povijesti, u hrpi ruševina. Grad je trebao biti podignut iz pepela, a sa izraženom radničkom pozadinom svojih žitelja to nije predstavljao nezamisliv poduhvat. Jedan fragment ponosne povijesti ostao je, međutim, čitav – a to je upravo nogometni klub Feyenoord. Zapanjujuće, nizozemsko nogometno prvenstvo igralo se i tijekom perioda okupacije, a Feyenoord je svoje domaće utakmice igrao na Kasteelu, igralištu drugog gradskog kluba, Sparte, pošto je njegov mitski De Kuip bio pod kontrolom Nijemaca.

U Feyenoordu je rad uvijek stavljan ispred estetike u igri, a to je zasigurno uvjetovano i povijesnim rivalstvom koje Rotterdam gaji s Amsterdamom; taj je grad u očima stanovnika Rotterdama tradicionalno smatran epicentrom kulturnjaka i boemštine, lagodnog života i hedonizma, dok je njihov dom radnički. Kontrast, naravno, ima i svoj nogometno-povijesni kontekst: odnos oku ugodnog i lepršavog Ajaxova ‘totalnog nogometa’ naspram tvrdog i pragmatičnog Feyenoorda razvio je jedno od najvećih nogometnih rivalstava u Europi.

“Amsterdam droomt, Rotterdam werken“. Amsterdam sanja, Rotterdam radi.

Umjetnik među plavim ovratnicima

Nakon dugih 18 godina čekanja, Rotterdam je lani pak dosanjao jednu stvar koju je dugo čekao – naslov prvaka. Poklopilo se to s povratkom veterana Dirka Kuyta, koji kao nogometna ikona utjelovljuje tu neuglednu, siroviju, ali istovremeno i efikasnu stranu Rotterdama i Feyenoorda.

Klub je sada predstavio još jednog velikog povratnika: Robina van Persieja.

Iako je Van Persie, za razliku od Kuyta, rođen u samom Rotterdamu, mnogi će pri usporedbi njih dvojice okarakterizirati Kuyta kao autentičnijeg primjerka ‘pravog’ Feyenoordova igrača. Nije to slučajno; iako je Kuyt izvorno u Rotterdam stigao kao etabliran igrač iz Utrechta, njegova pozadina bliža je prosječnom Feyenoordovu navijaču. On potječe iz ribarskog grada Katwijka u kojem bi, prema svom svjedočanstvu, u slučaju neuspjeha u nogometu postao – mornar.

Van Persie je s druge strane uvijek bio pomalo i stranac u vlastitom gradu. Njegovi roditelji bave se umjetnošću; otac Bob je slikar, dok je majka José kiparica. Postoji legenda da je tijekom jedne izložbe stari Bob ušao u razgovor s gatarom, koja mu je predvidjela da će imati troje djece, dvije kćeri i sina. Za sina je posebno naglasila da će biti nogometna zvijezda. Možda je to s razvojem događaja malo i ukrašena priča – iako Robin zaista ima dvije starije sestre – ali za njega je od početka bilo jasno da je u pitanju umjetnik s loptom.

Van Persie se ovim povratkom na neki simbolički način poistovjetio s gradom kojemu intimno zapravo nikad pripadao

U Feyenoordu to, međutim, i nije najbolja referenca.

Znali su, naravno, koji put napraviti iznimku te proizvesti ili angažirati igrače čiji su potezi plijenili pažnju više nego njihov mukotrpni rad; doveli su tako i 36-godišnjeg Johana Cruyffa kojemu njegov Ajax nije želio više produžiti ugovor, pa je prešao u mrskog rivala i odveo ga do dvostruke krune. Ali ondje i danas među navijačima, primjerice, još i danas veličaju Gertjana Verbeeka, trenera poznatog po bjesomučnim treninzima zbog kojih su igračima pucali mišići; usprkos nikakvim rezultatima zbog kojih je 2009. vrlo brzo i otpušten, Verbeekova ‘udarnička’ težnja učinila ga je omiljenim likom u Rotterdamu.

Dom koji to nije bio

U takvom se okruženju osjećaj otuđenosti rano vezao uz Robina. Još od dječačkih dana, kada ga je otac upisao na nogomet da kanalizira očiti višak energije zbog kojeg su patile njegove školske obveze, borio se s tim osjećajem uz određenu dozu arogancije. Kada je nakon jedne utakmice mladih kategorija Feyenoorda i PSV-a s dva pogotka riješio derbi, utrčao je u školsku kantinu i popeo se na stol, urlajući “Robin van Persie dva, PSV nula”. Uostalom, njegova sklonost buntu i težak karakter rezultirao je ranom seobom iz Excelsiora, njegova prvog kluba, odakle su ga poslali u Feyenoord sa samo 13 godina.

Nedvojbeno izvanserijski nadaren, Van Persie je u Feyenoordu uvijek morao trošiti dodatnu količinu energije na dokazivanje. Osvajanje Kupa UEFA 2002., kada je s njim u sastavu Feyenoord donio posljednji europski trofej posrnulom nizozemskom nogometu, odobrovoljilo je euforične navijače dovoljno da ga konačno počnu prihvaćati. Međutim, neki će reći da je takav trijumf psihološki utjecao na njega na takav način da je od onoga što mu je bio obrambeni mehanizam napravio patološku prepreku. Kada je na utakmici protiv RKC-a te iste godine pred 50.000 ljudi mrtav-hladan oduzeo loptu Pierreu van Hooijdonku koji je htio izvesti jedan slobodni udarac s ruba šesnaesterca, okrenuo je i sam klub protiv sebe.

Tada već iskusni Van Hooijdonk nije mu to nikako mogao oprostiti, a s obzirom da je taj čin razjario i trenera Berta van Marwijka, ovaj nije puno trebao razrađivati plan kako klinca ‘spustiti na zemlju’. Van Marwijk ga je na nagovor Van Hooijdonka i Paula Bosvelta, još jednog internacionalca, posjeo na klupu. Nakon što ni to nije upalilo, Van Persie je naknadno odstranjen u mladu momčad.

Ondje je igrom slučaja odigrao utakmicu koja će mu promijeniti život.

Bio je to De Klassieker između mladih ekipa Ajaxa i Feyenoorda, igran na Ajaxovom Toekomstu. Par je tisuća pijanih Ajaxovih navijača čitavu utakmicu vrijeđalo Van Persieja, a kada im je ovaj – vjerojatno znajući da ga na tribinama gledaju Arsenalovi skauti – zabio za kasno izjednačenje i pritom provokativno poslao ‘pusu’, situacija je izmakla kontroli. Smrtno uvrijeđeni Ajaxovi huligani provalili su na teren i krenuli mlatiti klince iz Feyenoorda, uključujući njega. Da nije bilo intervencije mladih Ajaxovih igrača i njihova tadašnjeg trenera, legendarnog Marca van Bastena, ishod je mogao biti tragičniji. Ovako je ostalo na batinama i teškim traumama. Van Persie je bio toliko uzdrman tim događajem da je morao potražiti pomoć psihijatra, a taj je događaj vjerojatno bio kap koja je prelila čašu i u njegovoj glavi dokazala da njemu jednostavno nije mjesto ne samo u Feyenoordu, nego ni općenito u Nizozemskoj.

“U Feyenoordu bi urlali na mene kad god bih napravio pogrešku”, pričao je kasnije. “Na kraju sam sjedio na klupi, razmišljajući kako nisam dovoljno dobar ne samo u toj ulozi ‘desetke’, već sam počinjao vjerovati kako nisam ni prosječno lijevo krilo”.

Arsenal je uskočio s ponudom i te 2004. ostavio je Rotterdam, dom koji to nije bio.

Zaokruživanje karijere

Sada se vraća u mladu momčad koju vodi njegov nekadašnji reprezentativni kolega Giovanni van Bronckhorst. Ove je sezone, nakon prodaje bitnih igrača i Kuytova umirovljenja, zaostala za vrhom ljestvice i čini se da je obrana naslova neostvariva. Iako je Van Persie u više navrata obećavao kako kući može vratiti samo u Excelsior – koji je, usprkos onomad ružnom rastanku njegovim imenom nazvao jednu od tribina svog stadiona – odlučio se za Feyenoord.

Godine provedene u Arsenalu, Manchester Unitedu i Fenerbahçeu, kao i tri Svjetska te tri Europska prvenstva s Nizozemskom donijela su mu nebrojene titule, osobne uspjehe i sazrijevanje kroz povraćeno samopouzdanje. Tu negdje treba tražiti i razloge njegova odabira povratka ondje odakle je, pomalo posramljen i neprihvaćen, tako davno otišao.

Van Persie se ovim povratkom na neki simbolički način poistovjetio s gradom kojemu intimno zapravo nikad pripadao. Profilom bliži imidžu omraženog Amsterdama, odbačeni sin lučkog grada ispisao je povijest daleko od roterdamskog ludila, ali nešto ga je natjeralo da se suoči s vlastitom prošlošću i kolektivnim identitetom u koji je rođen. Možda je to ono što mu je preostalo da zaokruži vlastitu karijeru i sliku o sebi – kako među sugrađanima, tako i vlastitu.

Dobrodošao kući, Robine.

Welcome home, Robin! 🤗

✨ @Persie_Official ✨#RVPISBACK #Feyenoord pic.twitter.com/jCxpz2ICFU

— Feyenoord Rotterdam (@Feyenoord) January 19, 2018