Nemilosrdna je to rabota. Odjednom se skidaju rukavice i onaj koji je dotad uglavnom kićen lovorikama ostaje na čistini, nemilosrdno izložen udarima vjetra koji će njegov pažljivo građeni i nadograđivani status otpuhati kao kulu od karata čim se za to ukaže prva prilika. Pod uvjetom da se ne zove Zoran Mamić. I da, ponekad će to potrajati puno duže nego što bi trebalo i eskalirati u izrazito mučnu atmosferu iz koje više nema povratka – kao u slučaju „bugarskog stručnjaka“ Ivajla Peteva koji se s Dinamom natezao oko otpremnine, pa nije otpušten još u travnju nego tri dana prije početka novog prvenstva – a poneki trener neće za takvo što imati želudac, potrebno zaleđe ili financijski adut u rukama pa će, poput Cvitanovića, sam dati ostavku prije nego što dobije otkaz.

Jer u Maksimiru je uvijek trener kriv.

A kad vjetar okrene na jugo, svi koje zapuše to barem nesvjesno osjete. Kako sam trener, o čijoj se glavi radi i kojemu je upućena ne baš uvijena poruka maksimirskog diplomatsko-obavještajnog miljea, tako i njegovi igrači – koji, uostalom, dobro znaju kako je trener potrošna roba i kritična točka na kojoj će se prelomiti svaki njihov neuspjeh ili nedostatak truda.

Loksa je ugrizla ruku koja je hrani

Prirodno je da će se poslije tako šokantnog, povijesnog trenutka kao što je poraz od Lokomotive pojaviti teorije zavjere u nekoliko različitih verzija. Netko će reći da su igrači – valjda po običaju uvriježenom u hrvatskoj reprezentaciji – namjerno sabotirali trenera; drugi će u tome vidjeti ‘direktivu’ iz klupskog vodstva, kojemu je trebao razlog za smjenu.

No, uzročno-posljedične veze u Dinamu nisu baš toliko banalne. Nije da klupsko vodstvo osjeća nekakav pritisak navijača (kojih navijača?) ili pretjeranu potrebu pravdati svoje poteze pred sudom javnosti. Želi li smijeniti trenera, ne treba mu nužno za to nekakav poseban razlog, a pogotovo ne tako ekstreman i ponižavajući kao uvjerljiv poraz od sestrice s Kajzerice; više je to pitanje odabira najboljeg trenutka za provedbu već kuvertirane odluke. S druge strane, ima nešto u priči o igračkoj ‘sabotaži’, ali jučerašnja utakmica po tome nikako nije izdvojeni primjer.

Dinamovi igrači gotovo uvijek sabotiraju trenera kad igraju protiv Lokomotive. S rijetkim izuzecima kad im od starta krene dobro pa se zaigraju, odnosno prevlada njihova sportska, kompetitivna priroda, oni te utakmice doživljavaju kao dobrodošlu relaksaciju, lakši trening ili, u najboljem slučaju, priliku za bildanje vlastitog individualnog učinka. Ni na kraj pameti im nije da bi se Loksa usudila ugristi ruku koja je hrani – a niti da bi sudac to dopustio – i zato igraju opušteno, što se uvijek vidi na njihovom govoru tijela i posve labavoj linijskoj strukturi. Naravno, nemaju svi takav pristup, ali dovoljno je da se dvojica ili trojica počnu prenemagati kako bi se to odrazilo na čitavu momčad.

Ako je netko na Maksimiru napravio sabotažu, onda je to Goran Tomić

Razlika je, međutim, ponajprije u Lokomotivi.

Nebrojeno su se puta u međusobnim utakmicama njeni igrači, primjerice, naočigled ustručavali ulaziti u duele, sasvim nelogično komplicirali u obećavajućim situacijama pred golom ili se praktično izmicali Dinamovim igračima. Jučer takvo što nismo vidjeli. Nebrojeno smo puta svjedočili dubioznim, katkad i komičnim sudačkim odlukama na štetu uvijek iste momčadi. Jučer nismo vidjeli ni to. Nismo doživjeli ni misterioznu ozljedu nekoga od ključnih Lokomotivinih igrača baš uoči ‘derbija’ s Dinamom, što je prethodno bio gotovo redovit slučaj.

Također, već se više puta dosad događalo da Lokomotiva šokira Dinamo kakvom munjevitom kontrom tijekom koje obrana Modrih izgleda penzionerski. Često se poneki Loksin mladac, kao jučer Lirim Kastrati, istakne atraktivnim individualnim potezima i nerijetko Filijala primora Maticu da promijeni pristup i malo se potrudi za već unaprijed upisane bodove.

Posao gubljenja

Isto kao i u Dinamovu slučaju, stvari nisu baš toliko banalne da Loksa mora ‘pustiti’ Dinamu. Svim njenim igračima, barem onim mlađima koji za takvo što imaju kakve-takve šanse, cilj je čim prije preseliti iz ‘predvorja’ u Dinamovu prvu momčad. Ima li boljeg načina da dokažu kako to zaslužuju nego da zablistaju u međusobnom dvoboju?

Nekakvo prešutno razumijevanje, koje mora postojati s obzirom na odnos dvaju klubova, vjerojatno podrazumijeva tek to da se ne ide baš đonom i punom snagom, te da Loksa nikad ne igra bunker – što je protiv, primjerice, Hajduka ili Rijeke vrlo često igrala – a za ostalo bi se onda trebala pobrinuti Dinamova superiorna individualna klasa uz koji sudački poguranac ako baš zapne. A zapinjalo je često.

Takva se situacija dvojako odražava na igrače. S jedne strane, mogu igrati bez ikakvog pritiska osim pozitivnog, da se dokažu; s one druge, barem u podsvijesti moraju imati spoznaju o tome koja je njihova uloga u ovom odnosu, kao i to da je pobjeda nešto što se ne bi trebalo dogoditi. Kod nekih od njih taj unutrašnji sukob onda rezultira ako ne namjerom, a onda blokadom u ključnim trenucima. Lokomotivin problem u ovim utakmicama zapravo je isto što i Dinamov problem, samo promatran u ogledalu: i njoj su dovoljna dvojica-trojica nedovoljno fokusiranih igrača da bi se defetizam proširio na čitavu ekipu.

Zato nije čudno da su ovi incest-derbiji – osim što je sama činjenica da se uopće igraju velika sramota za hrvatski nogomet – često mučne i teško gledljive utakmice koje karakterizira taktički nered i ogromne oscilacije u intenzitetu. Nijedan Dinamov trener nije uspio motivirati momčad dovoljno da utakmicu protiv Lokomotive odradi maksimalno ozbiljno i često je Dinamo Lokomotivi prilično otežavao ‘posao’ gubljenja.

Ne vjerujem da je ijedan Lokomotivin trener rekao svojim igračima da izgube utakmicu. Vjerujem i to da su svi prethodnici Gorana Tomića iskreno željeli dobiti Dinamo – ako zbog ničeg drugog, onda zbog vlastitog ega i ambicija. Druga je stvar jesu li radili sve što je bilo u njihovoj moći da te želje i ostvare te se pozabave specifičnim psihološkim problemom s kojim su igrači suočeni; dojam je da u pravilu nisu, što se očitovalo, primjerice, u često nelogičnoj selekciji sastava i još manje logičnim izmjenama s klupe.

Na vjetrometini

Goran Tomić očito je prvi koji je uspio ukloniti zadršku koju ju je momčad protiv Dinama uvijek imala i iskoristiti priliku za ‘zabranjenu’ pobjedu koja je i ranije vrlo često bivala ponuđena. Lokomotiva je bila bitno čvršća i direktnija nego što smo je u ovim utakmicama navikli gledati, pa time i daleko ubojitija. I ne samo to, Tomić je Dinamu podvalio mladog Kastratija kao, kako je sam rekao, „tajno oružje“. Ako je netko na Maksimiru napravio sabotažu, onda je to on.

Možda se radi o čovjeku koji ne dopušta da mu se čast i savjest na bilo koji način kompromitiraju. Možda je naprosto odlučio pokušati, pa što bude. Možda su njemu i igračima dozlogrdili prijezir i podsmjeh u medijima uoči svakog susreta s Dinamom. Možda je pročitao Juriš i puknuo. Bilo kako bilo, on je sad na neistraženom teritoriju nakon što su se njegovi momci spektakularno, s četiri komada u Dinamovoj mreži, obračunali s tabuom koji postoji već 10 godina. Isto vrijedi i za (ranije blago rečeno kontroverznog) suca Marka Matoca, koji Dinamu nimalo nije progledavao kroz prste. Što je sljedeće za njega i za Tomića, to nitko ne zna.

Dinamo će, pak, krenuti dobro utabanim putem. Naći će neku novu (ili staru) naivčinu koja će suludo povjerovati da baš on može biti drugačiji; proći će sve stadije PR vježbi koje svaki Dinamov trener mora proći prije nego što bude proglašen krivcem, a njegova odsječena glava se zakotrlja niz maksimirske štenge.

Međutim, Mario Cvitanović ostat će upamćen po dvije stvari: po tome što prvi nakon ‘sto’ godina nije uveo Dinamo u europsku jesen i tome što je izgubio od Dinamove druge momčadi. Skenderbeu i Lokomotiva njegova su sramotna ostavština. Nije fer, kažete? Well, life is a bitch.

U svom ovom apsurdu jedna mi je naoko posve opskurna sitnica zapela za oko. Naime, u svom izvještaju s utakmice GNK-ova službena stranica već u uvodu, u drugoj rečenici, spominje kako je vrijeme bilo „vjetrovito“. Čini se jako neobičnim napraviti takvu marginalnu zabilješku poslije superšokantnog i povijesnog poraza koji je srušio sva uvriježena vjerovanja. Možda mi se to čini samo zato što sam u svojim ranijim tekstovima već koristio vjetrove kao metaforu za stanje u (inače vrlo često vjetrovitom) Maksimiru, osobito za ono što je uslijedilo nakon sabotaže Dinamovih uhodanih planova.

A možda i zato što kad vjetar okrene na jugo, svi koji zapuše to barem nesvjesno osjete.