Malo će igrača doći na Maksimir s planom kako točno uvaljati golove Dinamu i otići s gostovanja sa sva tri boda u džepu. Pogotovo ako vaša momčad nikada u povijesti nije uzela ni bod na tom stadionu i pogotovo ako ste tek dva mjeseca ranije navršili 22.
“Dan prije utakmice s Dinamom pričao sam s njim (suigračem Denijem Jurićem, op.a.), i rekli smo jedan drugome: zabit ću gol i asistirat ću ti”, izjavio je Šibenikov junak Emir Sahiti nakon velike subotnje pobjede. “Tako je i bilo; ja sam zabio i asistirao njemu, a on je zabio i asistirao meni”.
Sahiti, koji je u samo par dana razmaka sa ukupno tri pogotka riješio i Lokomotivu i Dinamo, ove je sezone stigao Šubićevac na posudbu iz Hajduka, kao pomalo i vatrogasna opcija u trenutku kada su Šibenčani s izrazito ograničenim fondom morali sklepati momčad koja se neće osramotiti u povratničkoj prvoligaškoj sezoni. U matičnom je klubu punu utakmicu ionako posljednji put odigrao još tamo u svibnju 2019., i to baš protiv tada drugoligaškog Šibenika — dakako, govorimo o Hajdukovoj drugoj momčadi, za koju je prošle sezone upisao samo dva pojavljivanja s klupe.
Bilo je očito da njegova karijera ne ide nikud, čak ni u drugoj ligi; a sada kao starter u prvoligaškoj ekipi zabija za pobjede protiv Rijeke, Lokomotive, Dinama i Hajduka.
Šibeniku je upravo i potrebna takva impulzivna kreativnost — ona koja govori da je uz izostanak straha svašta moguće, pa i baciti Dinamo na koljena
Upravo je svojim povratak na Poljud u šibenskom dresu prvi put privukao pozornost šire javnosti, Doduše, ne samo zato što je pobjedničkim pogotkom kao igrač na posudbi praktički potpisao otkaz tadašnjem Hajdukovom treneru Hariju Vukasu, nego i zbog proslave tog gola. Nju su “kontroverznom” okarakterizirali ljudi iz Hajduka, oni koji su ga tek dva mjeseca ranije otpisali i poslali u Šibenik, prije nego sami navijači, od kojih bi se u nekim drugim okolnostima možda to i očekivalo, pogotovo jer se ipak radi o dalmatinskom rivalu.
Tada je Sahiti, dok je ondašnja poljudska struka vijećala o njegovu postupku umjesto o katastrofalnoj igri vlastite momčadi, sa Šubićevca poručio kako tom proslavom nije namjeravao nikoga uvrijediti, već je gol slavio “zbog nekih ljudi” koji u njega nisu vjerovali. A očito je da nisu, jer morao je otići iz kluba, pa barem i na posudbu, da bi spasio karijeru.
Želja za igrom
U Hajduk je Sahiti došao još na zimu 2018., na posudbu iz makedonskog Rabotničkog, za koji je debitirao sa nepunih 16 godina i s njim igrao kvalifikacije za Europsku ligu. U Splitu ga je dočekao Siniša Oreščanin, koji mu je kao trener povjerio prvo debi u drugoj momčadi, a onda i u prvoj, godinu dana kasnije. Bilo je to vrijeme kada su uz Sahitija prijelaz u seniorski nogomet postupno, preko druge momčadi, tražili i neki drugi mladići koji su u međuvremenu napustili klub. S dijelom njih se Sahiti ponovno susreo baš sada u Šibeniku; tu su Mario Ćurić, Ivica Batarelo te Deni Jurić, onaj s kojim je u subotu rušio Dinamo baš kao što je davnih dana na Poljudu rušio i njegovu drugu momčad.
Kad je ulazio s klupe za Hajduk, uglavnom je ostavljao dobar dojam kao eksplozivan i dinamičan igrač koji je momčadi davao dodatnu dozu energije uz hitri, nepredvidivi dribling, premda je djelovao možda i previše zaigrano ili ‘divlje’, jer odluke koje je donosio nisu uvijek bile najbolje ili najlogičnije. Već na prvi pogled vidjelo se da se radi o zanimljivom potencijalu koji vapi za doradom. No, stao je na samo četiri odigrane utakmice pod Oreščaninom, ukupno tek 100-tinjak minuta na terenu.
I tako je Sahiti od vrckavog talenta polako počeo tonuti u zaborav. Klub ga je navodno u više navrata pokušavao slati na posudbe, samo da bi ih on odbijao. Međutim, na kraju je prevladala želja za nogometom, pogotovo jer nogometa za njega nije skoro uopće više bilo, pa je Šibenik, s nepune 22 godine života, bio dobrodošla prilika za vraćanje na igračku mapu.
“Za mene nije problem, mogu igrati gdje god to trener želi”, pričao je još nakon debija za poljudsku prvu momčad. “Je li to zadnji vezni, osmica, krilo, nije problem. Bitno da igraš.” Njegova želja za igrom koja je na kraju ipak isplivala, kao i sposobnost da pokrije više od jedne pozicije, učinila ga je poželjnom metom novog prvoligaša, premda je pri odlasku na posudbu bilo daleko od sigurnog da će i na Šubićevcu dobiti minute na terenu za kojima je žudio.
Isplivala je želja za igrom, ali i želja za radom i talent.
U Šibeniku je kod Krunoslava Rendulića zavrijedio da mu tu i tamo progledaju kroz prste i dopuste poneki dribling viška ili omiljeni mu dalekometni šut; nekad će zbog toga olako izgubiti loptu i potrošiti napad, a nekad će stvoriti višak i kreirati šansu ili, pak, probušiti Dominika Livakovića golčinom iz daljine.
Gol koji je pokrenuo tijek događaja
Ono što je Sahiti u Šibeniku dobio je, čini se, prvenstveno samopouzdanje koje potječe iz svijesti da mu nisu svaka minuta provedena na terenu i svaki dodir s loptom testovi koji mora proći i po kojima će se procjenjivati. A kad je tako, onda je i igrati puno lakše. Rasterećen i siguran u sebe do te mjere da će uoči gostovanja kod prvaka pričati o golovima i asistencijama, Sahiti je sada počeo pokazivati svoj talent na sve strane — prolaskom i šutom iz teške pozicije kao protiv Lokomotive, ‘poklapanjem’ lopte iz velike udaljenosti kao protiv Dinama i Hajduka, trkom s loptom i bez nje.
Sahiti je i dalje igrač poteza, onaj koji će oduševiti detaljem i ako mu igra u cjelini ostavlja još puno prostora za napredak, ali Šibeniku je upravo i potrebna takva mladenačka drskost i impulzivna kreativnost — ona koja govori da je uz izostanak straha svašta moguće, pa i baciti Dinamo na koljena u gostima prvi put ikad.
I dok Hajduk muku muči s napadačkim rješenjima i izuzetno teško dolazi do gola — pa tako u zadnjem kolu protiv Lokomotive nije uspio uputiti nijedan udaraca unutar okvira, čak ni iz jedanaesterca — Sahiti i njegov prika Jurić zajedno na kontu imaju već 11 pogodaka. A taj Jurić za Hajdukovu prvu momčad nije ni zaigrao prije nego što je pušten da ode i prošlu je sezonu proveo u drugoligaškom Rudešu, postigavši 10 golova i četiri asistencije u 17 prvenstvenih nastupa.
No, ovo ne bi trebala primarno biti još jedna priča o Hajduku i njegovim procjenama, nego priča o povjerenju i strpljenju — odlikama koje klubovima vrlo često iz raznih razloga nedostaje kad je u pitanju razvoj mladih igrača.
Kada je Sahiti sredinom listopada stigao sa Šibenikom na poljudsko gostovanje, iza sebe je, baš kao i cijela momčad, imao vrlo dobrih individualnih predstava; ali je, baš kao i Šibenik, propustio kapitalizirati na njima. Rendulićevi su momci kod Hajduka tada stigli kao posljednja momčad lige, sa pet poraza u prvih sedam kola i tek četiri boda na kontu, dok Sahiti niti jednom u devet odigranih utakmica nije zabio. Sve što je trebalo i njima i njemu, ispostavit će se, bilo je malo drskosti i vjere u sebe — i baš je taj prvi Sahitijev gol, popraćen ‘kontroverznom’, a zapravo katarzičnom proslavom, pokrenuo tijek događaja koji će Šibenik pretvoriti u najugodnije iznenađenje lige. A njega u predvodnika na tom putu.
Tko čeka, ponekad i dočeka. A onaj koji ne čeka, ne može ni dočekati.
