Rat je prokleta, bezumna stvar, u kojoj redovito najviše propate nevini. Jedna tužna konstanta u ispovijestima svih ljudi izravno pogođenim ratnim nedaćama, koji su zbog njih morali napuštati svoje domove, prometne se u toj naivnoj nadi da je sve samo prolazna stvar, da se ne može dogoditi situacija u kojoj trajno preko noći moraš napustiti svoj dom u kojem si odrastao i krenuti negdje u nepoznato. Proći će to brzo, ljudi misle dok im ratni vihor poput nekakve elementarne nepogode stigne na kućni prag. Smočiti će ih kratko i iznervirati poput naglog ljetnog pljuska koji je čak i bio najavljen, ali koji će isto tako brzo prestati.
Nažalost, prečesto bude riječ o zabludi; o negiranju surove stvarnosti.
Obitelj bivšeg reprezentativnog kapetana Darija Srne o takvim zabludama i strahotama koje uslijede zna i previše. Njegov otac Uzeir preživio je užase Drugog svjetskog rata, kada je u Bosni izgubio praktički većinu obitelji. Darijo, trenutno još uvijek pod suspenzijom zbog sumnje u doping, strahote rata je doživio ondje gdje mu vjerojatno ni na kraj pameti nije bilo da bi se s takvim stvarima mogao susresti. Kada je na proljeće 2014. eskalirao oružani sukob u istočnoj Ukrajini, Darijo je jednako tako mislio kako je sve to nešto bizarno ali i sporadično, prolazno.
“Sjećam se posljednjeg dana u Donjecku”, pričao je preklani Srna engleskom Guardianu. “Morali smo naglo otići; nisam stigao ni ponijeti ništa iz kuće, uzeli smo tek naša dva automobila i otišli, a moja odjeća još visi u ormaru. Bio sam jedini koji je vjerovao da će sve brzo završiti. Svima sam rekao kako ćemo se vratiti za najviše pola godine”.
Četiri godine kasnije, uoči sutrašnje prve utakmice osmine finala Lige prvaka u kojoj će njegov Šahtar odmjeriti snage s Romom, snovi o povratku na nekoć raskošnu Donbas Arenu, onu na kojoj je pred tek šest godina odigrano i polufinale Europskog prvenstva, još su uvijek neostvareni. Rat je, kao i obično, neumoljiv spram očekivanja.
Od bombe u loži do građanskog rata
Iskrivljenu percepciju predstavlja i pomisao da rat ne može tako lako utjecati na nešto što je globalno poznato poput jednog slavnog nogometnog kluba. Ali Šahtar, koji je prije nepunih devet godina podigao europski trofej u posljednjoj inkarnaciji Kupa UEFA, sada mora biti zahvalan što uopće funkcionira.
Osnovan 1936., veći je dio svoje povijesti proveo u sjeni kijevskog Dinama, ali priča o njegovu usponu, a klubu kakav danas poznajemo, koincidira s tranzicijskim periodom u Ukrajini, što je obično sinonim za mutne likove i još mutnije poslove.
Jedan pripadnik tog miljea bio je i Ahat Bragin, čovjek s renomeom jedne od vodećih ličnosti ukrajinskog podzemlja. Padom SSSR-a Šahtar je dospio u njegove ruke, a Bragin – poznat i po nadimku ‘Grk Alex’ – nije propuštao niti jednu utakmicu do te sredine 1990-ih još neuvjerljive momčadi. Dana 18. listopada 1995. stradao je u ciljanom bombaškom atentatu na ložu tada trošnog stadiona pri samom početku utakmice. Navodno je Braginova smrt potvrđena tek pronalaskom ostataka njegove podlatkice, na čijem je zapešću još uvijek stajao zlatni Rolex. Ostatak tijela nikada nije pronađen.
Šahtarovi su uspjesi tim tužniji jer nema ih prilike proslaviti na ulicama svog grada
Zanimljivo, baš tu je utakmicu propustio njegov dotadašnji pobočnik Rinat Ahmetov – čovjek koji je naslijedio Braginovo poslovno carstvo, uključujući rudnik ugljena i čelika i nogometni klub, usput ga proširivši dok nije uvjerljivo preuzeo titulu najbogatijeg Ukrajinca. Kao vlasnik više od stotinu tvrtki u različitim branšama, na svom je vrhuncu zapošljavao više od 300.000 ljudi unutar Donjeckog bazena.
Ahmetov je upucavao gomilu novca u nogometni klub, postupno ga dovodeći do statusa po kojem ga danas i poznajemo. Šahtar se osovio na noge i ubrzo krenuo dominirati domaćim nogometom. Uvelike je ulagao u skautsku službu koju je razgranao diljem Južne Amerike, a čije su najprominentnije akvizicije – poput Williana, Fernandinha i Douglasa Coste – kasnije postali skupi nositelji najelitnijih europskih klubova. Ahmetovu je Šahtar bio poput omiljene igračke koja mu nikako nije dosađivala, jer projekt je rastao i ispunjavao sva njegova očekivanja.
Barem do trenutka kada su se nezgodni vanjski faktori, poput bujajućeg građanskog rata, pokazali kao veliki problem.
Rastom kapitala Ahmetov je uživao sve veći politički ugled, ali se vremenom priklonio ruskom vanjskopolitičkom utjecaju. Nekad taj potez ne bi bio neuobičajen niti kontroverzan, ali izbijanjem sukoba u istočnoj Ukrajini postao je potez izdajnika. Nova vlast u Kijevu stremila je udaljavanju od čvrste ruske ruke i tvrdila da u posjedu ima dokaze koji potvrđuju da je Ahmetov financirao proruske separatiste u Donjeckom bazenu. S druge strane, isti su ti separatisti njegovu neodlučnost i pokušaj ‘sjedenja na dvije stolice’ okarakterizirali kao kalkulantski manevar i jednako brzo ga se odrekli.
Njegov status reflektirao se i na čitav klub i gurnuo ga u egzil. I to onamo gdje nije baš bio dobrodošao.
Apsurd i praznina
Luksuzna Donbas Arena, u čiju je izgradnju Ahmetov uložio preko 400 milijuna dolara, preko noći je postala prva crta razgraničenja krvavog sukoba u istočnoj Ukrajini. Klub je preko noći morao potražiti egzil, ostavivši stadion u ruševinama uslijed učestalog granatiranja tijekom najžešćeg perioda sukoba. S obzirom na nezavidni vlasnikov status u okolnostima nagle promjene političke klime, bilo je upitno što će se dalje s klubom događati. Atmosfera paranoje zavladala je te 2014., a mnogi južnoamerički igrači, poput nositelja momčadi Alexa Teixiere, Douglasa Coste, Freda i Facunda Ferreyre, odbijali su se vratiti na prozivku u strahu od života pod ratnim stanjem. No, klub im je zaprijetio sankcijama i ipak su se vratili.
Srna i društvo novi su dom pronašli u Lavovu, gradu uz samu granicu s Poljskom, koji je kroz povijest postajao epicentar ukrajinskog nacionalizma te se njegov društveni razvoj odvijao u skladu s pozicijom austrougarske periferije, u potpuno drugačijim okolnostima od onih u Donbasu. Iako su igrači trenirali u Kijevu, Šahtar je svoje domaće utakmice igrao na Areni Lavov, gdje ga je pratilo manje od 5.000 ljudi, što je bilo porazno s obzirom na kapacitet stadiona od preko 30.000.
Ono malo ljudi što je posjećivalo domaće utakmice uglavnom je bilo tu da podržavaju Šahtarove suparnike. Kada je fotograf Andrew Zwarych tu situaciju ovjekovječio kroz set fotografija s namjerom slikovitog prikaza sve jeze života u egzilu jednog tako popularnog kluba, svoju je motivaciju najbolje opisao kroz rečenicu: “Želim ljudima samo približiti taj apsurd i prazninu”.
Iako su izvještaji iz Ukrajine u tom periodu sugerirali kako je Šahtar na pragu rasformiranja, bilo je jasno da će sve ovisiti o sposobnosti samog Ahmetova da očisti ime od poveznica s ruskom vladom. Selidbom domaćih utakmica u Donjecku bliži Harkiv, koji je žudio za prvoligaškim nogometom otkako je tamošnji klub Metalist 2015. bankrotirao, napravljen je prvi korak normalizaciji života kluba kao takvog. Iako su ekstremni navijači, koji su svojedobno punili tribine stadiona Metalista, prijetili prekidom Šahtarovih susreta govoreći kako “nemaju namjeru dopustiti da grad padne pod okupaciju zloglasnog Rinata Ahmetova”, nikakvih značajnijih incidenata nije bilo, dok je kudikamo više navijača moglo potegnuti iz okupiranog Donbasa kako bi konačno pratilo svoje ljubimce. Sve je to rezultiralo stabilnijom i brojnijom posjećenošću od one koju su uživali u Lavovu.
Bogati beskućnici
Unatoč tom unikatnom statusu ‘bogatih beskućnika’, Šahtar i Ahmetov nisu samo naučili kako preživjeti, već su i dalje uspijevali održati kvalitetu momčadi na vrlo visokoj razini.
Lanjskom dvostrukom krunom u domaćoj konkurenciji utabali su put novom, sjajnom uspjehu ove sezone. Trener Paulo Fonseca obećao igračima da će obući Zorroov kostim ako kroz skupinu s Manchester Cityjem, Napolijem i Feyenoordom uspiju izboriti proljeće u Ligi prvaka. Nakon sjajne pobjede nad Cityjem kojom su potvrdili sjajan podvig i plasman u osminu finala, Fonseca je održao obećanje tako što je na press konferenciju stigao s crnom maskom na licu.
Sve indicije sugeriraju kako je gazda Ahmetov preživio najgori dio krize, jer još uvijek u svojim rukama drži ogromni dio ekonomske moći istočne Ukrajine, bez obzira na neuvjerljivo javno obraćanje kojim zaziva “ujedinjenu Ukrajinu”. S druge strane, ‘Rudari’ su pod Fonsecom i dalje vrlo organizirana momčad koja treneru zbog manjkave domaće konkurencije dopušta usku rotaciju i olakšava kreiranje i uigravanje jasne okosnice. U njoj i dalje nema kapetana i klupske legende Darija Srne, čiji je slučaj obavijen velom tajne, ali Šahtar ima realna šanse proći Romu i plasirati se u četvrtfinale najelitnijeg klupskog nogometnog natjecanja. Time bi izjednačio svoj najbolji učinak koji seže u 2011., kada je u četvrtfinalu eliminiran od Barcelone s ukupnih 6:1.
No, kada se sutra stadionom u Harkivu zaori himna Lige prvaka, njena će jeka ponovno podsjetiti da gledamo jednu od bizarnijih sportskih priča u posljednje vrijeme, priču koja nas podsjeća da ratne strahote i sve nuspojave koje nose ne zaobilaze nikog. Šahtarovi su uspjesi tim tužniji jer nema ih prilike proslaviti na ulicama svog grada.
‘Rudari’ su postali vječiti gosti koji uspjesima traže put natrag kući.
