Te je večeri u Los Angelesu bilo svega 10 Celzija, a publika je, da bi se zagrijala, ispijala hektolitre alkohola, pa je njeno ponašanje poprimilo nogometnu notu; u jednom je trenu meč morao biti prekinut jer je na tribinama izbila tučnjava. Moguće je i da su se ljudi jednostavno htjeli zabaviti jer McEnroe je ‘šamarao’ svog suparnika — prvi set je dobio sa 6-1 i, kako sam priznaje, Gilbert nije imao ideju kako preokrenuti meč.

Sve dok, kod 0-1 u drugom setu, nije tužnjikavo stao gledati svog trenera Toma Chivingtona koji je pak počeo kimati glavom u McEnroeovu smjeru. Nije jasno je li to mislio, ali Gilbert je kimanje protumačio kao znak da mora početi češće izlaziti na mrežu; na gotovo svaki poen krenuo je igrati servis-volej, a često i chip and charge na McEnroeov drugi servis, što je ubrzo urodilo plodom jer je uspio uzeti drugi set sa 6-3.

Tenis je zapravo prilično pravedna igra. U svojoj biti on ima zakonitosti običnog života

Kad je počeo takozvani Mac Attack, bili su zaglavljeni u neizvjesnosti trećeg seta.

McEnroe je servirao kod 3-3 i 15-30, ušlo se u nešto dužu izmjenu, kad je Gilbert potegnuo bekend paralelu te uhvatio Maca na krivoj nozi; loptica ne da je dirala vanjsku stranu crte, ne da je bila i na crti, već je sletjela s unutarnje strane, dobrano u teren, a što je valjda bilo jasno i onom najpijanijem gledatelju u zadnjem redu tribina. Bilo je to jasno svima osim njemu.

“Govori li on to meni?”

“Kad McEnroe čuje call, on eruptira”, piše Gilbert. “Baci reket na pod te padne na leđa kao da ga je netko ustrijelio. S obzirom na to da je ipak teško vikati na suce dok si na leđima, odmah potom ustaje te počinje urlati. Ponaša se kao da se radi o najgoroj odluci otkad su izmislili tenis, iako bih uložio vlastiti život u to da je znao kako se radi o dobroj lopti.”

Mac divlja i uzurpira linijskog i glavnog suca, gospodina Zena Faua. Moli, preklinje i zahtijeva overrule, iako je kristalno jasno da ga neće dobiti, a čak mu i publika počinje zviždati. Gilbert, upoznat s takvim psihološkim igricama koje su bile uobičajene za ono doba, stoji sa strane i utvara si da ga ništa neće izbaciti iz takta. Jedini je problem upravo taj što stoji i gleda. Temperatura je mizernih 10 stupnjeva i njegovo se tijelo hladi — ubrzo postaje tvrd i krut poput smrznutog komada mesa.

Ne igra se sad već više od 10 minuta, kad gospodin Fau konačno daje znak za nastavak meča. Gilbert, dakle, ima dvije vezane break lopte.

“Volio bih znati koliko je puta nakon takve predstave udario as”, referira se na Maca. 30-40. Pa servis winner. Pa još jedan as. Pa još jedan. 4-3 McEnroe. Gilbert gubi šest poena zaredom, kad konačno uzima servis-winner za 15-30, a onda i nešto dužu pauzu, shvaćajući da se mora podhitno skockati. Odlazi do ball boya po ručnik, iako se uopće ne znoji. Briše dršku reketa i gotovo promrzle ruke. Prikuplja misli. Odlazi na servis-liniju, udara lopticu o pod, pa gleda McEnroea, kad odjednom čuje glas gospodina Faua – dobiva opomenu za prekoračenje vremena između servisa.

“Govori li on to meni? Nisam mogao vjerovati!”, prepričava, pa postaje jasno da je sasvim popizdio. McEnroe je maločas zaustavio igru na više od 10 minuta, a sudac je njemu dao opomenu. Urla na Faua i gubi i ono malo fokusa i koncentracije, te u konačnici i svoj servis. 5-3 McEnroe. “Gem. Set. Meč. Oscar. McEnroe”, piše o samo kojem trenutku kasnije.

Da stvar bude gora, nakon meča, sa svojim karakterističnim mangupskim, podlim osmijehom Mac u svlačionici prilazi Gilbertu koji pomišlja da bi mu se mogao ispričati: “Brad, moraš biti oprezniji s tim odugovlačenjem igre”, obraća mu se mrtav-hladan. “Mogao sam se prehladiti po ovakvom vremenu.”

Sam na terenu

Ova pričica možda drugačije sugerira, ali tenis je zapravo prilično pravedna igra.

Postoji jako malo ili nimalo tzv. vanjskih faktora koji utječu na rezultat — utjecaj sudaca uistinu je minoran i, za razliku od prijašnjih vremena, većinu eventualnih pogrešaka ispravit će Oko sokolovo. Utjecaj sreće također je gotovo pa nikakav i većinu puta, ako ne i uvijek, pobijedit će onaj tko je toga dana bio bolji na terenu. Jako rijetko se događa i da poraženi osvoji ukupno više poena, ali i kad se dogodi, teško možete reći da je zaslužio pobjedu.

Uzmite za primjer ono epsko finale Wimbledona iz prošle godine, kad je Roger Federer uzeo 218 poena, a Novak Đoković čak 14 manje. Svejedno ne možete reći da je Federer nezasluženo izgubio; u onim kritičnim trenucima Nole je bio naprosto hladnokrvniji i to je manje-više to. Federer je nakon takvog meča vjerojatno osjećao veliku frustraciju i gorčinu, ali nije imao nikoga i ništa drugo za kriviti osim samoga sebe.

Za poraz od McEnroea Gilbert je lagano mogao okriviti bilo koji od vanjskih faktora. Mogao je okriviti usranog suca koji je potpao pod utjecaj veličine kakva je bio McEnroe; mogao je okriviti i tu samodopadnu šupčinu kakva je bio Mac, a mogao je okriviti i hladno vrijeme ili naprosto sve to skupa. Lagano je mogao pronaći izgovor za poraz koji se nije trebao dogoditi na ovaj način, ako se uopće trebao dogoditi, i koji je uistinu bio nepravedan, pa i nesportske prirode. U sportu su ionako rijetki oni porazi nakon kojih si nemate što za predbaciti, a ovaj je bio baš jedan od onih koji peku. Bez obzira na sve to, Gilbert je shvaćao benefite i moć preuzimanja odgovornosti.

“Čija je krivica? Uglavnom moja, jer nisam razmišljao pametno dok je igra bila zaustavljena. Jer nisam ignorirao sudačku opomenu koja, na kraju krajeva, nije značila ništa. Dao sam se izvući iz igre, i fizički i mentalno. I to me koštalo”, piše te dodaje da je mogao odjenuti gornji dio trenirke, održati se toplim, udariti nekoliko servisa ili zatražiti da ode u svlačionicu, sve dok ovaj ne završi svoj uobičajeni performans.

I Gilbert je 100 posto u pravu — on je na koncu jedini odgovoran.

Stvar je u tome što je tenis zapravo prilično pravedna igra, a jedna od njegovih velikih prednosti jest ona da u sebi nosi lekciju o odgovornosti. Sam krojiš svoju sudbinu i što prije to shvatiš, prije ćeš se ‘osloboditi’, a onda i napredovati. Nemali broj igrača pada na tom testu i opterećuje se trivijalnostima zbog kojih ne mogu kritički sagledavati vlastitu igru te jasno detektirati njene minuse; traže razne izgovore i ne prihvaćaju dobro poraze, ne uče iz njih, stagniraju i rade iste pogreške.

Na kraju krajeva, ono što tenis čini težim u odnosu na druge sportove jest upravo to da si sam na terenu i da sam detektiraš probleme. Zanemarite sad Chivingtonov mig, koji je ionako samo Gilbert tako protumačio, jer to se ne događa u 99 od 100 slučajeva. Uostalom, najveća vrlina kvalitetnog trenera jest da pažljivo bira kad će savjetovati igrača jer ga jednostavno mora naučiti da na terenu razmišlja samostalno. I da bude odgovoran.

Krojač vlastite sudbine

Kao dvije suprotnosti po tom pitanju možete, primjerice, uzeti pristupe Rafaela Nadala i Benoîta Pairea.

Rafa je od malih nogu shvaćao da je on sam jedini krivac za ono što se događa na terenu — kad je kao klinac na ljetnoj žegi zaboravio uzeti vode za meč, stric Toni mu je nije htio kupiti, upravo zato jer ga je htio podučiti odgovornosti. Kad je 15-godišnji Rafa igrao gotovo pola meča sa strganim reketom, nije mu palo napamet okriviti strgani reket za poraz koji je uslijedio. Upravo je lekcija o odgovornosti kamen temeljac Rafina odgoja i duha. Ne manje važno, Toni je okolnosti uvijek činio težima za svog nećaka, odnosno od malena ga je učio da, kako u životu, tako i u tenisu, stvari ne idu uvijek onako kako zamišljate.

Događaju se, jednostavno rečeno, nepredviđena sranja. Događa se da morate patiti i onda kad smatrate da to niste zaslužili. Događa se da u meču loptica odlazi u out i onda kad dobro trenirate. S tim otegotnim okolnostima često se ne mogu izboriti upravo oni kojima je sve bilo servirano kao na pladnju; počinju od sebe raditi žrtvu neobjašnjivih okolnosti, utvaraju si da im forhendom upravlja neka vražja sila te se generalno ponašaju poput razmaženog djeteta. Puno mlađih igrača prolazi kroz tu fazu, ali neki jednostavno nikad ne shvate da si na taj način samo štete.

Da se razumijemo, Paire je već niz godina manje-više stalno u top 50 i ako je nešto definicija uspjeha, onda je to uspjeh. Međutim, tko može reći da je ispunio svoj potencijal? Ljudi uporno guraju tezu da ga ionako zaboli ona stvar za tenis, kao i Nicka Kyrgiosa, ali ako je tako, zašto se događa da svako toliko na terenu doživljava gotovo pa blaži oblik živčanog sloma?

Problem je u onome što ne uči iz svojih poraza i ne preuzima odgovornost, već traži raznorazne izgovore – nije mu dobra frizurica, ne može igrati bez kape, protivnik je idiot koji nema zrno talenta, boli ga ovo, boli ga ono, izluđuje ga vlastiti forhend… Upravo je zato danas već u 32. godini i svako mu se toliko događaju jedni te isti porazi.

Tenis je zapravo prilično pravedna igra ili, ako hoćete, u svojoj biti on ima zakonitosti običnog života — katkad je uistinu nepravedan i katkad loptica odlazi u out koliko god dobro i puno radite na sebi. Međutim, to nije razlog da potonete u malodušje, već treba preuzeti odgovornost; uostalom, postoji li bolja spoznaja od toga da sami krojite vlastitu sudbinu?

Upravo je zato Gilbert, tip koji je slovio kao antitalent koji ima užasne udarce, došao do četvrtog mjesta na svijetu. Spoznavao je benefite i moć onoga da je snaga u nama samima, čak i onda kad je možda mogao tražiti izgovore. Iako naravno, pa i nažalost, ta potraga za samoostvarenjem ili, nazovite to srećom ako želite, možda čak ni tada nije dostižna.