Poštovanje da, ali strah ne.

Straha nije bilo ni u nacionalnom timu Paragvaja sinoć, kad su čak 40 minuta s igračem manje uporno odolijevali brazilskim napadima. Poštovanja kod igrača je bilo, ali straha ne, uostalom, zašto bi ga imali?

Problem leži u podršci reprezentaciji koja je kod kuće od 2017. odigrala svega dvije od zadnjih 16 utakmica

U ovom desetljeću su ove dvije reprezentacije odigrale šest susreta, od kojih je Brazil tek jednom slavio s uvjerljivih 3:0 kod kuće na kvalifikacijskom putu za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Preostalih pet susreta završili su bez pobjednika, a za ovu aktualnu priču o Copa Américi jako je bitno naglasiti da su posljednja dva četvrtfinala između Paragvaja i Brazila, 2011. i 2015., također završila bez pobjednika. On se na kraju baš kao i sinoć odlučivao boljim izvođenjem jedanaesteraca, a u oba navrata kao pobjednici izašli su Paragvajci.

Upravo zato je bilo izrazito bitno da Brazilci sinoć prekinu ‘paragvajsko prokletstvo’ i ne rastegnu nove tenzije još više. Dvogodišnji period nakon katastrofe protiv Njemačke protekao je u maniri raspadnutog čovjeka koji se nakon godina zavaravanja da stvari ipak idu u dobrom smjeru napokon suočio s jednim pravim, ozbiljnim životnim šamarom. Ali on u ovom slučaju nipošto nije donio otriježnjenje, već su nogometni vlastodršci i dalje donosili odluke kao da trpe najoštriji mamurluk.

Neuspješno nošenje s traumom

Dungin izbornički angažman bio je samo dolijevanje ulja na vatru, a nakon što se ta epizoda ‘samouništila’ odluka da se na mjesto izbornika postavi Adenora Leonarda Bacchija, poznatijeg kao Tite, bila je svesrdno pozdravljena.

Za njega kažu da je čovjek koji povrh svega živi introspekciju. Kamere ga nerijetko ulove kako prije početaka reprezentativnih treninga gura loptu ispred sebe po travnjaku, uz pogled koji samo nominalno gleda u njenu putanju, ali za kojeg se vidi da je usmjeren negdje u dubine svog uma. Za razliku od Dunge, koji je plesao po brazilskom truplu otresito izbjegavajući pomisao da je njegova fanatična i nefunkcionalna rigidnost na granici uvredljivog samo neuspješno nošenje s traumom, Tite je čovjek koji je odmjeren gotovo u maniri kakvog televizijskog propovjednika, a takva mirnoća je Brazilu bila nasušno potrebna.

Poraz od Njemačke je u narodu izrodio i frazu “7:1 foi pouco”, odnosno, kako tih sedam golova jednostavno “nisu bili dovoljni” da se shvate neke stvari. Tite je od samog početka ponavljao poput mantre kako je on davno “naučio kako učiti”, a to je bilo dovoljno u okruženju koje se očajnički bojalo bilo kakve introspekcije.

Kada je Brazil porazom u finalu protiv Urugvaja 1950. godine pretrpio onu svoju prvu ogromnu kolektivnu traumu, poznatiju kao Maracanaço, spisatelj Nelson Rodrigues je u namjeri da definira taj kolektivni osjećaj, koji je po mitovima uključivao i ljude koji su se bacali s tribina iz očaja, tada pričao o “kompleksu mješanaca”. Prema njemu, zbog činjenice da su velikom većinom pripadnici miješane rase, Brazilci su se uvijek bili skloni osjećati inferiorno spram ostatka svijeta, “pljujući na svoju sliku” i izbjegavajući se suočiti s tim.

U tome dijelom i leži razlog zbog čega su tek rijetki brazilski treneri odlučili ostaviti trag vodeći europske ekipe; Brazilci se kao igrači vole otisnuti pod vodstvo onih kojih se uvijek nekako potiho boje, ali nemaju prostora tako lako institucionalizirati autoritet na njihovom teritoriju.

Poziv mamurnih šefova

Tite je i te granice pomaknuo, makar ni on nikada nije preuzeo neku europsku momčad unatoč tome što je u jednom trenutku završio i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nakon što je s Corinthiansom osvojio sve što se na toj razini može osvojiti, Tite je odlučio uzeti pauzu od treniranja jer ga je ‘pojela’ upravo ona introspekcija, kao i vječni pritisak jedne od najbrojnijih navijačkih vojski u Brazilu. Nije nalazio sigurnost u tome što nosi nogometna budućnost i gdje je mjesto njegovim idejama u njoj, ali je odgovore tražio upravo po Europi.

S pomoćnicima Mauriciom Dulacom i Cléberom Xavierom obilazio je elitne europske klubove i pričao s raznim elitnim trenerima, ne srameći se istaknuti fascinaciju spram francuskog sustava 4-1-4-1 s kojim se susreo gledajući uživo njihove kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu.

Kada su bili sigurni da su izanalizirali svu funkcionalnost tog sustava, dodajući mu neke ideje pokupljene u Bayer Leverkusenu, Tite i njegovi pomoćnici su zaključili da su u glavi dobili osvježavajuću viziju nogometa koji je podjednako oprezan koliko i lepršavo efikasan. Uspješno su ga implementirali po povratku u Corinthians 2015., s kojim je osvojio naslov brazilskog prvaka, da bi onda uslijedio poziv mamurnih šefova Brazilskog nogometnog saveza s ponudom da preuzme rastrojenu reprezentaciju i u nju unese dašak svog modernizma.

I on je zaista uspio u tom naumu prije nego što će medeni mjesec presjeći onaj neočekivani poraz od Belgije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Nogomet je kroz svoju povijest dokazao da jedan čovjek i njegove ideje mogu mijenjati mnogo toga, ali ovaj brazilski nastup na Copa Américi ponovno dokazuje da je taj kompleks jednostavno prevelik i toliko ukorijenjen u dubinu njihove nacionalne svijesti da ni pronalaženje osobe po mjeri pada u treći plan.

Mineiraço 2014. nije samo ponovno na površinu izvukao priču o mješancima, već je stigao i kao možebitni čavao u lijesu te podrške koju brazilska reprezentacija uživa među narodom.

Utakmica protiv Paragvaja bila je slikoviti dokaz dijela razloga zašto je to tako. Naime, u paragvajskoj selekciji je trenutno više igrača koji igraju u Brazilu nego što ih je u samoj brazilskoj selekciji. To je tek nastavak trenda; kada se Brazil prvi put susreo s Paragvajem u četvrtfinalu Cope 2011. u momčadi je bilo sedam igrača iz nacionalnog prvenstva, uključujući tada nadolazeću mladu zvijezdu iz Santosa pod imenom Neymar.

Nogometni fanatizam i tribalizam

Već pri drugom četvrtfinalnom susretu, onom 2015., Brazil je imao pet igrača iz domaćeg prvenstva u kadru. Sinoć su imali svega trojicu, od kojih je jedan treći vratar 32-godišnji Cássio Ramos iz redova Corinthiansa. Iako ih nema na popisu za Copu Renato Augusto i Paulinho su bili u Titeovom kadru krajem prošle kalendarske godine, što bi značilo da je u sastavu brazilske reprezentacije bilo gotovo podjednako igrača iz brazilske i — kineske lige. Za usporedbu, na popisu za Svjetsko prvenstvo 2002. godine polovica reprezentacije je dolazila iz domaće lige.

Taj brazilski nogometni fanatizam i posljedični tribalizam često je okarakteriziran kao toksičan, no s aktualnom brazilskom situacijom on je postao prijeko potrebna stvar. Tu priču o toksičnosti je kao izliku pokušao koristiti i Dani Alves na pitanje zbog čega je podrška na prvoj utakmici protiv Bolivije toliko podbacila. Alves je sve okrenuo na clubismo, tribalizam u gradu sa tri velike momčadi koji se ne mogu usuglasiti oko podrške nacionalnoj momčadi jer sve vide kroz klupsko rivalstvo, ali ga je već iduća utakmica protiv Venezuele u Salvadoru demantirala.

Osim što je teško povjerovati da s tako visokim cijenama karata prosječan navijač Corinthiansa, Palmeirasa ili Sao Paula uopće može priuštiti dolazak na utakmicu Cope, izglednije je da pravi problem leži u podršci reprezentaciji koja je kod kuće od 2017. odigrala svega dvije od zadnjih 16 utakmica, ne uključujući SP.

U zemlji koja teško pati zbog momčadi, ali svejedno traži da pati zajedno, to je neoprostivo.

Utjecaj Europe na brazilski nogomet svakako je s vremenom otežao ne samo nogometni razvoj u državi gdje sve što zna gurati loptu ode preko oceana prije nego postanu punoljetni, ali Tite je svojim putem pokazao da rješenje nije izbjegavati suočavanje s tom činjenicom, već pokušati napraviti pomak otvaranjem ka novim idejama.

Najbolniji scenarij

Istovremeno, priča po kojoj će Tite dobiti otkaz ako ne osvoji ovaj turnir pospješuje tu sliku situacije koja se u Brazilu i dalje razvija bez prevelike kontrole. Zemlja koja grca u ekonomskoj i političkoj krizi jednostavno je izgubila veliki dio osjećaja povezanosti sa skupim zvijezdama o čijoj volji za igranjem u dresu reprezentacije ovise i glave trenera poput Titea.

Baš kao i na razini države, pokušaj vraćanja tekovinama modernizma propao je i u nogometu, koji sada više nije eskapizam već nešto od čega se također pokušava pobjeći.

Trauma iz 1950. bila je ogromna, ali je s vremenom usmjerila Brazilce u pravom smjeru gdje su, koliko je to za njih moguće hladne glave, radili na temeljitim promjenama sustava, što je onda rezultiralo rađanjem jedne od najvećih nogometnih momčadi u povijesti. Trenutna situacija ne samo na terenu, gdje Tite i dalje pokušava kroz introspekciju prilagođavati svoja znanja i vizije stečene u Europi, već i u samom reprezentativnom okruženju sugerira da je ova trauma iz 2014. bila još i gora.

Ona je došla tek kao konačna posljedica da bi taj potres na kraju stvorio rasjed s najgorim i najbolnijim mogućim scenarijem: onim u kojemu ljude sada jednostavno više nije briga.