Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Samo idem i idem…

Marcelo, bek za sebe

Zadnja izmjena: 29. listopada 2018. Profimedia

Vjerojatno niste znali da je hrvatska zastava indirektno pomogla razvoju karijere jednog od najpoznatijih i najdugovječnijih aktivnih sudionika sutrašnjeg El Clasica, koji će prvi put nakon 11 godina boto lišen svojih dugogodišnjih najvećih zvijezda, Cristiana Ronalda i Lionela Messija.

I ne, ne radi se o Luki Modriću ili Ivanu Rakitiću.

Oko plaža Rio de Janeira, onih koje su odgojile mnoge velike nogometaše i, baš kao i ozloglašene favele, uništile druge, šetali su jednog dana djed i unuk. Dječak je bio talentirani igrač dvoranskog nogometa, fútbol sale kako ga zovu u Brazilu, a taj je talent Fluminenseove trenere natjerao da ga pozovu da se oproba u pravom, ‘velikom’ nogometu. Djed je i sam bio nogometaš, a njegova ljubav prema sportu tjerala je unuka da prati svoje nogometne snove. Ne samo to: djed je redovito vozio klinca na treninge u svom starom Volkswagenu kojem su se radijske postaje same mijenjale kad bi okretao upravljač. S vremenom je cijena goriva postala prevelik teret za svakodnevna putovanja do Xeréma, predgrađa u kojem se nalazi klupski kamp, pa je djed prodao krntiju kako bi zaradio nešto novca za plaćanje javnog prijevoza unuku.

Baš tog dana novca nije smjelo nestati. Fluminense je na predstojećem treningu imao namjeru selektirati trojicu klinaca koji će se priključiti juniorima, a njegov je unuk bio izgledni kandidat. No, mali je morao ondje da bi bio odabran, a djed je prema priči u džepu imao svega 25 centi. Ubacio ih je u aparat u obližnjem kafiću i zaigrao igru u kojoj se mogao osvojiti manji novčani iznos. Posljednje pitanje u igri bilo je pogoditi ime države čija zastava zasjaji na ekranu. Bila je to Hrvatska — djed je točno odgovorio i zaradio za autobusnu kartu unuku, koji je sam onda zaradio poziv u juniorsku momčad, konačno dobivši i svoju prvu plaću.

To je bio nogometni početak Marcela Vieire da Silva Júniora. Voljeni djed zvao se Pedro.

Mentor Roberto Carlos

Marcelo će sutra gotovo sigurno zaigrati u svom 26. Clasicu i čini nam se da je već čitavu vječnost na travnjacima. Njegov stil igre, proizašao iz živahne, zaigrane osobnosti i malonogometnih korijena, ranije je nerijetko navodio na zaključak da se radi o suviše neobuzdanom, možda i pomalo neozbiljnom nogometašu. On sam govorio je da mnogi oko njega nisu imali ni djelić onog povjerenja koje je u njega imao djed Pedro, mada je to vjerojatno malo pretjerana opaska. Jer, eto, Real Madrid je dovoljno vjerovao da ga dovede još prije 12 godina; prema priči, tadašnji je Realov predsjednik Ramón Calderón bio brži od Sevillina Monchija i drugih konkurenata.

Te je sezone bilo upitno hoće li se veliki Roberto Carlos, čovjek koji je redefinirao bekovsku ulogu za nove generacije, oprostiti od Reala nakon 10 godina. Rastanak je bio izgledan, ali je nogometaš odlučio odgoditi ga na još jednu godinu kako bi u klubu stigli pronaći adekvatnu zamjenu za njega. Marcelo se profilom nametao kao pravi nasljednik čovjeka kojem su govorili da se vraća natrag samo da provjeri što ima novog iza njegovih leđa, ali koji je takav stekao legendarni status.

Škola je to brazilskih laterala iz doba pojave prvih napadačkih bekova, onih koje je još tamo 1949. Arsenalov Laurie Scott nakon turneje po Južnoj Americi opisao kao one koje “jednostavno nije briga” što ostavljaju iza sebe dok jurišaju po krilu. Brazilskoj je reprezentaciji to znalo stvarati i probleme, kao onaj put kad su oba urugvajska gola na Svjetskom prvenstvu 1950. pala zbog toga što je lijevi bek Bigode zalutao izvan pozicije. No, strukturiranje igre i razvoj uloge donekle je pružio sigurnije zaleđe takvim zaigranim bekovima, pa se šteta minimalizirala.

Njegov glavni adut je nepredvidljivost: nitko, pa možda ni Marcelo sam, ne zna što će napraviti kad s loptom krene naprijed kao da je ‘desetka’, a ne bek

Sličnu je misao po dolasku u Madrid Marcelo ponudio oko svoje igre: “Samo idem i idem”, pričao je, “toliko da se ponekad zaboravim vratiti”. Srećom, tu su bili Gabriel Heinze i Fabio Cannavaro da urlaju na njega kad kao neko dijete postane opčinjen jurnjavom za loptom, ali oni su to — baš kao i treneri koji su se izmjenjivali tih godina — vidjeli kao problem, ne kao podlogu za neka nova rješenja. Roberto Carlos je s godinama kompenzirao te stvari iskustvom, a one preostale pojedinačne greške ušutkavao autoritetom, i upravo je on prigrlio Marcela kao mentor u trenucima kad su oko njega rasle sumnje.

Promijenio Real

Jedan jedini put su njih dvojica zajedno zaigrali u Realovu dresu, i to kada je u ožujku 2008. Marcelo zamijenio Gonzala Higuaína, smjestivši se kao krilo ispred svog idola. Tadašnji trener Bernd Schuster nije bio voljan dovesti sebe u neugodnu poziciju da ga Marcelove eventualne pogreške na delikatnoj bekovskoj poziciji koštaju rezultata, pa ga je pokušavao gurati na krilo, baš kao i njegov nasljednik Juande Ramos. Tek je Manuel Pellegrini bio nešto sigurniji u razvoj Marcelovih obrambenih sposobnosti, ali generalno to nepovjerenje nikada nije iščezlo.

Ustoličenje Joséa Mourinha kao trenera dodatno je otežalo njegovu situaciju. Sa sobom je Portugalac u klub dovukao Fábia Coentrãa i zacementirao ga na poziciji lijevog beka, iako je Marcelo tada bio već dobrih četiri sezone u klubu. Coentrão je bio sve ono što on traži od te uloge — minimum improvizacije, maksimum čvrstine. Marcela je to koštalo nekih velikih utakmica, ali s vremenom je pokazao da je u nogometu rizik ne samo potrebna, već i poželjna stvar.

Njegov stil je drugačiji od onoga što obično očekujemo od napadački orijentiranih bekova. Dok će drugi redovito stremiti stvaranju viška na krilu i traženja situacije za overlap iz koje bi mogli asistirati ili opaliti po golu, Marcelo će obično tražiti ulazak u sredinu i radije će pokušati proći igrača u izravnom dvoboju s loptom u nogama nego ga pretrčati. Ali njegov glavni adut je nepredvidljivost: nitko, pa možda ni Marcelo sam, ne zna što će napraviti kad s loptom krene naprijed kao da je ‘desetka’, a ne bek.

Baš kao i u slučaju Roberta Carlosa, koji je na kraju svoj posao završio izjavom da je Marcelo bolji igrač od njega, sumnje je zamijenilo povjerenje. Rizik preuzet s njim promijenio je Real, koji je sad nezamisliv bez Marcelove čupe u trku; on je čitavo to vrijeme ostao vjeran sebi i nije drastično mijenjao svoj stil kako bi se bolje (ili prije) uklopio. Ta njegova neobuzdanost postala je Realov trademark, što nije mala stvar u okruženju koje baš i ne trpi pogreške.

Jedan njegov karakteristični potez spasio je minulog vikenda Realod neslavnog rekorda koji bi ovu momčad upisao u klupsku povijest kao onu s najviše minuta bez postignutog gola. Protiv Levantea je opet zaboravio sve što je iza njega, uzeo loptu i odapeo je u mrežu kraj svih tehničara u napadu koji nikako da pronađu suparničku mrežu. Možda će i u Clasicu to morati napraviti umjesto njih.

Ne propusti top članke